Iza štrajkova, stečajeva i prosvjeda o kojima se u medijima najčešće piše, u tvorničkim pogonima preostalih industrija svakodnevno se vodi javnosti nevidljiva borba za očuvanje radnih mjesta i temeljnih radničkih prava.
Jedan od takvih prostora je i tekstilna tvornica rublja DTR, poznati domaći brend sa stogodišnjom tradicijom koji je pred nekoliko dana zaokupio medijsku pažnju kada su radnice najavile štrajk zbog zaostalih plaća. Do štrajka na kraju ipak nije došlo jer je poslodavac u zadnji čas osigurao dvije plaće, za ožujak i travanj.
No, nedugo nakon što su se kamere ugasile, na naplatu su već stigle plaće za svibanj i lipanj za koje se još uvijek ne zna kad će ih radnice vidjeti. Sindikati su se stoga vratili svakodnevnim aktivnostima i krenuli raditi na potpisivanju sporazuma kojim bi se trebala definirati dinamika isplate preostalih plaća i svih drugih potraživanja.
Makar nije toliko medijski atraktivan, ovaj sporazum trebao bi biti iznimno važna vijest jer bi radnicama mogao pružiti veću garanciju sigurnosti, odnosno ublažiti neizvjesnost koju svakodnevno proživljavaju.
Nastavak borbe radnica DTR-a ne ovisi samo o njihovoj spremnosti i borbenosti koju su svakako pokazale da imaju, već i o njihovom materijalnom i fizičkim stanju. Ono je sve lošije jer su radnice stiješnjene između obavljanja svakodnevnih radnih zadataka, osiguravanja sredstava za preživljavanje i sve većeg zaduživanja.
Vrijeme i neizvjesnost ne rade u korist radnika pa DTR nema puno šanse za preživljavanje ukoliko ne dođe do sustavnijeg ulaganja u proizvodnju i stabilnije isplate zaostalih plaća od strane poslodavca, za što je potpisivanje ovakvog sporazuma jedan od nužnih preduvjeta.
Foto: Facebook
Računica neizvjesne svakodnevice
“Vlasnik nam je rekao da će plaća kasniti dva dana, a to se ispostavilo kao dva mjeseca. Plaća je već kasnila i za 11. i 12. mjesec. Bilo je rečeno i da će nam do kraja godine vlasnik isplatiti sva dugovaranja, ali to se nije dogodilo”, govori nam Štefica Pale-Valjak, radnica i sindikalna povjerenica Novog sindikata u DTR-u.
S njom, Katom Šečić, povjerenicom Republičkog sindikata radnika Hrvatske te Mariom Ivekovićem, dugogodišnjim sindikalistom i predsjednikom Novog sindikata razgovarali smo o stanju u DTR-u, strategijama sindikalne borbe i načinima na koje radnice preživljavaju.
Radnice DTR-a su zbog zaostalih dugovanja već prošlo ljeto provele na zagrebačkim ulicama u dvomjesečnom štrajku, a situacija se privremeno smirila kada je nakon predstečajne nagodbe firmu kupio poduzetnik i trgovac nekretninama Milan Carić.
Jednom kad je štrajk okončan, nadale su se da će konačno moći mirno nastaviti raditi u svojim pogonima, no osim što je plaća nastavila kasniti, radnice nisu dobile ni druga zaostala dugovanja. Prijevoz, božićnica, regres na godišnji odmor, jubilarna nagrada samo su neke od neisplaćenih obaveza iz kolektivnog ugovora koje nam nabrajaju.
Foto: Facebook
“Preskočili su skoro godinu dana plaćanja prijevoza, same smo morale plaćati prijevoz do Brckovljana, ni same više ne znamo kako smo to uspijevale”, govori nam Kata Sečić.
Prema podacima koje nam je dala Gordana Gaće, pravnica Novog sindikata, radi se o ukupno 9 neisplaćenih naknada za prijevoz. Inače, pogon DTR-a je prije tri godine premješten iz Zagreba u 30-ak kilometara udaljene Brckovljane pa radnice svaki dan moraju putovati na posao. Prijevoz im je organiziran iz Dubrave, no svejedno ostaju troškovi gradskog prijevoza. Neke od radnica uopće nisu iz Zagreba pa ovise o osobnom prijevozu koji zasad često moraju plaćati iz vlastitog džepa.
Štefica na posao dolazi iz Brezničkog Huma blizu Novog Marofa i mjesečno na prijevoz potroši 1400 kuna od ukupno 2400 kuna plaće.
Kada na tu investiciju ni ne primi plaću inače manju od minimalca, troškovi se gomilaju.
“Uspjela sam potrošiti svu ušteđevinu koju sam čuvala za sina, pet tisuća kuna. Skupljala sam je od tri mjeseca njegove starosti; on sad ima 12 godina, a ja za njega više nemam ništa.”
Problem je što neisplata prijevoza ne može biti predmet štrajka, iako se radi o nepoštivanju kolektivnog ugovora. Radnicama sroga jedino preostaje da preko sindikata pišu tužbe za svoja potraživanja.
Sindikat je taj posao uredno obavio i dobio pravomoćne presude, no nemilost sporog pravosudnog sustava i povremenih blokada računa i dalje onemogućuju radnike da naplate svoja potraživanja. Jedina svijetla točka u cijeloj priči je, kažu, to što si međusobno pomažu, uglavnom hranom jer financijski ne mogu.
Sindikalna strategija
Radnice i dalje uspijevaju držati konce u rukama zahvaljujući velikoj količini uložene energije, ali i potpori sindikata koji s njima već duže vremena organizira akcije kako bi se radnicima osigurali plaće. Mario Iveković objašnjava važnost ovakvih radničkih akcija i sindikalni pristup kojim nastoji pružiti podršku radnicima DTR-a.
“Ako se otegne neisplata plaće, situacija postaje sve teža, agonija radnika traje dulje, a ujedno postaje sve izglednije da oni svoja potraživanja nikad neće moći naplatiti. Sjetimo se samo radnica Kamenskog, one su predugo čekale, pobunile su se tek kad plaću nisu dobile šest mjeseci i svoja potraživanja vjerojatno neće nikada vidjeti. Mi smo se uspjeli vratiti na dvije plaće zaostatka, moglo bi se reći da smo i dalje u zaštićenoj zoni gdje se radnice još uvijek mogu naplatiti.”
Između ostalog, sindikat radi i na potpisivanju spomenutog sporazuma, koji ne samo da bi definirao stabilnu dinamiku isplate zaostalih plaća i dugovanja, već ujedno i indirektno prisilio poslodavca, koji dosad nije uložio značajne investicije ni u DTR niti u sustavno rješavao radnička potraživanja, na dugoročnu strategiju ulaganja u poduzeće.
Stalne i pravovremene radničke akcije vjerojatno su razlog zašto DTR (još uvijek) nije završio kao standardna tužna priča o prevarenim radnicima i posrnuloj tekstilnoj industriji.
Otkad su krenuli problemi u DTR-u, sindikati i radnici sudjeluju u prosvjednim marševima, pripremi štrajkova, beskrajnim sastancima s upravom. Pravnica Novog sindikata Gordana Gaće govori nam kako je samo sindikalni pravni tim dosad uputio više od šezdeset tužbi za vrijeme prošlih vlasnika. No, takve aktivnosti zahtijevaju svakodnevnu mobilizaciju resursa i infrastrukture i dodatne napore radnica.
Foto: Facebook
Toga je iz vlastitog sindikalnog iskustva svjestan i Iveković:
“Na radnike duljina agonije i neizvjesna situacija u kojoj se stalno nalaze ostavlja velike posljedice. Radnici računaju da će plaća doći i u međuvremenu se zadužuju, stvaraju minuse u bankama, plaća istovremeno ne dolazi, ali dolaze kamate i tako ljudi ulaze sve dublje i dublje u probleme.
Čak i kad dobiju zaostale plaće, više ne mogu namiriti u međuvremenu pristigle dugove i kamate, što na minus, što recimo na dobavljača poput Zagrebačkog holdinga koji sad zaračunavaju zatezne kamate u slučaju kašnjenja.”
Ne čudi stoga da posljednjih dana radnice sve više razmišljaju o mogućnosti stečaja. U slučaju stečaja, dobile bi od države tri zaostale plaće i pola otpremnine te bi imale pravo na novčanu naknadu sa Zavoda za zapošljavanje u idućih 15 mjeseci, i ono što je važno, mogle bi konačno definirati svoju situaciju.
Kata Šečić na prošlogodišnjem štrajku DTR-a / Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL
U međuvremenu radnice kalkuliraju iz dana u dan što će biti ako ne dobiju sljedeću plaću, ako budu morale ponovno štrajkati, ako odu u stečaj ili ako se nađu na burzi. Pritom nisu sve u istom položaju pa je u bilo kojoj opciji teško pronaći rješenje koje bi ujedno svima bilo najmanje zlo.
“Ja sam nekako pri kraju poslovne karijere, 37 godina radim za DTR i ako izdržimo, mogla bih makar u prijevremenu mirovinu, premda to ne želim. Ali ima žena kojima nedostaje tri, četiri ili pet godina do prijevremene mirovine i pitanje je što će onda biti s njima, to mene brine, ne mogu jednostavno zanemariti njihovu perspektivu”, kaže Kata Sečić.
I dok ona nakon svojih 37 godina radnog staža mora razmišljati hoće li joj, ako nastupi stečaj, naknada s burze biti dovoljna da uz nju dogura do mizerne prijevremene mirovine za tekstilne radnike jer su joj šanse da nađe novo zaposlenje male, Štefici s druge strane već sad neovisno o opcijama ponestaje manevarskog prostora.
“Muž mi je dobio otkaz i nemamo drugih primanja. Ako plaća nastavi kasniti, bit ću prisiljena dati izvanredni otkaz, neću imati drugog izbora. Bolje i to nego da potrošim i ono što nemam. Barem ću imati pravo biti na burzi 15 mjeseci i tražiti novi posao.”
Foto: Facebook
Taoci bahatog poduzetnika
Pitanja koja muče radnice izgleda ne zamaraju pretjerano vlasnika DTR-a. Carić ne razmišlja o stečaju, no istovremeno ne spominje nikakvu dokapitalizaciju poduzeća bez koje je jasno da DTR ne može dugo poživjeti. Carić je, naravno, ovo trebao znati kada je prije godinu dana preuzeo tvrtku.
“On nema nikakve strateške planove, novac za isplatu plaća nabavlja ad hoc, mislim da je ovo već treći put da je to izveo. To je objektivno vrlo neozbiljno. Dakle, kupio je firmu u vrijeme predstečajne nagodbe, imao je pregled nad svim dugovima i znao je u kojem je stanju firma. Morao je znati i da tekstilna proizvodnja ne može kratkoročno vraćati te dugove.
Da je osigurao novac na početku, mislim da se radi o neka 2.5 milijuna kuna, onda bi imao šanse da firma radi. Bez te nužne dokapitalizacije, proizvode se sve veći gubici iz mjeseca u mjesec. Normalno da proizvodnja bez materijala, bez tehničara, s kvarnim strojevima i radnicima koji nisu dobili tri ili četiri plaće ne može funkcionirati,” objašnjava Iveković svoje viđenje poslovne politike firme.
Foto: Facebook
Umjesto da uloži novac u proizvodnju, Carić se iz situacije zasad pokušavao izvući tipičnom bahatim nastupom poduzetnika-patnika pa je radnicama objašnjavao da im je on sve dao, ali da svoju plaću moraju same zaraditi i “podići produktivnost”.
Tako je s jedne strane proglasio isplatu zarađene plaće radnicama kao čin darivanja, a u svemu tome im pokušao prodati manjak produktivnosti kao razlog lošeg stanja firme, staru foru koja implicitnim optužbama za lijenost ‘potiče’ radnike na veću eksploataciju, a koja je u ovom kontekstu dodatno besmislena budući da radnice ni ne mogu više raditi bez novih poslova. Srećom, one su kroz svoje akcije i štrajkove već prošle životnu školu pa takva demagogija naprosto više ne pada na plodno tlo.
Ipak, Iveković dodaje kako za DTR možda postoji šansa jer im je krizni menadžment firme, koji inače drži svijetlom točkom u cijeloj priči, na sastanku izložio plan nekih budućih navodno ugovorenih poslova. Pitanje je hoće li ti poslovi biti realizirani, a ono što je sigurno jest da je preduvjet obavljanja svih poslova taj da vlasnik osigura dostatna sredstva za proizvodnju, što on dosad nije činio. Iveković napominje i kako se sindikat puno puta naslušao ovakvih obećanja pa zasad cijelu priču uzima sa zrnom soli.
Odgovornost države
Pred nekoliko dana Porezna je uprava objavila popis tvrtki koje radnicima ne isplaćuju plaće, a radi se o ukupno 5616 pravnih osoba od kojih neke radnicima u tekućoj godini nisu uplatile nijednu plaću.
Prema analizi portala Moj posao, bez plaće je u Hrvatskoj trenutno 28 tisuća radnika, a svaki radnik izgubio je zbog toga u prosjeku najmanje 12 tisuća kuna, ako se računa da mu se isplaćuje samo minimalna plaća.
Proklamirana namjera ovog popisa Porezne uprave je da se tvrtke potakne na “pravovremeno ispunjavanje njihovih dospjelih obveza prema radnicima”, a ministar Mirando Mrsić kune se i prijeti da će država odsad biti efikasna po pitanju kažnjavanja poslodavaca koji ne isplaćuju plaće te najavljuje da će doći i do kaznenih prijava jer je neisplata plaća kazneno djelo.
No, neisplata plaća kazneno je djelo već godinu i pol dana, a kako javlja Slobodna Dalmacija, DORH je lani od samo 120 pristiglih prijava za kazneno djelo procesuirao njih tek dvadesetak, dok je istovremeno presuda donesena protiv samo jednog direktora. Loš rezultat ovih ‘strogih’ mjera vidljiv je i na ovogodišnjoj računici firmi koje radnicima ne isplaćuju plaće pa se teško oteti dojmu da je stup srama samo još jedno bacanje prašine u oči, inače prigodno objavljeno isti dan kada je izglasan novi ZOR.
Država je zasad za radnike činila malo ili ništa, uglavnom ih ostavljajući na nemilost neodgovornim poslodavcima, a najbolja šansa radnicima ispostavila se njihova vlastita spremnost na spašavanje radnog mjesta i suradnja s onim sindikatima koji svojim radom pokazuju da imaju dobru sindikalnu strategiju i mogu pružiti otpor. Istovremeno se postavlja pitanje dokad će država na ovaj način štititi poslodavce i ostavljati radnike na vjetrometini tržišta, kada će se stvoriti dovoljno umrežen otpor da se državu prisili na preuzimanje odgovornosti koju više neće moći jednostavno eskivirati izradama novih popisa ili zakona koji ostaju tek mrtvo slovo na papiru.
U međuvremenu preostaje da se radničke priče što više čuju u javnosti, da budu vidljivije i da se podrže oni radnici koji se svakodnevno bore za svoje radno mjesto, poput radnica DTR-a koje trenutno čekaju na potpisivanje sporazuma o isplati plaća, njima od egzistencijalne važnosti.
*Fotografije preuzete sa Facebook stranice ”Podrška radnicama DTR-a”, osim ako je naznačeno drugačije