Usporedno s organizacijom europskog radništva tijekom druge polovice 19. stoljeća i u Hrvatskoj dolazi do osnivanja prvog radničkog udruženja: Osječkog radničko-obrazovnog društva, a i prvi se štrajk organizira u Osijeku, zbog otpuštanja radnika u Tvornici stakla.
U radničkoj će se štampi do kraja 19. stoljeća kao glavni problemi navoditi male plaće i nezaposlenost, ali i izrabljivanje na radnom mjestu. Gotovo identične probleme štampa navodi i u razdoblju tik poslije Prvog svjetskog rata, pišući o ratnom profiterstvu te o poslijeratnom “tankom sloju povlaštenih”.
U vremenu začetka organiziranog radničkog djelovanja u Europi iznimno restriktivni zakonski okviri u mnogočemu su ograničavali radničku agitaciju. No unatoč tim objektivnim preprekama radništvo, a posebice nakon Pariške komune 1871., počinje aktivnije djelovati i organizirati se, a onda i pokretati štampu.
U Hrvatskoj su to prvi uradili zagrebački tipografi, koji su 1874. pokrenuli tiskanje Radničkog prijatelja, zabranjenog već iduće godine zbog “nepoćudnog sadržaja”. Radnički prijatelj ostao je tako endemski primjerak radničke tiskovine koja je po prvi puta iznijela probleme radništva u širem društvenom okviru.
Nakon gotovo dvanaest godina od zabrane Prijatelja pokrenuto je novo glasilo – Radnički glasnik. U razdoblju koje je prethodilo izdavanju Glasnika radnički je pokret, velikim dijelom zbog izostanka službenog glasila, zapao u apatiju i statičnost.
Premda je radnicima u ovom periodu bilo uvelike otežano agitacijsko djelovanje, štampa je ostala gotovo jedini način njihovog političkog rada i izražavanja stavova. Tako su radnici iz inozemstva, većinom iz Njemačke, Austrije i Mađarske, ilegalnim putevima dopremali novine na njemačkom jeziku, poput Arbeiter Wochen Chronik ili Volkstimme. Te su novine predstavljale svojevrsnu žilu kucavicu radničkog pokreta i izraz napora koji je išao u smjeru omogućavanja organiziranog radničkog djelovanja.
O važnosti štampe za samu radničku agitaciju svjedoči i činjenica kako su se tiskovni prekršaji kažnjavali zatvorom ili izgonom iz zemlje. Vlasti su budnim okom pratile sumnjive pošiljke ne bi li naišli na zabranjene tiskane materijale, a kao dio represivne politike ostaje zabilježeno i to da su rađeni posebni popisi primaoca radničkih tiskovina, kako bi se onda pratila fluktuacija takve štampe i njihovih čitatelja.
Prema izvještaju Gradskog poglavarstva u Osijeku, 1894. godine na području grada bilo je “100 predbrojnika” na socijaldemokratski list Sloboda te časopis mađarskih socijalista Volkstimme. U nekim slučajevima takve su se pošiljke s “bogohulnim novinama” presretale i zapljenjivale na pošti.
No bez obzira na sve oblike represije, aktivnost kroz radničke tiskovine bila je jedini vid minimalnoga radničkoga djelovanja. Tako 1892. u Zagrebu dolazi do pokretanja već spomenute Slobode, koja je u svom prvom broju istaknula kako ima za cilj stvoriti “duševnu svezu bratstava i ravnopravnosti”. Novine su imale velik odjek, kako među radništvom tako i među širom populacijom, a osnivanjem Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije (1894.) postale su službenim stranačkim glasilom.
Sloboda je ilegalnim putovima dolazila do Slavonije, o čemu svjedoče brojni izvještaji o zapljenama. Razlozi zapljene ili cenzure bili su traženi i nalaženi u “napadima na popove”, ili se pak štampa plijenila zbog izazivanja mržnje i prezira prema načinu vladavine i svećeničkom staležu.
Vlasti su prilično oštro reagirale na tekstove u Slobodi, pa i sudski kažnjavale radnike koji su ih ilegalno distribuirali. Razlog tome leži i u činjenici da Sloboda nije bila isključivo glasilo radnika, nego “branioc svih potištenih i neravnopravnih”, pa je time imala puno veći odjek i moguću političku snagu.
Slavonski su radnici 1894./1895. godine pokušali pokrenuti regionalno radničko glasilo na njemačkom jeziku, pod naslovom Volksblatt. Novine na njemačkom bile su uobičajena praksa u Osijeku jer je krajem 19. stoljeća čak 53% stanovništva kao materinji jezik u popisu stanovništva navelo njemački. Međutim, gradske su vlasti odbile dati dopuštenje za izdavanje novina.
Premda Volksblatt nikada nije tiskan, predstavlja ilustrativan primjer straha vlasti od radničke štampe kao širitelja “nihilističkih i pogibeljnih ideja”, ali i kao homogenizirajućeg faktora slabo organizirane radničke klase.
U prilog važnosti glasila za radnički pokret govori i činjenica kako je nakon pokretanja Slobode došlo do jačanja radničkog aktivizma. Došlo je do rasta broja pretplatnika a onda i do jačanja pokreta, što se najviše dalo vidjeti u proslavama Prvoga maja, koji se nakon Zagreba i Varaždina počeo slaviti i u Slavoniji.
Nakon zabrane Slobode, 1902. godine počinje se izdavati Slobodna riječ, koja je adresirala radničke probleme sve do 1914. godine kada je zbog početka Prvog svjetskog rata obustavljen rad sindikata i radničke štampe. Taj period, ako izuzmemo konferenciju antiratnih socijalističkih partija u Zimmerwaldu, predstavlja svojevrsnu status quo poziciju za radništvo.
Premda su ratne okolnosti obustavile aktivnosti radničkog pokreta, već 1917. godine počeli su u raznim zemljama, neovisno o ratnoj poziciji njihovih država, izbijati radnički štrajkovi. Tako su u Parizu “štrajkovi i prosvjedi bili (…) svakodnevna pojava. (…) Ulicama su marširale prosvjedne povorke muškaraca i žena u tradicionalnoj plavoj odjeći francuskih radnika kojima su se suprotstavljale povorke pripadnika srednjeg sloja”.
Takva gibanja odrazila su se i na radnički pokret u Hrvatskoj. Osim što je obnovljen Opći radnički savez (osnovan 1908.) došlo je i do ponovnog pokretanja radničke štampe. Tako je samo na području Slavonije u poslijeratnom razdoblju izlazilo gotovo pet radničkih glasila. Neposredno nakon rata počela je izlaziti Aprovizacija, koja je, vjerojatno uslijed nedostataka sredstava, ugašena nakon svega nekoliko brojeva.
Osim Aprovizacije svakako je potrebno izdvojiti Radničke novine, Socijalističko glasilo te Socijalistu (socijaldemokratsko glasilo), kao i Male novine te Radničku riječ.
U kontekstu brojnosti novina, Josip Horvat ovo razdoblje naziva “vremenom obnovljenog političkog novinarstva”. U takvom vremenu radnička je štampa predstavljala iznimno bitan društveni faktor, koji je svojom angažiranošću nadilazio uži interes radničke populacije, kritizirajući pojave poput korumpiranosti i nebrige državnih organa za opće stanje u zemlji. Tako se važnost radničke štampe ne iscrpljuje samo u jačanju radničke klase nego i u njezinom participiranju u širem društvenom kontekstu.
U radničkoj će se štampi do kraja 19. stoljeća kao glavni problemi navoditi male plaće i nezaposlenost, ali i izrabljivanje na radnom mjestu. Gotovo identične probleme štampa navodi i u razdoblju tik poslije Prvog svjetskog rata, pišući o ratnom profiterstvu te o poslijeratnom “tankom sloju povlaštenih”. Čitajući radničku štampu s početka 1920-ih godina doživljava se svojevrstan déjà vu koji tjera na zaključak kako se situacija u zadnjih gotovo sto godina nije baš puno promijenila.
