Jubilarni 10. Zagreb Dox ove je godine otvorio autobiografski dokumentarni film Happily ever after (Ljubavna Odiseja) redateljice Tatjane Božić. Film govori o njezinim bivšim ljubavima i naoko je pravi filmski chick-lit! Ipak, zagledamo li se bolje u autoričin filmski jezik i stil, jasno je da je posrijedi humorističan, ali i nemilosrdan prikaz ljubavnog života u kojem je autorica potpuno emotivno ogoljena. Svoje veze snimala je prvo za vrijeme njihova odvijanja, a onda i nakon prekida, kako bi stvorila cjelovitu sliku i shvatila što je zapravo pošlo po krivu. Tatjana nam je otkrila kako je to prenijeti vlastiti život i probleme na filmsko platno.
Kako ste došli na ideju za film?
Na ideju za film došla sam 2005. godine kada sam živjela u Hrvatskoj i bila u vezi sa Vjeranom. Slušajući ljubavne priče svojih prijateljica, a i kroz vlastito iskustvo, shvatila sam da se sve svodi na prevladavanje neravnoteže u ljubavi. Vrijeme se promijenilo, živimo u dobu oživotvorene ženske emancipacije, ali karte kao da su ipak u muškarčevim rukama. Odlučila sam snimiti film o svojim bivšim dečkima, film koji će istovremeno biti smiješan, ali i iskrena ljubavna priča.
Radili ste i Londonu. Kako je London utjecao na vaš rad?
Tamo su mi se otvorile oči. Udružila sam se s grupom cura koje su se bavile aktivizmom; zajedno bismo, primjerice, pisale po plakatima sa slikama manekenki koje su premršave. Napisale bismo ”too thin” ili jednostavno zalijepile letak na sliku razgolićenog modela. U Hrvatskoj se društvo manje bavilo ženskim pravima jer su se nakon rata trebala riješiti ljudska prava generalno. U Londonu su mi se otvorili novi pogledi, a kada sam se vratila, najlogičnijim mi se učinilo pridružiti nevladinim udrugama. Tako sam zapravo i pokrenula nezavisnu filmsku kuću Fade in (kratica od Fantastično dobra institucija, op.a).
Zašto ste film posvetili majci?
Nekada od od naših roditelja dobijemo dvosmislene životne poruke. Moja mi je majka svojim životnim odlukama ostavila pomalo šizofrenu poruku. S jedne me strane poticala sa budem samostalna, a s druge pak ne. Ona je sama bila vrlo ambiciozna, no, učinila je mnoge ustupke nauštrb vlastite karijere. Moje nedoumice prikazane u filmu na neki način podsjećaju na konfuzne poruke koje dobivamo od roditelja i upravo sam ga zato posvetila majci. Ipak, teško je sve reći stoga je puno stvari o mom odrastanju i odnosu s majkom na kraju izostavljeno.
U filmu spominjete i majčin savjet ” ako se ne udaš, nećeš biti sretna”. Držite li se i dalje tog savjeta?
Nisam pretjerano maštala o vjenčanici, braku. Ipak, brak se nekako se podrazumijeva kad se dvije osobe vole. Vjerujem da zato moja ideja braka pretpostavlja muškarca koji me jedinu stvarno voli. Možda sam se i ja htjela udati, ali sam stalno birala muškarce koji nisu željeli brak. U filmu su prikazani dečki s kojima sam bila kao vrlo mlada, od 18 do 25 godina. Neke veze nisu ušle u film jer nisu bile dovoljno dramatične.
Ipak, nakon što zatrudnite vi prosite svoga tadašnjeg dečka?
Ja sam zatrudnjela i pomislila: „sada se moram udati“. Ipak, sve je to prestalo kada sam se preselila u Amsterdam. Naišla sam na sasvim drugačiju klimu; brak tamo nema toliko emotivnog naboja, riječ je prvenstveno o praktičnom rješenju u pravnom smislu. Za mene brak danas znači proslaviti sreću u paru pred prijateljima.
Kako ste napravili izbor koji bivši dečkiju koji ulaze u film i jesu li oni prihvaćali kameru kao sastavni dio vašeg ponovnog susreta?
Izbor je napravljen zbog dramaturgije filma, jednu sam vezu, primjerice, izbacila jer je bila prekrasna i sretna. Birala sam veze koje su bile dramatične i iz kojih se moglo nešto naučiti i spoznati. Moj zadnji dečko Rogier i ja smo se upoznali na masterclassu u Belfastu, kada sam tek započinjala s projektom i koji je tada imao radni naziv ”Snjeguljica i 7 patuljaka”. U međuvremenu smo se zaljubili i počeli sve bilježiti! Kamera je stalno bila tu negdje, a ako je nije bilo, osjećali smo se jako čudno, kao da nedostaje treća osoba. Svima ostalima sam najavila da ću snimati film pa nisu s tim imali problema.
Što predstavljaju kadrovi djevojaka u filmu?
Cijelo vrijeme sam imala osjećaj da želim uključiti žene. Imam izraženu tu nekakvu žensku solidarnost, a osjetila sam je posebice nakon upoznavanja s bivšom ženom jednog od svojih dečkiju. Zavoljele smo se i razumjele jer smo obje bile povrijeđene. Muškarci također imaju izraženu povezanost, recimo, nakon premijere petorica mojih bivših dečkiju iz filma su postali frendovi: tapšali su se, smijali, grlili i odlučili napraviti nastavak mog filma iz muške perspektive! Čini mi se da su žene u tome slabije. Upravo su zato česti kadrovi nepoznatih žena kojima bih jednostavno prilazila na cesti i zamolila ih da gledaju u kameru. Nakon 30-ak sekundi gledanja kao da im je iskrenost izlazila iz očiju i njihova bi maska nestala. One na neki način predstavljaju mene, a prati ih intiman i ranjiv tekst.
U filmu se dotičete i nasilnih situacija. Otvoreno govorite o tome kako vas je bivši dečko Aleksey udario, nakon čega ste ga ostavili, međutim, kada Rogier čini isto, njega ne ostavljate?
Ja sam njega pljunula, a on je mene udario. On nema na to pravo jer je fizički jači. Žene ne smiju to tolerirati. Dosta sam se bavila ženama i nasiljem te smatram da u ovom konkretnom slučaju nema nasilja bez žrtve: postoji trokut nasilnika, žrtve i spasitelja. Žrtva je najmoćnija jer kada ona izostaje, nasilje zapravo ne postoji.
Na otvorenju festivala rekli ste da je ovaj film za vas tragikomedija?
Da, nazvala bih je svojevrsnom slatko-gorkom pričom. Cijelo vrijeme su me pitali kako bih željela da ljudi reagiraju na film. Rekla sam da želim da ljudima s jedne strane bude malo teško, a s druge im želim otvoriti srca, što se najbolje postiže smijehom! Film nije nesreća ili tragedija zato što nisam više u vezi, to je opraštanje s nekakvom idealnom slikom. To je priča o unutrašnjoj emancipaciji jedne žene. Govori o tome da se treba oprostiti od nerealne slike o ”happily ever after”. Prošla sam svoju tugu oko toga da stvari nisu takve kakve bih ja htjela da jesu.
