Na ovogodišnjim Queer MoMentima gostovao je program kanadskog filmskog festivala Queer City Cinema po izboru njegovog osnivača Garyja Varra. Gary je kustos i umjetnik iz malog grada Regine u kanadskoj provinciji Saskatchewan, gdje je 1996. pokrenuo QCC, koji se danas odvija u dva dijela: filmski festival Queer City Cinema i Performatorium – festival queer performansa.
S obzirom da i same organiziramo festival na kojem prikazujemo, između ostalog, filmove queer tematike, odlučile smo porazgovarati s Garyjem o tome zašto su queer festivali (i dalje) važni, po kojim kriterijima on odabire filmove, kako se festivalska i queer scena promijenila u proteklih 20-ak godina, te kako se uopće našao na balkanskoj turneji.
Na Queer MoMentima prikazan je program QCC-ja po tvom izboru. Kako je došlo do zagrebačkog gostovanja i suradnje s Dominom?
Radimo petotjednu turneju Balkanom s dva filmska programa i nekoliko performansa, a nakon Zagreba posjetit ćemo Ljubljanu, Sarajevo, Beograd i Dubrovnik. Prije 12 godina bio sam po prvi put u Zagrebu i tada sam upoznao Zvonimira Dobrovića iz Domina. Kad sam prijavljivao ovaj projekt na natječaj Kanadskog vijeća za umjetnost, javio sam se Zvonimiru i tražio da mi preporuči queer organizacije iz regije kod kojih bismo mogli gostovati. Projekt nam je odobren prije nekih godinu i pol dana, krenuli smo s pripremama i – evo nas. To nije prvi put da radimo “regionalnu” turneju; primjerice, prošle godine obišli smo pet lokacija u UK-u i Irskoj.
Možeš li nam reći nešto više o samom festivalu, i zašto si ga odlučio podijeliti na dva segmenta – filmski i izvedbeni?
Festival sam pokrenuo 1996. u svom rodnom gradu Regini. QCC je zapravo započeo kao izložba u umjetničkoj galeriji, kada sam prikazao niz filmova u razdoblju od mjesec dana. Napisao sam i popratni esej, baš kao da je riječ o izložbi.
Umjetnost performansa postala je dio festivala još 2002. godine, a 2012. smo organizirali prvi Performatorium. Inicijalno smo imali dva festivala godišnje (jer nisam normalan!), no nakon par godina sam sagorio od količine posla i naprosto ih odlučio spojiti. Znači, festival se sastoji od filmskih projekcija i performansa, s kojima onda povremeno gostujemo na drugim lokacijama.
A zašto sam spojio film i performans? Pa, mislim da postoje neke zanimljive poveznice između njih. Jedna je svakako što oboje odražavaju fluidnost identiteta. Na festivalu prikazujemo puno eksperimentalnih radova, puno osobnih priča, dokumentaraca, ali ne i narativnih igranih filmova, i mislim da je to i prikladno za identitete koji su queer, trans, nebinarni i PoC (people of color) jer su i njihova djela često apstraktnija, kreativnija. Zanima me promišljanje identiteta koje postavlja određene izazove i ne oslanja se na tradicionalnu narativnu strukturu.
Je li publika ista za oba segmenta programa – za film i performans?
Više-manje… Čak bih rekao da publika više gravitira performansu jer je riječ o “živom” mediju; ljudi vole sudjelovati u nečemu što je donekle nepredvidivo (primjerice, naš doživljaj performansa često ovisi o o tome gdje sjedimo, na koji zid smo naslonjeni, o blizini izvođaču_ici…), dok se film odvija u mračnoj prostoriji, imate određenu anonimnost, sigurnost, i sve je nekako jednodimenzionalno, a ljudi vole višestruke dimenzije kakve se javljaju u performansu. No, neki više vole mračne, anonimne prostore, osobito queer populacija (smijeh).
Ipak, primjećujem i neke promjene – u početku su ljudi nevoljko dolazili na festival i javno se pojavljivali na queer festivalu, jer se nisu svi osjećali jednako sigurno u svojim identitetima. I dan-danas poznajem ljude koji žive queer živote, ali se ne žele javno poistovjetiti s tom zajednicom jer ne žele rizik od odbacivanja, ne žele taj politički aspekt queer identiteta. Ali mislim da je to u velikoj mjeri generacijska stvar.
Možeš li se osvrnuti na to kako se programiranje queer filmskog festivala promijenilo od vremena kad je QCC pokrenut do danas, i kako se tvoja vizija mijenjala? Primjera radi, Vox Feminae Festival prije je prikazivao filmove koje ljudi nisu mogli vidjeti nigdje drugdje, dok danas i mainstream filmski festivali prikazuju filmove queer i feminističke tematike, pa je teže u selekciji programa zadržati provokativnost i taj neki underground moment. Također, danas je puno toga dostupno na jedan klik, na streaming platformama, pa je i teže dobiti ljude da dođu u kino – koje ipak daje ponešto drugačije iskustvo od samostalnog gledanja kod kuće.
Devedesetih se pojavilo puno queer filmskih festivala upravo iz potrebe za pristupom slikama nas samih, odnosno queer zajednice, koje se nisu mogle vidjeti nigdje drugdje. Nije bilo interneta, većina informacija se prenosila usmenom predajom, sve je bilo više grassroots… Tako sam i ja odlučio pokrenuti događanje za queer zajednicu u Regini – malom kanadskom gradu, ponešto konzervativnom, ponešto homofobnom (iako, većina mjesta bila je homofobna u to vrijeme). Moram reći da je vizija festivala ostala ista do današnjeg dana: raditi program za queer ljude od strane queer ljudi. Naime, nisam imao želju predstavljati filmove koji bi hetero ljudima objašnjavali tko smo i da smo zapravo sasvim ok i da bi nas trebali prihvatiti; nisam htio podilaziti većinskoj publici i omogućiti im da se osjećaju ugodno.
Na festivalu prikazujemo dosta sadržaja koji na pozitivan način pristupa seksualnosti, koji je eksperimentalan. Povijesno gledano, puno filmova queer autora_ica bilo je eksperimentalno jer naprosto niste mogli otvoreno tematizirati svoju seksualnost i/ili rodno izražavanje, morali ste ih na neki način šifrirati, a eksperimentalni film je to omogućavao. Barbara Hammer, jedna od najpoznatijih eksperimentalnih lezbijskih filmašica, jednom je kazala da narativni film ne može obuhvatiti kompleksnost queer života; naime, igrani film ima “ziherašku” kompoziciju s uvodom, zapletom i raspletom, dok apstraktni eksperimentalni film potiče na razmišljanje o tome što uopće gledate i nema taj neki čisti zaključak, već ostavlja otvorena pitanja te nas potiče da promislimo kako vidimo svijet i kako svijet vidi nas.
Kako onda danas odabireš filmove s obzirom da su queer filmovi donekle postali dio mainstreama i uključeni su u programe velikih međunarodnih festivala?
Da, svakako je teže, teže je pronaći provokativne ili eksperimentalnije radove koji već nisu prikazani na poznatim filmskim festivalima kao što su oni u Torontu, Vancouveru ili San Franciscu (Frameline). Ipak, treba imati na umu da je prije bilo manje queer filmova jer naprosto nismo imali pristup opremi. Mi smo počeli prikazivati umjetničke, kreativne, queer filmove jer nitko drugi u to vrijeme nije htio. Danas pak imamo situaciju da se snima više nego ikad, ali ono što se snima nije mi od osobitog interesa jer danas na festivalima prevladavaju priče koje uvelike slijede hetero matricu (zapleti poput djevojka-se-zaljubljuje-u-djevojku ili gej-mladić-se-zaljubljuje-u-straight-mladića), što me izluđuje. Možda smo baš iz tog razloga i smanjili naš program, ali i zbog financijskih razloga (inflacija nam definitivno nije pomogla).
Od samog početka festival je imao u vidu pitanje reprezentacije: koji queer identiteti će biti predstavljeni/zastupljeni, kojoj publici se obraćate i u kojem kontekstu. Možeš li nam reći nešto više o tome, posebno zato što se festival odvija na području koje nekoć pripadalo autohtonom narodu?
Da, ravnomjerna zastupljenost različitih identiteta oduvijek nam je važna – ne samo queer i trans identiteta, već i različitih filmskih žanrova. Recimo, nakon jednog od prvih izdanja festivala mi je prišao jedan lezbijski par i rekle su mi da su prebrojile filmove gejeva i lezbijki u programu te da ih je bio jednak broj, što ih je ponešto iznenadilo. Uvijek se trudimo uključiti sva slova u akronimu LGBTIQ – iako, moram reći, u počecima festivala bila su to samo L i G (smijeh), dok danas imamo čitav niz identiteta, što je divno.
Na ovoj “balkanskoj turneji”, ali i općenito, trudim se da program reflektira QTBIPOC identitete i prakse (Queer, Trans, Black, Indigenous People of Color). Kao što sam rekao, to nije novitet u našem pristupu, ali se trudimo staviti poseban naglasak na taj aspekt. Mislim da je oko 85% filmova koje prikazujemo na ovoj turneji djelo QTBIPOC autora_ica. Većinom dolaze iz Kanade i SAD-a, ali i Novog Zelanda i Europe. Još jedan dobar primjer je Toronto Queer Film Festival, u čijem programu ima oko 75% filmova čije su autori_ce pripadnici_e QTBIPOC zajednice. Jasno, to je nešto što vidimo sve češće u umjetnosti. Primjerice, u Kanadi su sve prisutnije teme vezane uz autohtone narode, kao i financiranje za tu vrstu sadržaja i autorstva. Kanadsko vijeće za umjetnost, koje je podržalo i ovu turneju, ima posebne programe financiranja baš za autohtone umjetnike_ce, i općenito je veliki fokus na pomirbi kako bismo na neki način “iskupili” postupke bijelih doseljenika. No, riječ je o vrlo kompleksnoj ideji koja ima puno pozitivnih i negativnih strana i pitanje je može li biti više od isprazne geste. Ipak, važno je da prihvatimo (odgovornost za) vlastitu prošlost.
