Objavljeno

Tracey Emin: Kritičari su stroži zato što sam žena

Ona nije poznata po suptilnosti – bilo u radovima ili osobnosti – no upadljiva i začudna najnovija skulptura britanske umjetnice Tracey Emin, Roman Standard, brončana ptica na vrhu motke od četiri metra u njujorškom kvartu Soho je upravo to: nenametljiva. Galerija Lehmann Maupin, koja je prije dva tjedna predstavila instalaciju, početkom mjeseca otvorila je i izložbu Tracey Emin: I Followed You to the Sun.

Emin, jedna od najpoznatijih i najuspješnijih umjetnica u povijesti koja će uskoro navršiti 50 godina, za Vanity Fair osvrnula se na svoju kontroverznu i bogatu karijeru.

Smatraš li djela koja se sastoje od tvojih osobnih predmeta – primjerice, My Bed – autobiografskima?

Nisu autobiografska. Više je riječ o tome kako izražavam svoje osjećaje. Stalno pokušavam saznati više o sebi – kako razmišljam, što me pokreće. Ponekad se ne bavim vlastitim životom, već susretom s nečim što u meni izaziva određene emocije.

Jesi li takvo nešto imala na umu dok si radila Roman Standard?

Da. Crtam ptice već valjda 20 godina. Počela sam ih crtati jer sam bila uzela predah od umjetnosti par godina, i kada sam ponovo počela crtati, nisam željela crtati sebe ili ono što se događa u mojoj glavi jer to što se događalo je bilo prava katastrofa. Željela sam odmor od toga, tako sam počela crtati ptice jer su mi se sviđale i jer su lijepe.

Zasigurno pripisuješ neku važnost motivu ptice budući da se pojavljuje u tvom radu već dugi niz godina.

Naravno. Ptice za mene predstavljaju nešto što je nebesko, zato što lete. Poput uznesenja. Bilo je to vrijeme u mom životu kad sam trebala nadići situaciju u kojoj sam se nalazila, a ptica se činila kao savršena metafora za mene. Ponekad kad sam čudnog raspoloženja ili potištena, pokušam se iz toga izvući tako da crtam pticu. Skulptura Roman Standard proizišla je iz takvog načina razmišljanja.

Orao (roman standard) je u Rimu bio simbol rata i časti. Da li je tvoj naslov ironičan?

Nema ništa ironično u njemu. To je motka slična rimskim simbolima orla na motki; osim što ovdje nema orla na vrhu, to je sve. Ništa što radim nije ironično ili cinično ili sarkastično. Imam smisla za humor, ali pokušavam pronaći nešto duhovito, a ne ironično.

Ono što želim poručiti ovim radom je da snaga ne proizlazi uvijek iz veličine. Bilo mi je važno napraviti pravu skulpturu koja je tako sitna zato što su prave skulpture obično teške, muževne i dominantne. Ne mora to uvijek biti tako.

Skulptura navodi gledatelja da obrati pozornost na detalje, da je prouči kako bi uopće definirao što ona jest u odnosu na brojne druge skulpture koje vidimo u javnom prostoru.

Upravo tako. I postoji razlika u odnosu na prvu verziju skulpture koju sam napravila za Liverpool, blizu katedrale. Ova je napravljena od srebro nitrata i izradila sam je u New Yorku. Nova je, i apsolutno je predivno što to radim u ovom gradu.

Kako uspoređuješ radno okruženje u New Yorku s radnim okruženjima u Londonu?

Ovdje mi je uzbudljivo raditi jer mi je sve svježe i novo. Imam dojam da je moja karijera u Americi tek počela. U ovoj dobi cijenim sve, a da imam 35 godina, možda bi to uzela zdravo za gotovo.

Brojni tvoji radovi izazvali su prilično žestoke reakcije, ne samo pozitivne. Kako se nosiš s negativnim komentarima?

Danas obično odmah nakon jedne izložbe, čim završim u galeriji, počnem raditi na idućoj. Uvijek pazim da imam nešto u planu na čemu mogu početi raditi, tako je lako zaboraviti na kritike. Kad sam u punom zamahu, ne smetaju me.

Nakon Venecijanskog bijenala 2007., na kojem sam dobila loše kritike, bila sam zapravo dosta uzrujana zbog britanskih medija. Osjećala sam se poniženo, uništilo me to. Mediji su bili okrutni jer im se nije sviđao moj rad; nisam im se sviđala ja osobno – moj glas, način odijevanja, moj izgled, moj stav. Sigurna sam da se ne bi isto ponašali da sam muškarac. Potpuno sam uvjerena u to.

Misliš li da su te strože ocijenili zato što si žena?

Da. Kada mi netko kaže da nešto ne mogu napraviti, ja kažem „Da, mogu. Gledaj me.“ I to može naživcirati ljude. Znate onaj dvostruki standard: kada su muškarci glasni, oni „preuzimaju kontrolu“ ili „daju naredbe,“ no ako su žene glasne, one „vrište.“ Klišej.

Smatraš li da je tvoj rod utjecao na tvoj uspjeh? Jedna si od samo dvije žene profesorice na Kraljevskoj akademiji od njenog osnutka. Ove godine dobila si titulu Zapovjednice Reda Britanskog carstva.

Stvari su se puno promijenile za mene. Ovdje sam već 20 godina, bavim se tom vrstom umjetnosti, i ljudi su počeli shvaćati da neću otići. Također, mladi ljudi drugačije reagiraju na moj rad, a ta generacija sada dolazi na pozicije moći. Stara garda odlazi, a nova krv dolazi, to je prilično zdravo.

Izvor: Vanity Fair

Prevela: T.B.


Povezano