U pauzama između valova nestrpljivih kupaca, moje kolegice iz Spara prošapću pokoju tajnu između dimova cigarete. Jednu brine markiranje njezine tinejdžerice, drugu brine bivši muž s kojim je u kontaktu preko socijalne radnice, a treća odbrojava minute do kraja smjene. Jedna razmišlja dati otkaz i prekvalificirati se, jedna je od tog sna davno odustala, a jedna razmišlja o premještaju u drugu poslovnicu kako se ne bi morala tumbati u gradskom prijevozu sat vremena svaki dan na putu do posla.
Možda bi mojim kolegicama dobro došla četiri dana bez crvenih prsluka, slaganja robe i gradske vreve. Možda bi im dobro došle „jutarnje vježbe opuštanja pokraj bazena”, „Iconic krstarenje po Jadranu” ili pak „buđenje Boginje u sebi”. Vjerujem da bi. Ono što se sljedeće pitam jest bi li si one mogle priuštiti ovakvu vrstu odmora. Štoviše, tko su ciljane potrošačice women’s retreatova i što se zapravo prodaje pod jezikom wellnessa?
Jedi, moli, voli
Riječi kao što su wellness, self-care, well-being i mindfulness posljednjih su godina postale gotovo neizbježne na društvenim mrežama. Dovoljno je nekoliko minuta na TikToku ili Instagramu da vas vaš for you page zatrpa #selfcare rutinama, spend a day with me videima, morning shed trendovima, gratitude journalingom i raznim verzijama „holističkog” života. Wellness se danas promovira kao širok pojam i prodaje kao ultimativni boljitak: od klasičnih masaža i blatnih ljekovitih kupki preko njege kože i tijela, uzimanja dodataka prehrani i probiotika, balansirane prehrane, pa sve do fizičke aktivnosti, meditacije i vođenja dnevnika zahvalnosti. Iako se svi ti pojmovi često koriste gotovo kao sinonimi, mindfulness se najčešće odnosi na praksu usredotočene svjesnosti i prisutnosti u trenutku, dok wellness funkcionira kao krovni pojam pod koji danas ulaze razne prakse, rituali i proizvodi povezani sa zdravljem, ljepotom i psihološkom dobrobiti.
Autorica Miya Tokumitsu u tekstu Tell Me It’s Going To Be OK ima pak nešto ciničniji pogled na wellness industriju i ono što ona naziva politikom „sve će biti dobro”. U svijetu neoliberalizma u kojem smo sve usamljeniji i otuđeniji potreban nam je jezik ohrabrenja, iscjeljenja i self-carea, no naglasak se pritom gotovo uvijek stavlja na pojedinca_ku, a ne na zajednicu. Logika je vrlo jednostavna: ako se pojedinac_ka razboli, na njemu ili njoj jest i da se izliječi. Tokumitsu nastavlja: „Uskraćena nam je mogućnost da tražimo utjehu kod kolega_ica, susjeda ili – ne daj Bože – drugova ili drugarica, jer ih je neoliberalizam pretvorio u konkurenciju.”
Stoga nije teško razumjeti zašto žene nakon napornih smjena na poslu i kod kuće žele odmor, kratki bijeg od svakodnevice i, možda najviše od svega, osjećaj podrške i razumijevanja drugih žena. Žele zajednicu. Jedan od odgovora na tu potrebu posljednjih su godina postali ženski retreatovi – višednevni programi koji kombiniraju odmor, radionice, mindfulness prakse i ideju ženskog zajedništva. Zato sam odlučila provjeriti kakvi se retreatovi nude na domaćoj sceni i zašto su toliko popularni.
Žena ženi (ni)je vuk
Ako provodite vrijeme na društvenim mrežama, vjerojatno vam je na feedu već iskočila Pamela Perkić, influenserica i aktivistica poznata po feminističkom i body positivity sadržaju u obliku humorističnih reelova. Od 2022. godine poznata je i kao osnivačica Icon retreata, jednog od vidljivijih wellness retreatova za žene na ovim prostorima.
Na službenoj je stranici Icon retreat definiran kao „siguran prostor i zajednica za žene koje su željne i spremne povezati se sa sobom i s drugima”. Program obično traje četiri dana i okuplja petnaestak žena u vili s bazenom na Krku. U intervjuu za VoxFeminae Perkić navodi kako je ideja da je „žena ženi vuk” prema njezinu iskustvu „kompletno neistinit[a], ali djelotvorna u zadržavanju žena ‘na njihovom mjestu’” te ovim projektom, koji je namijenjen ženama i koji vode isključivo žene, nastoji razbiti tu stigmu.
Icon se pozicionira kao odgovor na potrebu za ženskom zajednicom,1 prijateljstvom i međusobnom podrškom koju mnoge žene ne pronalaze u svakodnevnom životu. U okviru programa nude se različite vrste terapije, radionice i, možda najvažnije, bijeg od svakodnevice. Voditeljice se na službenoj stranici predstavljaju najprije kao „ljudi, potom stručnjakinje”,2 čime se nastoji ublažiti privid hijerarhije i stvoriti dojam jednakosti, bliskosti i povjerenja.
U Icon jeziku često se ponavljaju izrazi poput „biti svoja, autentična, iskrena, živa, povezana”, kao i usklične rečenice poput „nemoj dopustiti da…” ili „upoznaj svoje sestre”. Prema Hortensiji Pârlog i Loredani Frăţili, ovakav jezik često se može pronaći i u tinejdžerskim i ženskim časopisima u kojima autori_ce tekstova žele bolje doprijeti do svojih čitateljica, stvarajući bliskost, osjećaj poznanstva, razumijevanja, ali i gradeći povjerenje sa svojom publikom. Najčešće se koriste imperativi i usklične rečenice, a obraćanje je u drugom licu jednine neformalnim jezikom. Upravo su te zvučne riječi poput autentičnosti ili fraze poput „biti svoja” prazni označitelji: Što je to autentičnost? Hoće li grupa žena koje se međusobno ne poznaju uspjeti otključati svoj puni potencijal preko produženog vikenda i još k tome stvoriti cjeloživotno prijateljstvo?
Prema izjavama prijašnjih polaznica, kojih je profil Icon retreata na Instagramu pun, čini se da je to istina. Lako za njihovu povezanost odmah pri završetku Icona, no ne bi bilo loše provjeriti sada, tri godine nakon prvog retreata, jesu li polaznice prvog Icona ostale autentične i u kontaktu u WhatsApp grupi sa svojim „sestrama”. Stoga je marketing u slučaju ženskih retreatova, pa i samog Icona, kao relativno nove pojave, ključan.
Icon na svom službenom Instagram profilu u naglascima priča transparentno predstavlja informacije o retreatu – od toga što polaznice mogu očekivati od tog iskustva do dijeljenja sadržaja s prethodnih izdanja Icona. Također, jedan od naglasaka jest i „SUMNJE”, Q&A u kojem Perkić u opuštenom ambijentu plaže, svoga kreveta ili čak toaleta videima odgovara na anonimna pitanja potencijalnih polaznica o Iconu. Ovakvim se pristupom, kao i već spomenutim jezikom, demistificira proizvod, stvara određena konekcija s potrošačicama i osjećaj prisnosti, kao da sjedite s najboljom prijateljicom na videopozivu koja vas uzbuđeno nagovara na zajednički godišnji odmor. Iako Icon omogućuje ženama nekoliko dana odmaka od svakodnevice i prostor za dijeljenje iskustava, takav oblik self-, a rekla bih i mutual-empowermenta zapravo je proizvod – s jasno definiranim marketingom i cijenom.
U pretvaranju Icon retreata iz ideje u stvarnost važnu ulogu imaju i sponzori poput Maraske, Skintegre, LELO-a i SAMO Matche. Sudionice po dolasku dobivaju goodie bag ispunjen njihovim proizvodima, pa se i sam retreat oslanja na logiku brendiranja i potrošnje. Koliko god retreat obećavao odmak od konzumerizma i iscrpljujućeg ritma rada, izmještanje iz kapitalističke logike pokazuje se nemogućim.
Kako se može saznati iz Q&A-a, jedan od najčešćih razloga za odugovlačenje s prijavom jest privatan – strah od nepripadanja. Bilo da je riječ o godinama, seksualnosti, manjku životnog iskustva, nelagodi pri otvaranju pred drugima ili sudjelovanju u aktivnostima s grupom nepoznatih žena. Drugi čest razlog neprijavljivanja jest sistemski: „ova godina mi je malo financijski u banani”, „ne mogu uzeti godišnji u to vrijeme” ili „nema mi tko čuvati djecu”.
Perkić na te razloge odgovara u svom tipičnom stilu, kakvim se predstavlja i na društvenim mrežama – humoristično, ali s razumijevanjem. Ipak, njezin odgovor na nemogućnost dobivanja slobodnih dana zapeo mi je za oko (i uho) iz dvaju razloga. Prvo, Perkić proziva hustle kulturu kapitalizma i nebrigu korporacija za dobrobit zaposlenika_ca, što doista jest realnost rada na današnjem tržištu. Drugo, svojim pratiteljicama kroz šalu poručuje: „Fuck that job.” Rješenje je da otvore bolovanje i stave sebe na prvo mjesto. No neke žene rade poslove na kojima otvaranje bolovanja za koje nemaju valjan medicinski razlog jednostavno nije opcija – bilo iz financijskih razloga bilo zbog uvjeta rada.
U tom smislu empowerment nije samo osobno iskustvo nego i tržišna kategorija. Odmor ima svoju cijenu: prvenstveno je dostupan ženama koje već posjeduju određeni ekonomski i vremenski kapital, dok strukturne nejednakosti – poput klasnih – uglavnom ostaju izvan fokusa.
U svakoj je ženi vuk?
SuperNaturals jedan je od primjera toga da nema wellnessa bez malo Junga i new age praksi. Iza ovog imena stoji ženski duo – Sanja Radović i Ines Jukić. Na službenoj stranici SuperNaturalsa predstavljaju se kao „ljubiteljice Igre Života i strastvene predavačice i širiteljice znanja”. Dok Icon retreat koristi manje zamagljen, girl power jezik kako bi svojim klijenticama wellness približio kao racionalan alat za osobni razvoj, Radović i Jukić grade gotovo suprotan imaginarij: njihov diskurs počiva upravo na mistifikaciji. Tako za sebe pišu da su se upoznale „pod čudnovatim i sinkronicitetnim okolnostima”, a u radu kombiniraju jogu, tantru, šamanizam, hermeticizam i magiju sa psihologijom, fizikom i „modernom znanošću”.
Za razliku od fizičkih retreatova, SuperNaturals svoje programe održava većinom online – putem videopoziva ili unaprijed snimljenih sadržaja. Imaju i one, dakako, festival koji se održava uživo – Strast!val, namijenjen polaznicima Strast! radionice, ali i ostalim SuperNaturals alumnama. Buđenje Boginje, njihov najpopularniji program, jednomjesečni je intenziv koji polaznice vodi kroz „magijsko-šamansko-tantričku avanturu” sastavljenu od četiriju faza: Amazonke, Majke, Svećenice i Vještice. U tom trenutku postaje nemoguće zaobići Junga i njegovu teoriju arhetipova, koja je desetljećima prisutna u self-help diskursu.
Posebno važnu ulogu u popularizaciji jungovskih ideja među ženama, nažalost, imala je Clarissa Pinkola Estés, jungovska psihoanalitičarka i autorica knjige Žene koje trče s vukovima (1989.). Njezina reinterpretacija mitova i narodnih priča oblikovala je arhetip Divlje Žene – figure koja simbolizira intuitivnost, cikličnost, instinkt i otpor društvenom discipliniranju ženskosti. Pinkola Estés piše o povratku „divljoj prirodi” žene i samoaktualizaciji kroz kontakt s potisnutim dijelovima psihe, dok arhetip La Lobe, Vučice koja skuplja kosti i ponovno oživljava životinje, postaje metafora rekonstrukcije ega i psihičkog iscjeljenja.
Upravo se na taj imaginarij nadovezuje i duo Radović-Jukić. Njihovo Buđenje Boginje obećava polaznicama „buđenje uspavanih potencijala” i povratak „pravoj, intrinzičnoj, autentičnoj i slobodnoj prirodi”. Naglasak je pritom stalno na autentičnosti, „potrebama suvremene žene”, „Tihom znanju”, upravljanju energijom i stvaranju „svetog ženskog kruga prijateljstva”. Jungovski arhetipi ovdje više nisu samo psihološki koncepti, nego postaju tržišno upotrebljivi identiteti – alati kroz koje se ženama prodaje ideja samootkrivanja, iscjeljenja i povratka „izvornoj sebi”.
Popularnost ovakvog tipa mindfulnessa i osnaživanja žena leži u zahtjevima kapitalističkog društva koji otežavaju odvajanje vremena za sebe. Održavanje balansiranog života zamorno je i ponekad vremenski neodrživo, a stres koji donosi rad na poslu i rad kod kuće udaljuje subjekta od brige za svoje duhovno zdravlje. Programe koji nude SuperNaturals lakše je uklopiti u svoj raspored jer su online, a vježbe meditacije, joge i ostalih istočnjačkih praksi otvaraju mogućnost preuzimanja kontrole nad svojim slobodnim vremenom i daje „prirodne” alate za nošenje sa svakodnevicom.
Na Instagram profilu SuperNaturalsa Radović i Jukić objavljuju edukativne videe o meditaciji, ženskom reproduktivnom zdravlju, seksualnosti, duhovnosti i muško-ženskim odnosima. Posebno mi je zanimljiv video koji se nadovezuje na njihov program Buđenje Boginje, naslovljen „Zašto je feminizam opasan za žene?”. U njemu Jukić kritizira današnji feminizam, tvrdeći kako su žene emancipacijom i borbom za prava u jednome trenutku „počele kopirati muškarčevu snagu”, upozoravajući pratiteljice: „Nemojte biti mali muškarci!”
Takva retorika dobro se uklapa u širi postfeministički diskurs koji suvremenu ženstvenost prikazuje kao prostor napetosti između tradicionalne „ženske prirode” i zahtjeva za individualnom ambicioznošću, autonomijom i uspjehom – osobinama koje su se povijesno povezivale s maskulinitetom. Sociologinja Shelley Budgeon u tekstu The Contradictions of Successful Femininity piše kako se od mladih žena danas očekuje da istovremeno budu brižne i emocionalno dostupne, ali i poduzetne, samostalne i ekonomski uspješne. Ovakva ideologija uživa određenu popularnost, posebice u diskursu na društvenim mrežama gdje se dio ženske populacije pokušava ograditi od tzv. modernog feminizma za koji smatra da promovira mizandriju, kao i mržnju prema onima koje se odluče na uloge majke i supruge u heteronormativnoj zajednici.
Također, ovako shvaćen moderni feminizam rađa narativ da je on žene udaljio od njihove „autentične” ženskosti – ideja na kojoj SuperNaturals očito gradi dio svog sadržaja. Primamljivost ovakvih radionica nalazi se upravo u pronalasku „iskonske” femininosti i feminine energije koji bi polaznicama Buđenja Boginje omogućio rad na vlastitom samopouzdanju i vjeri u sebe. Ipak, ovakav je narativ izuzetno štetan jer širi dezinformacije o feminizmu, dodatno izolirajući žene i razdvajajući ih na timove „mi vs. one”, što je izuzetno kontraproduktivno u vremenu kada je međusobno razumijevanje i stvaranje zajednice očito potrebno i traženo.
Hoće li blagajnica otići na retreat?
Što se tiče cijene Icon retreata, na njegovoj službenoj stranici stoji i cijena i sve što je u nju uključeno – 650 eura je early bird prijava, a regular 700 eura. Dakle, za cca 700 eura dobijete: tri noćenja u vili s bazenom, veganski meni („profesionalni Icon kuhar”), krstarenje brodom + „sve aktivnosti i usluge koje te čekaju na Iconu kao dio iznenađenja”, hrana i piće u kući, sponzorski poklon-paket „u visokoj vrijednosti” (matcha, vibrator, pelin u limenci, friendship bracelet, vitamini i menstrualna čašica) i Icon merch (spoiler: majica kratkih rukava). SuperNaturals je nešto manje transparentan oko cijena svojih radionica koje se odvijaju preko kamere laptopa – potrebno je malo kopanja po njihovoj službenoj stranici da bi se došlo do iznosa. Primjerice, pretplaćivanje na njihov Patreon iznosi 10 eura, tečaj joge zapravo je „donacija od 129 eura”, a Buđenje Boginje nema jasno istaknutu cijenu jer su u ovome trenutku prijave za ovaj intenziv zatvorene i trenutno postoji lista čekanja.
E sad, može li si, primjerice, moja kolegica s plaćom oko 930 eura priuštiti ovakvu vrstu odmora, ovakvu vrstu osnaživanja? Čak i s mogućnošću plaćanja na dvije rate u slučaju Icona, teško. Jedna bivša polaznica prošle se godine javila Perkić sa željom da sufinancira dva mjesta na Iconu onima koje se ne mogu prijaviti zbog financijske situacije. Sve što te polaznice trebaju napraviti jest prijaviti se preko posebnog linka („SPONZORIRANA MJESTA”), a njihova će financijska situacija, naravno, ostati između njih i Perkić. Smatram li da ovakvi tipovi radionica i retreatova trebaju imati posebne popuste i donacije za naše radnice? Ne. Ovo je prije svega luksuz, a ne osnovna ljudska potreba.
Problem je u tome što su ovakvi projekti osmišljeni za određeni tip populacije žena koje si ih mogu vremenski i novčano priuštiti, a reklamirani su kao projekti koji su stvoreni za apsolutno svaku ženu i njezine potrebe. Ako žene ne mogu odvojiti svoje vrijeme i novac za njih, indirektno im se daje do znanja da ne misle dovoljno na sebe i previše se brinu o drugima; da novac ne žele odvojiti.
Vjerujem da su radionice i retreatovi potrebni jer ženama mogu omogućiti da nakratko stisnu pauzu na svoje obveze, odmore se, dobiju početnu točku za nošenje sa stresom, podignu samopouzdanje i podsjete se koliko je važno brinuti se o sebi i održavati ženska prijateljstva. Isto tako vjerujem da žensko osnaživanje započinje telefonskim pozivom mami, baki, sestri, prijateljici, kolegici ili curi; da si ne moramo platiti slobodno vrijeme; da briga o sebi ne mora uključivati još proizvoda; i da „iskonska feminina energija” nije nešto univerzalno i unaprijed zadano, jer onda cijela ideja o autentičnosti pada u vodu.
Važno je pritom ne zaboraviti da je riječ o industriji: žene koje osmišljavaju ovakve programe možda nude iskren prostor podrške i zajedništva, ali istovremeno prodaju proizvod. Problem stoga nije nužno u samom postojanju retreatova i radionica, nego u tome što se briga za sebe, odmor, emocionalna podrška i feminističko osnaživanje sve češće premještaju u sferu tržišta i individualne potrošnje.
Ako su slobodno vrijeme, psihološka podrška i osjećaj zajedništva dostupni prvenstveno onima koje ih mogu platiti, tada wellness teško može biti univerzalni prostor osnaživanja. Upravo zato razgovori o feminizmu, brizi za sebe i pravu na odmor ne bi smjeli ostati vezani isključivo uz komercijalne programe, nego postati dostupniji i izvan logike tržišta.
Literatura
- Budgeon, Shelley. 2011. „The Contradictions of Successful Femininity: Third-Wave Feminism, Postfeminism and ‘New’ Femininities”. U: New Femininities: Postfeminism, Neoliberalism and Subjectivity. Ur. Rosalind Gill i Christina Scharff. London: Palgrave Macmillan: 279–292.
- Estés, Clarissa Pinkola. 2013. Žene koje trče s vukovima. Zagreb: Algoritam.
- Pârlog, Hortensia i Loredana Frăţilă. 2010. „The Language of Youth Magazines”. U: Language in Use: The Case of Youth Entertainment Magazines. Ur. Hortensia Pârlog i Loredana Frăţilă. UK: Cambridge University Press: 43–80.
- Tokumitsu, Miya. 2018. „Tell Me It’s Going to be OK: Self-care and social retreat under neoliberalism”. U: The Baffler, 41: 6–11.
- Valja napomenuti da se retreatovi o kojima pišem obraćaju prvenstveno cis ženama. Iako to na njihovim službenim stranicama nije eksplicite navedeno, nisam sigurna bi li se i kako u njihov brend stvaranja svetog kruga ženskih prijateljstava uklopile trans žene, nebinarne ili interspolne osobe koje bi možda bile zainteresirane za ovakav tip wellnessa. Skriva li se u njima ikona ili božica? ↩︎
- Što se tiče voditeljica ovogodišnjeg Icon retreata, na popisu je šest žena koje su (kada se sve njihove titule zbroje) psihologinje i/ili psihoterapeutkinje, uz jednu fizioterapeutkinju. Što se tiče Perkić, ona je na svome putu da također postane psihoterapeutkinja (edukantica je integrativne tjelesno orijentirane psihoterapije), a zasad je, prema službenoj Icon stranici, „plesačica, model, influencerica, aktivistica, ekonomistica i CEO vlastite firme, ali se ne voli se stavljati u ikakve okvire ili definirati kroz jednu definiciju”. ↩︎