Objavljeno

Isadora Duncan – Poezija u pokretu

“Plesač budućnosti bit će onaj čije tijelo i duša budu toliko srasli jedno u drugo da jezik duše postane pokret tijela. On neće pripadati nekoj naciji nego cijelome čovječanstvu.”

Riječi su to Isadore Duncan, žene koja je bosa i u lepršavim kostimima pokrenula plesnu revoluciju, potaknula mlade plesačice da nađu vlastite izraze i razbiju konvencije te vratila ples na visoko mjesto među umjetnostima.

Poput Terpychore, muze plesa (a i sama je voljela crpiti utjecaje iz grčke mitologije), inspirirala je brojne umjetnike i umjetnice koji su pokušali/e uhvatiti esenciju njezina divljeg i slobodnog plesa.

Osim što je bila slobodoumna borkinja za ženska i socijalna prava te revitalitaciju umjetnosti, bila je i “utjelovljena poezija”, kako ju je nazvao kipar Lared Taft. I kao što je poezija nerijetko prožeta tragičnim patosom, tako su i njezin život, sve do dramatičnog i preranog kraja, pratili brojni tužni događaji.

Rani život i počeci nastupa

Angela Isadora Duncan rođena je 1877. godine u San Franciscu kao najmlađe od četvero djece. Otac Joseph Duncan je nedugo nakon njenog rođenja upleten u bankarski skandal pa je obitelj naglo osiromašila. Njezina majka Dora Gray Duncan razvela se od supruga i prehranjivala obitelj predavajući glazbu. Isadora je počela učiti balet kao sasvim maleno dijete, a u dobi od šest godina već je podučavala plesu drugu djecu kako bi zaradila dodatne novce za obitelj. Ostala je predanom učiteljicom do kraja života, govoreći kako djecu ne podučava, već ih usrećuje.

Plesnoj tehnici pristupala je drugačije od ostalih, otvoreno, bježeći krutim baletnim pravilima i razvijajući vlastiti stil vezom između emocija i pokreta.

Kasnije je izjavila da ju je život uz more obilježio jer su se njeni prvi plesni pokreti dogodili oponašajući ritam valova. Nakon što je neko vrijeme plesala u Chicagu i New Yorku, ne izazvavši velike odjeke u javnosti, s obitelji je 1899. godine otputovala u Europu. U Londonu je s bratom Raymondom odlazila u British Museum gdje je proučavala grčke skulpture i vaze s kojih je preuzela tunike i ples bez obuće. U Parizu se, pak, inspirirala Louvreom.

Karijera i misija podučavanja

Kad je 1902. u njezin studio došla Loie Fuller, pionirka modernog plesa i kazališnih svjetlosnih tehnika, i predložila joj suradnju, Duncan je krenula na put po Europi i uskoro postala poznata. Iako su joj turneje po Europi i Amerikama postale uobičajena stvar, primarni su joj cilj uvijek ostali kreacija ljepote pokretom i edukacija mlađih naraštaja. Diljem svijeta je osnovala mnoge škole koje su funkcionirale po principu internata, a uzimala je posebno djecu koja dolaze iz nesređenih obitelji.

Prva je škola, poznata pod imenom Isadorables, osnovana u Njemačkoj, a vodila ju je njezina sestra Elizabeth jer je Isadora većinu vremena bila na turnejama kako bi ih mogla financijski uzdržavati.

Iako je većina školi vrlo brzo zatvorena, Isadorino se naslijeđe nije izgubilo. Filozofija slobodnih i prirodnih pokreta u kombinaciji s američkim atleticizmom koji obuhvaća trčanje, skakanje, poskakivanje i slično pretočila se u moderni ples.

Privatni život

Kao što je profesionalno brisala granice, tako je i u privatnom životu odbijala biti ukalupljenom. Bila je biseksualna, vodila je dugu i strasnu vezu s pjesnikinjom Mercedes de Acosta, a spekulira se da je provela neko vrijeme i s glumicom Eleonorom Duse. Imala je dvoje djece, kći Deirdre i sina Patricka, koje je dobila iz veza s oženjenim muškarcima, kazališnim dizajnerom Gordonom Craigom, i sinom tvorca šivaće mašine, Parisom Singerom.

Nažalost, djeca su se 1913. godine zajedno s dadiljom utopila u prometnoj nesreći kad se auto koji ih je vozio otkotrljao u Seinu. Strašni gubitak još više je otežala i smrt novorođenog sina 1914. godine. Isadora se nikada nije oporavila od tih tragedija, koje su utjecale na ozbiljnost njezinih izvedbi.

Iako je navodno izjavila da nikad ne bi stupila u brak, ipak se udala 1922. za ruskog pjesnika Sergeja Aleksandroviča Jesenjina koji je od nje bio mlađi gotovo 20 godina. Kad su se upoznali, ona praktički nije govorila ruski, a on nije znao engleski, no to ih nije spriječilo da počnu strastvenu vezu.

Problemi u braku su počeli kada je par otputovao u Ameriku, jer je Jesenjin, koji se tamo osjećao beskorisnim i u sjeni slavne supruge, upadao u duboke depresije koje je liječio alkoholom pa je postajao agresivan.Vratili su se u Sovjetsku Rusiju, no stvari se nisu popravile i Isadora ga je ostavila, otišavši u Pariz.

Kobni šal

Isadora je posljednjih godina života izgubila na popularnosti, čemu su zasigurno pridonijele i već spomenute privatne tragedije zbog kojih je počela piti. Zapala je i u financijske krize jer nakon kraja karijere nije mogla pratiti tempo života na koji se navikla.

Većinu je vremena provela između Pariza i Mediterana. Isadora je, u skladu sa svojim nesputanim karakterom i plesnom filozofijom, voljela i često nosila lepršave šalove. Jedan je poklonila Jesenjinu, a crvenim je šalom mahala na pozornici u Bostonu kako bi javno izrazila svoju političku pripadnost komunizmu.

Svileni šal ju je i usmrtio, 14. rujna 1927. godine. Zapleo se o kotače automobila u kojemu se vozila i tako joj slomio vrat. Kremirana je i položena kraj djece na poznatom pariškom groblju Père Lachaise, vječnom počivalištu mnogih slavnih osoba. Za kraj, evo pjesme koju je američki pjesnik Carl Sandburg nazvao po ovoj izuzetnoj ženi, a koja sažima njezinu životnu filozofiju:

„The wind? I am the wind. The sea and the moon? I am the sea and the moon. Tears, pain, love, bird-flights? I am all of them. I dance what I am. Sin, prayer, flight, the light that never was on land or sea? I dance what I am.“


Povezano