Prolazak kroz proces tinejdžerstva nalik je prolaženju kroz nesagledivi labirint u koji nas je društvo u kakvoj zlokobnoj igri gladi bacilo i u kojem se na svakom skretanju nalazi zamka koju treba preživjeti da bi se moglo krenuti dalje prema spasonosnom izlazu. Svaka zamka reže nas kao otupljeni nož sloj lukovice pa čak i kad konačno dođeš do izlaza, teško da ne ostaneš barem malo oskvrnjen_a. Oni odvažni, koji prolaskom kroz labirint žele sačuvati svoje izdanke, direktnim izlazom kroz društvenu živicu labirinta moraju na koži trpjeti ubode trnja i urtikariju.
Jedna od takvih životnih priča zabilježena je u igranom filmu poljske redateljice Marte Karwowske Fanfic iz 2023. godine (nastao prema istoimenom romanu poljske spisateljice Natalije Osińske) u kojem protagonist navigira labirintom života u kojem se na svakom koraku mora razračunati s nametanjem rodnih okvira u koje se ne uklapa i nakon kojih u dvoboju zaprima hitac koji ga zauvijek transformira.
Dok su američki tinejdžerski filmovi od kasnih osamdesetih pa sve do ranih dvijetisućitih romantizirali bubuljice, zamršene obiteljske odnose, neuspjele ljubavne pothvate i pripadnost klikama u srednjoj školi kao goruće tinejdžerske probleme, queer osobe su se na prvom mjestu vrlo surovo morale suočavati s unutarnjim kolebanjima oko svojih rodnih identiteta i seksualne orijentacije koje su odskakale od sveprisutnih normi u vezi toga kako jedna sretna, uspješna i zadovoljna osoba treba izgledati, voljeti i ponašati se.
Takav istup vidljiv je i kod Tosieka (Alin Szewczyk), koji u neimenovanoj poljskoj srednjoj školi pokušava prigrliti pripisani mu rodni identitet zbog kojeg se osjeća tjeskobno i ogorčeno prema svemu. Svoj odmak od bolne stvarnosti pronalazi u pisanju fan fictiona za svoju online publiku, koja prigrljuje njegove fantazije o rodno transgresivnim rockerima i rockericama i njihovim dogodovštinama.
U prvoj polovini filma Tosiekov nemir u tijelu (i umu) ocrtava se u buntovništvu, nemaru za sebe i druge i nasrtljivosti u komunikaciji (dočekuje na nož svaku osobu koja mu pokuša pristupiti). Osoba na kojoj najviše iskaljuje svoje frustracije je novopridošli Leon (Jan Cieciara). Iako Tosiek Leona osipa paljbom pasivno-agresivnog ponašanja i podbadanja, počinje često maštati o njemu. Uvrštava ga kao jednog od glavnih likova u svojem fan fictionu i počinje opsjedati njegove društvene mreže koje su prepune njegovih fotografija u dragu.
Što je krenulo od neprijateljskog ponašanja postepeno se transformira u austenovsku žudnju prema Leonu, koji postane i prva osoba koja podržava Tosieka u tome da odjene mušku odjeću. Scena u kojoj Tosiek u Leonovoj sobi gleda sebe u muškoj odjeći, s kapuljačom koja mu prekriva dugu kosu, transformativnog je karaktera jer se na uobičajeno kivnom licu Tosieka napokon vidi blaga, ali ushićena reakcija zanosa svojim izgledom. Posljedično, Tosiek kreće na put unutarnje preobrazbe i postepeno mijenja stav prema sebi i svijetu oko sebe.
U filmovima trans tematike, kroz njihovu kratku povijest pozitivnog tretmana trans likova, scene gledanja u vlastiti odraz narativno su bitne jer označavaju trenutak gledanja u sebe koji zrcali ono što trans osobe u sebi osjećaju i vide. Prepoznavanje sebe i prihvaćanje svog osjećaja tijela koje se sada odražava i na van intiman je proces u koji se uvlači gledatelje i gledateljice koji svjedoče gotovo tajnom, sakralnom trenutku čija toplina isijava kao filmski prikaz povratka kući osobe koja je dugo izbivala iz sigurnosti svoga doma.
Dirljivost queer podrške, solidarnosti i prihvaćanja koje su svojevrsno iskustvo ekskomuniciranih osoba u LGBTIQ+ zajednici prisutna je i u sceni u kojoj Tosiek, nakon bježanja od kuće, utočište pronalazi u Leonovom stanu. Leon mu nudi topli obrok i uho za slušanje dok mu pomaže popraviti frizuru koju je Tosiek impulzivno sam ošišao. Tek kasnije otkriva se kako je i Leon napustio roditeljski dom zbog toga što njegovi roditelji nisu prihvaćali njegovu seksualnost, pa su utoliko kadrovi međusobnog bodrenja dviju od društva odbačenih mladih osoba još snažniji i monumentalniji.
Dok Tosiekov otac isprva vrlo nerazborito i posramljujuće reagira na Tosiekovu tranziciju, opovrgavajući je kao tantrum za očevom pažnjom, i njegov lik doživljava transformaciju kada ipak počinje graditi bolji odnos sa sobom i sinom. Pronalazi podršku u svojem tugovanju za suprugom i promjenama u obiteljskim navikama te je spreman suočiti se sa emocijama koje je neuspjelo potiskivao.
Mnoštvo vizualnih elemenata rodne tranzicije prisutni su i vješto odrađeni. Primjerice, redateljica uvrštava kadrove Tosieka koji gleda video o tome kako na siguran način povezati grudi, dokumentira i njegovo euforično rezanje kose, promjene u držanju tijela i manire te nove pristupe ljudima i romansama. Jedan od detalja koji se u redateljičinoj viziji priče osobito ističe je to što za Tosieka nema prisile o medikalizaciji tijela i rodnom ili seksualnom kategoriziranju. Tosiek se oblači maskulino, no određenje njegovog roda i seksualne orijentacije nije nešto što je u fokusu filma, nego se primarno bavi formiranjem naracije o njegovom životu kao tinejdžeru koji se odvaja od tradicionalnog heteronormativnog etosa.
Odluka o stavljanju Tosieka u drugi niz ladica reflektira i stavove drugih glasova trans zajednice u kojoj ne postoji uniformno mišljenje o medicinskoj tranziciji kao jedinom prihvatljivom načinu življenja rodno varijantne osobe, već je trans iskustvo fluidno i uključuje i mnoge koji svoju tranziciju vide legitimnom i uspješnom bez uzimanja hormona ili prilagodbe svog izgleda. Kroz takav odabir prikaza rodno varijantnih osoba Karwowska ne nameće stav o jedinom mogućem i prihvatljivom trans tijelu, dajući mnogim trans osobama, koje se ne nalaze na jednom kraju spektra maskulinosti i femininosti, mogućnost da se kroz film poistovjete s iskustvom koje je blisko njihovom.
Važan čimbenik filma je i sam topos Poljske kao mjesta radnje. Poljska homofobna i transfobna politika vidljiva je u nekoliko navrata u samom ponašanju Poljaka i Poljakinja u filmu te promotivnih plakata s govorom mržnje kao sloganom za prostrijeti netrpeljivost prema svima koji ne odgovaraju režimskom ukusu i koji zbog toga u vlastitoj domovini moraju plesati na oštrici mača od beskućništva i nasilja. Baš zbog toga priča o trans protagonistu znakovita je za povijest poljske kinematografije i političku klimu time što tematikom i izvedbom prodire u same trule strukture poljske politike te preispituje vrijednosti koje ekstremna desnica huškački nameće stanovništvu.
Likovi filma se kroz međusobne tinejdžerske sukobe simbolički razračunavaju s heteropatrijarhalnim stavovima konzervativne sredine i na kraju poput epskih junaka i junakinja izranjaju iz krvave bitke. Tako se u raspletu filma razred složno zauzima za djevojku koju omalovažava srednjoškolska profesorica zbog njenog izgleda i odabira odjeće; djevojke u filmu zalažu se za educiranje heteroseksualnih muškaraca o rodnom i seksualnom opredjeljenju; vandaliziraju se plakati koji nose homofobne i transfobne poruke; te se naposljetku pokazuje i harmonično savetništvo stvoreno između queer i hetero osoba, koje se ujedinjuju da bi pronašle odbjeglog Leona.
Unatoč tome što se filmom u njegovom prekratkom igranom vremenu pokušava obraditi što više problema vezanih uz odrastanje i život trans osoba, i uz to uključiti feminističke emancipatorne momente – zbog čega on ispada malo pripovjedno nezgrapan, površan u nekim segmentima te idealiziran u karakterizaciji likova – film je vrijedno pogledati zbog pouke koju šalje. Trans osobe zaslužuju da napokon na malim i velikim ekranima gledaju svoje priče koje tumače likovi iz njihovih krugova i koji autentično reprezentiraju njihova specifična iskustva. Djelo poljske redateljice uspješno se pozicionira kao beskompromisan, aktivistički istup za podršku prava trans osoba bez usiljene patetičnosti i snishodljivosti te stoga zasluženo ulazi u filmsku (LGBTIQ+) povijest.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
