No country has ever closely scrutinized itself visually that I know of… I know what we could make of it if people only thought we could dare to look at ourselves.
Krajem 19. stoljeća u SAD-u se počinje razvijati dokumentarna i društveno angažirana fotografija.
Njenoj su afirmaciji pridonijeli fotografi poput Jacoba Riisa, koji je prikazivao život siromašnih Njujorčana, ili Lewisa Hinea, koji je prikazivao dječji rad, posljedice suše na američkom Jugu i radnike koji su izgradili Empire State Building.
Dorothea Lange je cijenjena američka fotografkinja i fotoreporterka koja ne samo da se ubraja u tu tradiciju, već njena kultna fotografija „Majka migrantica“ predstavlja svojevrsnu ikonu Velike ekonomske krize.
Djetinjstvo i obrazovanje
Rođena 26. svibnja 1895. u Hobokenu, New Jersey, u drugu generaciju njemačkih imigranata, Dorothea je nakon što ih je otac napustio odbacila njegovo prezime (Nutzhorn) i uzela majčino djevojačko, Lange. Obolijevanje od dječje paralize u sedmoj godini bio je još jedan formativni događaj koji nikad nije sasvim preboljela i zbog kojeg je cijeli život šepala. Bolest ju je, kao što sama priznaje, „oblikovala, vodila, poučila, pomogla mi i ponizila me.“
Nakon selidbe na Manhattan s majkom, mlada je Dorothea otkrila bogati svijet vizualnosti i navodno je upravo tada shvatila da se želi baviti fotografijom. Uvijek izrazito neovisna, usprotivila se majčinim željama da postane učiteljica te jednostavno došla u atelje cijenjenog fotografa Arnolda Genthea i uvjerila ga da joj da posao. Tako je nekoliko godina učila zanat u raznim ateljeima, a nakon završenog formalnog obrazovanja na Sveučilištu Columbia, gdje joj je, između ostalih, predavao Clarence H. White, jedan od utemeljitelja pokreta Photo-Secession, preselila je u San Francisco 1918. godine.
Dorothea Lange (foto: Rondal Patridge)
Počeci karijere i brakovi
U San Franciscu je otvorila vlastiti atelje i osnovala foto-klub preko kojeg je upoznala prvog supruga, slikara Maynarda Dixona, s kojim će imati dva sina. U vrijeme kad su žene u SAD-u tek dobile pravo na glas, Lange je bila profesionalna fotografkinja, financijski neovisna žena, a fotografirala je većinom imućnije građane.
Putujući sa suprugom, 1929. je, „sjedeći na velikom kamenu i usred divljine, okružena grmljavinom i vjetrom,“ shvatila da se želi usredotočiti na „ljude, samo ljude, sve vrste ljudi, one koji plaćaju i one koji ne plaćaju.“ Iste godine započela je Velika ekonomska kriza, pa su zbog financijskih razloga Dorothea i Maynard preselili u New Mexico. U međuvremenu je upoznala ekonomista Paula Taylora s kojim je započela suradnju i za kojeg se udala 1935. godine ubrzo nakon razvoda s Maynardom.
Dorothea i Paul Taylor
Velika ekonomska kriza i FSA
Zahvaljujući Paulu te svojim fotografijama nezaposlenih i beskućnika, Lange je 1935. dobila posao pri Farm Security Administration (FSA). Cilj te novoosnovane agencije bio je zabilježiti posljedice pada gospodarstva, životne i radne uvjete radnika te izmještene obitelji diljem Californije. Bila je to politička kampanja za sistematično analiziranje društvenih i ekonomskih odnosa u poljoprivrednom sektoru.
Lange bi putovala, hodala kroz migrantske kampove, među gladnim izbjeglicama, siromašnim zakupcima i radnicima, često razgovarajući s njima kako bi se osjećali dovoljno ugodno da joj dopuste da ih fotografira. Njeno šepanje bio je dodatni moment uspostavljanja komunikacije jer su je zbog toga, kako navodi, smatrali sličnijom sebi, oštećenom i nesigurnom.
Fotografije nastale za FSA, prema njihovim smjernicama, nisu bili portreti individua već su prikazivale ljude kao nositelje društveno-ekonomskih kategorija i njihovu svakodnevicu.
Tako su i naslovi fotografija deindividualizirani i opisni; primjerice, „Farmeri koji su zajedno kupili strojeve,“ „Migranti se peru na izvoru u pustinji, Oklahoma,“ „Berač pamuka,“ „Radnički kamp,“ i slično.
Majka migrantica: američka ikona
U to vrijeme je nastala i danas kultna fotografija „Majka migrantica,“ fotografirana u kampu berača graška u Nipomu. Iako će tek 30-ak godine kasnije Dorothein rad biti zaista priznat i afirmiran, voditelj foto-sekcije pri FSA, Roy Stryker, već je tada tu fotografiju proglasio simbolom cijelog projekta.
Njena ikonička moć proizlazi iz reprezentacije američke kolektivne vjere u vlastitu moć da prevlada očaj i razaranje, a prijelaz s estetizacije siromaštva prema uključivanju gledaoca potiče na djelovanje.
Tako je odmah nakon pojavljivanja „Majke migrantice“ u novinama San Francisco News u ožujku 1936. hrana poslana u kamp, što je bio vrlo opipljiv rezultat projekta.
Naknadno je utvrđeno da je portretirana žena Florence Owens Thompson, a Lange je 1960. susret opisala ovako:
“Spazila sam gladnu i očajnu majku i pristupila joj, kao privučena magnetom. Ne sjećam se kako sam joj objasnila svoju prisutnost ili kameru, ali sjećam se da me ništa nije pitala … Nisam je pitala za ime ni njenu povijest. Rekla mi je samo da ima 32 godine. Rekla je da žive na smrznutom povrću s okolnih polja i pticama koje djeca ubiju. Upravo je bila prodala gume s auta da kupi nešto hrane. Sjedila je u tom jadnom šatoru, s djecom oko sebe, i činilo se da zna da joj moje fotografije mogu pomoći, pa mi je pomogla. Bilo je neke ravnopravnosti u tome.”
Kasniji angažman
Sredinom ’40-ih Lange je počela patiti od problema s probavnim sustavom koji će je pratiti do kraja života, te je utvrđeno da ima peptički ulkus. Usprkos bolovima, nastavila je putovati i raditi, a 1941. primila je i prestižnu stipendiju Guggenheim za izvrsnost u fotografiji.
Nakon ulaska SAD-a u Drugi svjetski rat i napada na Pearl Harbor, angažirana je od strane WRA da fotografira Japance s američkim državljanstvom u zatočeničkim kampovima. Odlučna da vjerno zabilježi ono što je vidjela, Lange je napravila realistične i kritički nastrojene fotografije koje je vojska zaplijenila, a danas su dostupne na web stranicama američkog Nacionalnog arhiva te u knjižnici Bancroft na Sveučilištu California.
Za razliku od njenih fotografija, one Ansela Adamsa odišu sasvim drugačijim duhom – Japanci djeluju optimistično, prikazani su kako se bave različitim aktivnostima, a patnja i nepravedno zatočeništvo potpuno su odsutni. Nakon rata Lange je napravila i nekoliko serija za Life Magazine, uključujući Three Mormon Towns (1954.) u suradnji s Adamsom i Death of a Valley (1960.) u suradnji s Pirkleom Jonesom.
Uznapredovanje bolesti
Paul i Dorothea su ’50-ih ponovo putovali, i to Azijom, Egiptom, Južnom Amerikom, Venezuelom… Ona je 1952. skupa s nekoliko kolega osnovala časopis za promicanje fotografije Aperture. No, po povratku u SAD, bolest je uznapredovala i dijagnosticiran joj je rak jednjaka. Unatoč tome, u preostalim mjesecima života uspjela je održati izložbe u Bostonu i Europi, dovršila je fotografije za knjigu Dorothea Lange Looks at the American Country Woman i radila na dva filma za National Educational TV i Radio Center.
Umrla je 11. listopada 1965. u dobi od 70 godina. Nekoliko mjeseci kasnije priređena joj je velika retrospektivna izložba u MOMA-i, a 1927. Whitney Museum je uključio njenih 27 fotografija u izložbu „Executive Order 9066“ koja se bavila zatočenjem Japanaca za vrijeme Drugog svjetskog rata, a koje je jedan kritičar nazvao „vrijednim dokumentima koji prenose ne samo osjećaje žrtava već i činjenice zločina.“
Godine 2003. primljena je u Nacionalnu dvoranu slavnih žena; 2006. škola Lange Elementary u Nipomu, blizu mjesta gdje je snimljena „Majka migrantica,“ nazvana je njoj u čast; a u svibnju 2008. primljena je u Dvoranu slavnih u sklopu Muzeja Californije.
