“Vjerujem da ne posjedujem ni neobične talente niti genijalnost, već da mi je uslijed različitih okolnosti omogućeno da razmišljam ispravnije. Vjerujem da mogu pisati o temama od globalnog interesa koje će neke umove obrazovati, a neke potresti. Nemam nikakvu želju za posmrtnom slavom; biti od koristi danas, mojoj generaciji, to mi je sasvim dovoljno.”
Harriet Martineau je prva svjetska sociologinja, a uz to i plodna spisateljica, uspješna novinarka i aktivna borkinja za ljudska prava. Njezino je djelo Illustrations of Political Economy izvršilo golem utjecaj, a u vrijeme kada je izdano se prodavalo bolje čak i od djela njezina puno slavnijeg suvremenika, Charlesa Dickensa.
Rođena 12. lipnja, 1802. godine u Norwichu u Velikoj Britaniji kao šesta od osmero djece, Harriet svoje djetinjstvo opisuje kao ‘bremenito iskustvo’, osvrćući se pritom na zdravstvene probleme koji su je pratili tijekom cijelog života, ali i na loš odnos s majkom koji ju je dosta obilježio.
U to su vrijeme pristup fakultetskom obrazovanju imali isključivo muškarci stoga Harriet svoje široko obrazovanje i uspjeh duguje vlastitom intenzivnom režimu istraživanja i učenja.
Već s 15 godina ona pokazuje izniman interes za političku ekonomiju, a nakon očeve smrti 1825. godine svoj interes pretvara u izvor zarade pišući članke za različite časopise. Budući da je njezina obitelj zagovarla unitarijanistička religijska uvjerenja, prvi Harrietini novinarski radovi su bili članci za unitarijanistički časopis The Monthly Repository.
Harriet je tek 1846. godine, nakon putovanja po Bliskom istoku te podrobnijeg istraživanja porijekla religija iznešenog u knjizi Eastern Life Present and Past, u potpunosti odbacila svoja religijska uvjerenja te se izjasnila kao ateistkinja.
“U trenutačnom stanju svijeta religije, sekularizam bi trebao procvjetati. Kolika bi samo količina grijeha i jada mogla tada biti uklonjena”, izjavila je.
Od 1832.-1834. Harriet objavljuje Illustrations of Political Economy, izrazito uspješnu knjigu u devet tomova. Njezina je namjera bila širokim masama približiti ekonomsku terminologiju (npr. što je porez, državni poračun ili carina), kao i ideje James Milla i Adama Smitha.
Inspirirana aktivnošću britanske političke stranke Whigs, koje je i sama bila dio, Harriet je otvoreno napadala robovlasničko društvo. Za vrijeme dvogodišnjeg boravka (1834.-1836.) u SAD-u, Harriet je otvoreno zagovarala abolicionizam, što je američka javnost dočekala s negodovanjem.
Nakon povratka iz SAD-a Harriet piše Society in America, djelo u kojem ispituje moralne principe i društvene prakse na koje je naišla u SAD-u.
Osim što je prva na engleski prevela djelo Augustea Comtea The Positive Philosophy of Auguste Comte, Harriet je titulu prve svjetske sociologinje zaradila i djelom How to Observe Morals and Manners u kojem navodi i analizira principe i metode istraživanja u sociologiji, mnoge od kojih su kasnije preuzeli moderni sociolozi/inje.
Centralna misao Harrietionog feminističkog angažmana je od samog početka bila važnost edukacije žena.
Martineau iznosi za to vrijeme revolucionarnu misao kako je aktualna ženska intelektualna inferiornost utemeljena na nedostatku mentalnog treninga, tuđim očekivanjima i okolnostima ”bivanja” ženom, a ne specifično ženskim sposobnostima.
Vješto zaobilazi pitanje ”Mogu li žene biti jednake muškarcima?” i umjesto toga se koncentrira na probitačnost situacije u kojoj se snagama koje žene posjeduju daje prostor i korist. Isticala je da bi žene obrazovanjem stekle vještine kojima bi postale financijski neovisne o muškarcima.
”Kad sam bila mlada smatralo se neprikladnim za mlade djevojke da ih se primjeti kako uče, pogotovo s olovkom u ruci. Od mladih djevojki se očekivalo da sjede u salonu i šiju; za to vrijeme mogle su čitati naglas ili vježbati svoju glazbu, no morale su biti spremne takve prihvatiti udvarače.”
Harriet je bila zaručena za Johna Hugh Warthingtona, no nikad se nisu vjenčali jer je Warthington 1827. uslijed teške psihičke bolesti umro. Harriet je ostala sama i neovisna do kraja života.
Loš odnos koji je u djetinjstvu imala s majkom za Harriet je imao snažne posljedice, nije se osjećala voljenom te je smatrala da obitelj ne obraća pažnju na nju. Nakon majčine smrti 1849. godine, Harriet se suočava s iskustvima iz djetinjstva te piše Household Education, priručnik za odgoj djece u kojem posebno naglašava važnost roditeljske ljubavi.
Zbog lošeg zdravstvenog stanja, Harriet je već 1839. dano svega još pet godina života, no prognoza se pokazala netočnom. Već tad, uvjerena u svoju skoru smrt, Harriet užurbano piše autobiografiju, a 1855. sastavlja i vlastitu osmrtnicu.
