Koji put mi se baš ne da. Gledam komentare po razno-raznim forumima i sajtovima, i pomislim “e, dovraga, trebalo bi tim ljudima1 rastumačiti u čemu griješe” – ali onda već u sljedećem trenutku pomislim, isto tako “ma, ne da mi se.”
Koji put mi se baš ne da. Gledam komentare po razno-raznim forumima i sajtovima, i pomislim “e, dovraga, trebalo bi tim ljudimaJer, nije da nisam pisala i objašnjavala. Pisala sam o tome zašto ljudi mogu imati potrebu marširati. Pisala sam, čak, i o povijesnoj i zemljopisnoj raširenosti istospolnih brakova2 . A i nisam pisala samo ja: pisali su i mnogi drugi, sad neposredno prije splitskog Pridea, među viđenijima, recimo, čak i Jurica Pavičić. Ali očito je da to nije dovoljno.
A možda je, pomislim povremeno, čak malo i glupo da ja o tome pišem. Konačno, mene se to zapravo izravno ne tiče3. Ja sam heteroseksualna, cis-seksualna osoba, udata žena s dvoje djece – ono, majka i supruga. U tom smislu sam u ovom društvu nužno privilegirana. Nitko me čudno ne gleda na cesti. Nitko svoju djecu ne odvlači u stranu od mene. Nitko me ne gađa kamenjem i pepeljarama. Mogu svoju obitelj dovesti bilo kamo, i nitko me se zbog nje neće odreći. A onda se sjetim da baš zato što sam privilegirana imam obavezu – bar moralnu – progovarati i podupirati one koji to nisu.
A onda, na kraju, pomislim, a čemu to, uopće? Jer ljudi koji pročitaju to što napišem u 90% slučajeva bit će ljudi koji se ionako sa mnom slažu. Propovijedat ću, što bi rekli Englezi, (Le) zboru. Ali onda se pojavi onaj mali, malecni crv sumnje, koji govori da možda, ipak, postoji makar jedna osoba koja doista nije shvatila, koja doista nije promislila, koja doista nije do kraja još raspakirala ruksak privilegija, i možda doista pročita ovaj tekst – kojeg je, dakle, napisao netko tko nema izravnog osobnog interesa u cijeloj priči – pa sagleda stvari iz malo drugačijeg ugla.
Zato, još jednom, with feeling, Gay Pride 101:
Gay Pride je potreban.
Potreban je kao javna manifestacija ljudi koji se svakog dana svog života suočavaju s nelagodom, omalovažavanjem i brisanjem svoje slike iz društva – u najboljem slučaju – te s realnim opasnostima i napadima u najgorem. Potreban je baš zato što se ljudi drugačije seksualne orijentacije ili identiteta ne prikazuju u medijima, a najbolje što im većina poručuje jest neka se svojim stvarima bave u svoja četiri zida. Jer to što na svakom kiosku visi tristo tabloida sa slikama heteroseksualnih poljubaca, što su sve romantične komedije usredotočene na heteroseksualne parove, što svake subote imamo priliku slušati kako heteroseksualci koji još uvijek žive u doba nepismenosti trube ne bi li cijelom svijetu objavili da su se oženili i to je “slatko”, naravno, nikoga ne smeta, ne može i ne smije smetati.
Gay Pride nije iritantan.
To jest, može biti iritantan samo onima koji su toliko nesigurni u vlastitu seksualnost da ih iritira činjenica što postoje i alternative. Osobito u Hrvatskoj, Gay Pride je lijepa, šarena kolona posve pristojno odjevenih ljudi i žena koji mašu zastavama duginih boja i nose šarene transparente. Ponekad, kad čitam komentare po webu, imam dojam da 90% tih ljudi koji se užasavaju jer na Prideu gayevi “trče polugoli” nije ni vidjelo ne samo Pride u živo, nego ni slike s naših domaćih Prideova. Vidjeli su, eventualno, neke od senzacionalističih fotki iz San Francisca, gdje je Gay Pride postao turistička atrakcija slična karnevalu i Riju. Za koji se i preko domaćih agencija uplaćuju aranžmani, a koji – časna riječ! – u samo deset minuta ima neusporedivo viši postotak golih muških i ženskih stražnjica nego svih deset hrvatskih Prideova skupa.
Gay Pride nije provokacija.
To je samo jedan način da ljudi izraze svoj identitet, da jednom godišnje iskažu da postoje i da imaju pravo na to postojanje. Sve ostale dane u godini okruženi smo isključivo heteroseksualnim slikama i predodžbama. A nismo svi heteroseksualni. Pa zar je tako strašno teško taj jedan dan u godini, na nekoliko sati, priznati da postoje i drugačiji od nas?
Gay Pride nije važan samo za LGBTQ osobe.
Važan je – kao što su pokazali i mnogi drugi hetero ljudi koji su dosad sudjelovali u povorkama, pa i u Splitu – za sve. Jer društvo koje ne podnosi različitost jedne vrste ne podnosi ni različitosti drugih vrsta. A svi smo mi na neki način različiti od većine. Možete biti i heteroseksualni domoljubni katolik, ali prije ili kasnije udarit ćete glavom o neki zid. Navijati za pogrešan sportski klub. Imati pogrešnu frizuru. Odjenuti pogrešnu majicu. I tada će vam biti žao što niste poduprli iskaz i toleranciju različitosti. Ali tada će biti kasno.
