Objavljeno

Angela Richter: Vlade i države su ekstremno tajanstvene, a od građana se očekuje totalna transparentnost

Foto: Fališ

„Vi ste opasna osoba“, rekao je mladić iz publike redateljici i aktivistkinji Angeli Richter, koja je sudjelovala u programu trećeg Festivala alternative i ljevice u Šibeniku (FALIŠ) nakon što je upozorila kako je kao aktivistkinja za privatnost pod nadzorom. Richter mu je odgovorila kako nije opasna ona, već njen mobilni telefon.

Interaktivni intervju s Angelom Richter pod nazivom „Zviždači: heroji epohe 2.0“ na 3. FALIŠ-u vodio je Srećko Horvat. Polazište razgovora s Richter bilo je odgovoriti zašto se teme poput NSA, Assangea i Snowdena tiču svih nas. Odgovor na to pitanje Angela Richter je pokušala dati i u svojoj najnovijoj predstavi/projektu Supernerds, isječci iz koje su prikazani u Šibeniku, a u kojoj pokazuje koliko je lako zlorabiti tehnologiju osmišljenu za rat protiv terorizma.

Od tragedije 11. rujna 2001. godine tehnologija se rabi za nadzor milijuna ljudi posredstvom njihovih telefona i računala. U nadzoru ne sudjeluju samo državne  sigurnosne službe, već i komercijalne tvrtke i agencije, nadgledanje zapravo nije efikasno – nije uspjelo spriječiti terorističke napade nakon napada na Svjetski trgovački centar, a njegova je posljedica smanjenje privatnosti i ograničavanje ljudskih sloboda.

Angela Richter, hrvatskog je podrijetla, završila je kazališnu režiju u Hamburgu, a danas je kućna redateljica u „Schauspiel Köln“. S njom smo razgovarali/e, među ostalim, o kazališnim projektima, digitalnim disidentima i rodnoj (ne)jednakosti.

Festival Fališ najavio vas je kao kazališnu redateljicu i aktivistiknju. Je li vaš aktivizam vezan uz privatnost počeo kroz pripreme za predstavu Assassinate Assange ili ste i prije toga bili uključeni u takve aktivnosti?

Uvijek sam bila bila politički zainteresirana i donekle aktivna, a svi moji projekti u zadnjih 8 godina u kazalištu su bili temeljeni na istraživanju i teme su većinom bile društveno relevantne. No, rad s Assangeom i “hacktivistima” mi je definitivno dao jasniji pravac i motivaciju.

Angela Richter i Julian Assange (Foto: Oliver Abraham)

Što je bio glavni motiv da se bavite Assangeom, kakva su bila vaša očekivanja?

2010. godine sam se zainteresirala za Wikileaks, nakon što sam slučajno pronašla tu internetsku stranicu. No, nakon što se dogodio takozvani “Manning Leak”, postalo mi je jasno da je ideja “Wikileaks” vrlo moćan alat za politički aktivizam. Tako sam odlučila napraviti taj projekt. Assange je u vrlo kratko vrijeme prošao put klasičnog tragičkog heroja: od uzdizanja do modernog Robin Hooda interneta, do pada protjeranog “paria” (op.a. izgnanik). Sve je sličilo na klasičnu tragediju. Budući da su svi moji projekti bazirani na intervjuima, odlučila sam ga sresti. Nisam očekivala da ću uspjeti, jer je u to vrijeme bilo vrlo teško doći do njega.

Na početku sam bila dosta skeptična prema njemu, kao žena i feministkinja,  zbog optužbe u Švedskoj. Ali nakon što sam ga napokon srela i on je pristao na suradnju, intenzivno sam razmatrala taj slučaj i došla do zaključka da je slučaj politički motiviran. A što se tiče Assangea osobno, on je uvijek pokazivao veliki respekt prema mom radu i nikada se nije miješao u moj posao. Baš suprotno, bio je  velikodušan, tako da imam stotine stranica prijepisa naših razgovora, koje još nisam ni iskoristila.

Ove godine radili ste predstavu, odnosno interaktivni projekt Supernerds o digitalnom nadzoru i zviždačima. Molim da pojasnite koncept interaktivnog u kontekstu predstave i teme.

Tekst tog komada se temelji na mojim intervjuima koje sam u posljednje tri godine vodila sa zviždačima, odvjetnicima za ljudska prava, hackerima i internet aktivistima, među njima su Julian Assange, Daniel Ellsberg (Pentagon Papers), NSA zviždač Bill Binney, Thomas Drake i Jesselyn Radack. Također, posjetila sam Edwarda Snowdena u Moskvi i intervjuirala ga.

Nakon završetka istraživanja napisala sam i režirala interaktivni projekt Supernerds na temu digitalnog masovnog nadzora, zviždača i digitalnih disidenata, u suradnji s njemačkom nacionalnom televizijom WDR i nacionalnim kazalištem Schauspiel Köln. Projekt također uključuje ‘Internet Sudden life game’ koju sam razvila s producentima iz Berlina – “Gebrueder Beetz”. Publika u kazalištu, na televiziji i internetu su dio priče, oni/e su u predstavi doživjeli primjere “hackinga” i nadzor na svojim smartphonima i laptopima. Koristili smo podatke koje su nam dali kada su kupovali karte za predstavu i podatke televizijske publike koja se prijavila za igru na internetu. Ti podaci su bili dovoljni da otkrijemo mnoge privatne stvari, na primjer bi li neko dobio kredit od banke ili je li netko gledao internet pornografiju u zadnji 48 sati.

Supernerds je jedinstven primjer Transmedia-Projetka, jer je dopustio publici da istraži priču u nekoliko medija poput interneta, “sudden life” igre, radia, televizije i uživo na pozornici. Poruka publici, odnosno cilj su –  podizanje svijesti za tu temu i prosvjećivanje javnosti o masovnom nadzoru.

Iz predstave „Supernerds“ – privatna arhiva Angele Richter

Upoznali ste mnoge ljude koji su u državama iz kojih dolaze proglašeni izdajnicima. U svojim nastupima često govorite o njima. Većina ljudi bi u vašoj situaciji počela osjećati strah za sebe i svoju obitelj, možda i paranoju. Imate li vi takve osjećaje?

Na početku sam imala osjećaj straha, više radi obitelji nego sebe, ali u principu smatram da još uvijek živimo u takozvanom slobodnom zapadu, koji garantira slobodu govora i umjetnosti. Pokušavam se ne predavati paranoji, iako sam svjesna da sam pod nadzorom. Bilo bi naivno da nisam toga svjesna.

Ima li danas pored društvenih mreža pitanje privatnosti uopće smisla?

Da, danas ljudi daju mnogo svoje intime na uvid javnost. Ali to je još uvijek njihov vlastiti izbor. Naša privatnost je dio naše slobode i ljudskih prava. Vlade i države su postale ekstremno tajanstvene, a od građana se očekuje totalna transparentnost, ja mislim da trebalo biti obrnuto.

Hoće li digitalni disidenti poput Assangea, Snowdena i drugih ikada više imati normalan život, kakvi su njihovi izgledi da budu slobodni?

To je teško odgovoriti. Mislim da je relativno isključeno da će ikada imati normalan život. Što se tiče slobode, ostaje samo nada, da će jednog dana pravda prevladati. Jedino što sam sigurna je, da će im povijest u budućnosti dati za pravo.

Jedini živi primjer, koji je meni osobno poznat je Daniel Ellsberg, takozvani “otac” modernih zviždača, koji je za vrijeme kada je objavio „Pentagon papers“, bio proglašen izdajicom, a danas se smatra herojem koji je dokazao istinu o ratu u Vijetnamu, doprinjeo je kraju rata i padu predsjednika Nixona.

Angela Richter i Daniel Ellsberg – privatna arhiva Angele Richter

Za predstavu Brain and Beauty razgovarali ste s plastičnim kirurzima i pacijentima. Po vašem mišljenju i iskustvu iz te predstave, je li imperativ ljepote i dalje rezerviran samo za žene?

Da, žene su definitivno pretežno glavne žrtve bizarnog “terora ljepote”, ali u međuvremenu u porastu je i pritisak na muškarce. Plastični kirurzi koje sam intervjuvala u Los Angelesu su mi potvrdili da je sve više muških pacijenata, oko 20% s tendencijom rasta. U Londonu mi je jedan “Botox-doktor” dozvolio da svjedočim njegovom radu, gledala sam ga cijeli dan, a svaki treći klijent je bio muškarac između 25 i 40 godina.

To zvuči donekle pravedno, da i muškarci nisu slobodni od „terora ljepote“. Međutim,  smatram da je “razvitak terora ljepote” žalostan za sve nas.

Rodna ravnopravnost u Hrvatskoj nije pravilo nego iznimka. Kako je u vašem okruženju?

O tome bi mogla satima govoriti. Ukratko: mislim da i u zapadnim zemljama rodna ravnopravnost nije ni približno ostvarena. Ali nije tako očigledna kao u Hrvatskoj, više je skrivena. Ja sam se cijeli život borila za rodnu ravnopravnost, i inzistirala sam na pravu da radim sve kao i muškarci. Moj posao je u stvari klasično ‘muški’ i bilo mi je mnogo teže etablirati se. Ali moram priznati da me je moj otac već kao curicu uvjerio, da ja mogu sve što mogu i dečki.

Što se tiče mog privatnog okruženja i prijatelja, a riječ je uglavnom o umjetničkoj ili aktivističkoj sceni, mislim da je jednakost donekle uspostavljena, iako ne i idealna.

Žene koje su medijski eksponirane često su na meti seksističkih i mizoginih komentara. Susrećete li se s tim problemom i kako reagirate?

Imam taj problem, kao sve žene. Idiote koji me pljuju u internet komentarima ili uhođenje na Twitteru sasvim ignoriram.

Na početku, kad sam radila na Assassinate Assange projektu, bila sam optužena sa svih strana, seksisti su me nazvali “Assange Groupie” i još gore, a neke feministkinje su me optužile da sam “supporter of rape culture”, bez da su vidjele komad i zatražile su, u otvorenom pismu, da kazalište u Beču zabrani predstavu. Izgleda da nitko nije mogao zamisliti da radim ozbiljan posao, i da sam dovoljno skeptična prema subjektu. Na kraju je sam moj rad uspio ušutkati predrasude.

Kakve su vaše veze s Hrvatskom?

Volim dalmatinski kraj i Jadransko more, imam kuću u Dubrovniku i nastojim što češće doći. Osjećam da su mi korijeni u Hrvatskoj, iako sam rođena i živim u Njemačkoj. Nisam osoba koja osjeća neki patriotizam.

Do neke granice mislim na njemački način, ali imam veoma jake osjećaje za Hrvatsku, pozitivne, ali ponekad i negativne. Netko je rekao, da zemlja za koju katkad osjetite i stid je vjerojatno vaša ‘domovina’. Moram priznati da se ponekad zastidim zbog Hrvatske, a to mi se nikada ne događa u slučaju Njemačke.

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano