Pionir dvadesetostoljetne homoerotike Touko Valio Laaksonen, poznatiji kao Tom of Finland, nije pripadao značajnijim umjetničkim pokretima svog vremena, niti je dolazio iz svijeta visoke umjetnosti, već je upao na scenu ravno iz blata finskih štajgi.
Da bi se preživjelo u toj opasnoj džungli, punoj policijskih predatora i kukavičkih denuncijatora, trebalo je biti avanturističkog duha. Možda baš zato, iz današnje perspektive, Laaksonenovi pornografski crteži djeluju kao skice radoznalog i entuzijastičnog istraživača u susretu s egzotičnim novim vrstama. Teško je to pomiriti s njegovim povijesnim trenutkom. Još teže je zamisliti kako je to bilo biti napaljeni peder u postratnoj Evropi. Na stranu svima dobro poznata društvena stigma i nemogućnost ostvarivanja romantičnih odnosa – to su bili problemi onih privilegiranih ili dovoljno hrabrih da ostvare određeno tragično dostojanstvo života u borbi spram beskrajno moćnijeg neprijatelja. Širi je pederski Volk na prvom mjestu smlavio seksualni stid. Osuđeni da se pare u najbližem šipražju, smrdljivom od straha i fekalija, morali su to obaviti silovito i žustro, bez romantičnog okolišanja, ili senzualne predigre koja bi opustila sfinktere u čvrstom grču od straha pred policijom.
Takvo tužno stanje stvari nije moglo biti dalje od Laaksonenovih elegantnih crteža hipermaskulinih subjekata prenaglašene muskulature i nabreknuća, poput motociklista, policajaca i vojnika, koji se drpaju, ližu i karaju bez pardona, straha ili stida. Za razliku od suvremene homoseksualne pornografije, u kojoj prevladava fetišističko omalovažavanje pasivnih subjekata, Finland je svoje napucane muškarčine stavio u ravnopravan odnos, a njihov seks je uvijek bio optimistično razigran. Utoliko su Finlandovi crteži bili negacija fetišizma, koji upravo glorificira sadistički aspekt maskuliniteta. Usporedimo li depresivno patnička lica pasivnih muškaraca u modernim pornićima, u kojima je erotika izjednačena s brutalizacijom penetriranih, Finalndovi nasmiješeni, lascivni muškarčići djeluju kao produkt emancipirane seksualne utopije kakvu se danas pravimo da imamo, a ne orwellijanske homofobne distopije kakva je tada zaista postojala.
Film Domea Karukoskija Tom of Finland potpuno je slijep za ovaj gorko ironični aspekt Laaksonenove umjetnosti, što ne čudi, s obzirom da se film uopće ne bavi seksom, već apologijom jednog seksualnog neapologeta. Finlandovi crtaži obasjali su homoseksualno podzemlje svjetlom emancipacije ne zbog toga što ga je vjerno tematizirao nego zato što ga je oblikovao. Jalovost njegove filmske biografije je u tome što nema niti izbliza velike ambicije, koje nisu strane filmskoj umjetnosti: od subverzivnih fantazmagorija Kennetha Angera (Scorpio Rising) pa sve do generacijski definirajućih filmova poput My Own private Idaho Gusa van Santa.
Kao umjetnik, Laaksonen zaslužuje najveću počast ne toliko zbog utjecaja na gej ikonografiju koliko prvenstveno zbog hrabrog odbijanja deseksualiziranja homoseksualaca za potrebe osjetljive liberalne probave, kao i prikaza pederske jebačine u svoj njenoj mesnatoj slavi. Finland je bio punokrvni patriot homoseksualnog undergrounda, pa njegovo filmsko retuširanje u uglednu figuru leitkulture djeluje totalno promašenim. Kaurokoskijev film uzima zdravo za gotovo da mainstream danas mnogo lakše trpi homoerotiku, ali zašto je onda u filmu nema ni u tragovima? Na pitanje po kojim kriterijima prosuđuje vlastite crteže, Laaksonen će ustvrditi da mu je šef među nogama. Problem je u tome što su takve stvari izrečene, a ne prikazane, a svatko tko očekuje da će mu film o erotomanu priuštiti bar jednu bijednu erekciju, ostat će na suhom.
Seksualni invaliditet Kaurokoskijevog filma najviše je očigledan u prikazu Laaksonenove umjetničke prakse: kad završi u berlinskom zatvoru nakon što policija pronađe njegove radove, scena homofobnog zatvorskog čuvara koji ga omalovažava u paraleli je sa scenom u kojoj Laaksonen po njemu modelira jednog od svojih lascivnih crtanih likova. Iako se paralelnom montažom cilja na podrivanje policijskog autoriteta, koliko bi samo efektnije bilo snimiti Finlandovu erotsku fantaziju in medias res, u ćeliji berlinskog zatvora? Umjesto da hrabrijim formalnim odlukama oživi takvu subverziju, Kaurokoski ju samo stavlja u dosadni povijesni kontekst, čime ju paradoksalno potpuno lišava oštrine koju je tada zasigurno imala.
Čak i sam snimateljski stil svjedoči pogrešnom autorskom pristupu: umjesto elegancije glatkih pokreta, Kaurokoski je odabrao tipičnu pseudo-dokumentarističku kameru iz ruke koja bi Finlandu trebala dati težinu povijesnog realizma, dok zapravo samo nipodaštava vizualnu erotiku koja bi se postigla strožom mizanscenom i glađim pokretima kamere. Tako i Finlandova projekcija – njegov anđeo-čuvar u kožnom motociklističkom outfitu – više djeluje kao nespretna autorska intervencija nego organski dio filmske zbilje.
Istina je da je Finland estetski utjecao na gej kulturu u širokom luku, od spomenutih underground filmova Kennetha Angera, preko fotografija Roberta Mapplethorpea do mainstreamizacije od strane Freddija Mercurya, ali kad se kao slavodobitan trenutak u odjavnoj špici ističe njegov prodor u svijet filatelije, tj. objavljivanje finske poštanske marke s likom iz njegovih crteža, to je stvarno previše. Ova srednjestrujaška ustrajnost na njegovom dostojanstvu sumjerljiva je apologiji njegovih erotskih crteža kao ključnih za homoseksualnu emancipaciju: pa tako podzaplet filma prati razvoj mladih američkih homoseksualaca koji se prepoznaju po Finlandovim crtežima nalijepljenim u ormarić svlačione u teretani. Kasnije u filmu, momci će Laaksonena dovući u SAD i pomoći njegovoj promociji, te mu uzrokovati dirljivu erekciju predstavljajući mu milje mladih emancipiranih homoseksualaca s rečenicom: „Tom, ovo su tvoji muškarci“.
Ono što slijedi, tipične su postaje biografskih filmova: neodobravanje okoline, ljubavna tragedija, AIDS kriza kao grubo otriježnjenje, da bi sve u konačnici – kao i u svakoj konačnici biografskih filmova – kulminiralo slavodobitnom glorifikacijom njegovog mitskog umjetničkog Značaja. U finalnoj sceni, napokon priznati umjetnik pojavljuje se na pozornici ispred publike u fetišističkim kožnjacima, koja ga dočekuje gromoglasnim aplauzom. Inauguracija u leitkulturu je dovršena, a sad nam samo ostaje da si čestitamo na visokom stupnju društvenog razvoja kojem i ovaj film nedovitljivo aplaudira izostavljajući kritički prikaz Tomovih muškaraca na početku 21. stoljeća, ogrezlih u depresivnu obijest fetiša, chemsexa i emotivnog tupila s nula erotike. Iz perspektive suvremene gej pornografije Tom of Finland je tragičan lik, jer krvava borba za seksualnu emancipaciju, čije je on bio integralni dio, degenerirala je u dekadentni hedonizam koji fetišizira upravo ono od čega nas je Finland pokušao emancipirati, a to je seksualno poniženje.
