Kako najbolje najaviti deseto, jubilarno izdanje ZagrebDoxa, ako ne informacijama iz prve ruke?
Razgovarali smo sa Nenadom Puhovskim, osnivačem i direktorom festivala, koji je za naš portal odabrao neke od preko 150 dokumentarnih priča iz cijeloga svijeta.
Je li sve spremno za početak desetog izdanja festivala?
Naravno, zamislite da deset dana prije početka kažem da nismo spremni! Jesmo, jesmo, moram reći da smo ove godine s pripremama počeli još ranije nego inače. Prikazat ćemo 18 različitih programa, odnosno 150 dokumentaraca.
Koji će filmovi biti zanimljivi publici Vox Feminae portala?
Postoji nekoliko filmova za koje se meni čini da bi mogli biti interesantni na nekoliko načina. Prvi je ruski film redateljice Svetlane Sigalaeve. Nalazi se u međunarodnoj konkurenciji , a zove se Ne s nama i govori o stanovnicama ženskog zatvora. To mi je vrlo drag film zato što, bez obzira što je izrazito jednostavno napravljen, govori o beskrajno tužnoj temi s pozicije mlade žene koja je izašla iz zatvora.
Ona govori o tome kako niz žena koje izađu iz zatvora zapravo jedva čekaju da se vrate jer je to jedino okruženje u kojem se osjećaju dobrodošlo i prihvaćeno. Moram reći da mi je od svega što sam pogledao te vrste, ovaj film bio najdraži jer je s jedne strane vrlo direktan, a s druge vrlo emocionalan. On nije propagandistički, bavi se stvarnim ljudima.
Iz Teen Doxa izdvojio bih film Zaustavi otkucaje srca. Govori o ljubavnom odnosu djevojke iz radikalne kršćanske obitelji i njenog dečka. Možemo vidjeti na koji način se u djevojci prelamaju sustav vrijednosti njenih roditelja i njezine strasti i želje da se upusti u vezu s mladićem kojeg voli. Za njene konzervativne roditelje, ta je veza, koja je u suštini vrlo nevina, čisti užas.
Američki film Kako izgubiti nevinost govori o neslaganju pojedinih teoretičara oko toga što je zapravo nevinost i koje značenje i vrijednost ima za pojedina društva. Naime, postoje rituali u kojima se mlade djevojke zaklinju svojim očevima da će biti nevine do braka. Očevi u smokinzima dočekuju svoje djevojčice u bijelim haljinama koje se onda zaklinju… Strava! Film je zanimljiv za naše uvjete u kojima su očite tendencije neokonzervativnih pokreta o obiteljskim vrijednostima, barem koliko ja mogu vidjeti
.
Želim vam skrenuti pažnju i na Cutie And The Boxer, film Zacharyja Heinzerlinga koji je nominiran za Oscara, a koji govori o poznatom japanskom slikaru i njegovoj partnerici koja tek pred kraj života počinje izlaziti iz njegove sjene i boriti se za vlastitu umjetničku poziciju. Prati proces emancipacije na jedan, kako ja to volim reći, sweet and sour način.
Koje filmašice predvode domaći film?
Definitivno Ana Opalić i Noa Pintarić s filmom Još jednom. Još nismo imali domaći film koji na takav način, barem po onome što ja znam, govori o emocionalnim problemima s kojima se svako ljudsko biće može identificirati, dakle o problemima ljubavi, veza i prihvaćanja koji nisu pitanje samo homoseksualnih, već odnosa među svim ljudima.
Radi se o filmu koji mi je iznimno drag i kojeg sam sa puno veselja pratio, gurao, čekao i molio da ga dovrše na vrijeme jer mi je stalo do toga da se promovira. Osim toga, ima sjajnu glazbu grupe U pol’ 9 kod Sabe, koja također filmu daje jednu, rekao bih, nježnu ljudsku komponentu. Film ne govori o predstavnicima pojedinih frontova ili teza, već o ljudskim bićima s puninom života. Takvi su filmovi, po mom uvjerenju, najbolji put prema međusobnom razumijevanju.
Na kraju krajeva, cijeli Dox je postavljen tako da pokuša promovirati razumijevanje problema, različitosti i izazova društva u kojem se današnje društvo nalazi.
Druga je Silvana Međušić, o kojoj zadnjih dana svi govore. Njezin film Naslovnica vidio sam najprije u njegovoj prvoj verziji, u kojoj se bavio s nekoliko različitih sudbina, a onda sam ga vidio u drugoj verziji u kojoj se bavi samo s Dolores Lambašom. Zapravo, dosta je zanimljivo ovo što se događa u poplavi prednajava. Radi se o identično stvari o kojoj film pokušava govoriti, a to je opsesija žute štampe i naših medija takozvanimcelebrityjima. Film se trudi doći barem malo ispod kože jednom od tih celebrityja. Najvrjednijim u tom filmu smatram razlučivanje privatnoga i javnoga.
Naravno, tu je i film Irene Škorić Dragi Lastane!, o svim ljudima koji su odgovarali na pisma klinaca u Modroj Lasti.
Na koje redateljice ove godine trebamo skrenuti posebnu pozornost?
Osim onih koje sam već spomenuo, za vaše čitateljice će iznimno važan biti dokumentarac Ukrajina nije bordel, australske debitantice Kitty Green. Radi se o razotkrivanju pozadine najprovokativnije feminističke organizacije na svijetu, ukrajinskom Femenu. Reći ću vam spoiler cijelog filma: otkriva se da je iza svega stajao muškarac koji je Fementretirao kao jednu vrstu PR vježbe. Izmanipulirao je velik broj mladih Ukrajinki, samo zato što je to njemu bilo zabavno i zanimljivo. Pokušavamo jednu od glavnih protagonistica filma dovesti na festival, ali ona je trenutno u procesu traženja azila u Francuskoj. Film me izuzetno šokirao jer ni sam nisam znao taj dio priče.
Nevezano za tematiku, Vaših top pet filmova ovogodišnjeg ZagrebDoxa…
To mi je najteže pitanje od svih! Teško mi je iz ovolike konkurencije izdvojiti svega pet filmova, ali mogu vam reći da imamo četiri izvanredna filma nominirana za Oscara. Spomenut ću jedan od njih koji mi je posebno zanimljiv. Zove se Pet metara od slave Morgana Nevillea i radi se o vrhunskim pratećim vokalima, u 99% slučajeva radi se o ženama. One stoje pet metara od frontmena i nikako da prijeđu tih pet metara i od pozicije back vokala dođu u poziciju pjevača.
Kad smo već kod žena, htio bih još izdvojiti kategoriju Factumentaraca, u kojoj predstavljamo Ljubavnu odiseju Tatjane Božić, koja nakon propasti braka iz kojeg ima dijete, posjećuje svoje bivše ljubavi po čitavoj Europi i pokušava doznati zašto joj je svaka veza osuđena na propast, zašto nema tog happily ever rafter i zašto je bajka u koju ona i dalje vjeruje zapravo neodrživa.
U programu ADU Dox prikazat ćemo film Andree Buče Iz Kopertanije za Hrvatsku televiziju. Zanimljiv autobiografsko – reportažni prikaz u kojem kao novinarka ide na edukaciju za reportere u ratnim zonama. Zafrkantski, a opet vrlo tužan film o jednoj apsurdnoj situaciji u kojoj se glume napadi, mrtvaci, puca se slijepim mecima…Drugi Factumentarac je Prolaz za Stellu Ljiljane Šišmanović. Ona je autorica koja je napravila nekoliko značajnih filmova, a najdraži njezin film mi je Polusestra.
I da napomenem, ove godine imamo novi program nazvan Dokufikcija, napravljen u suradnji s festivalom u Rotterdamu. Iz njega bih izvojio Pjevačicu karaoka”, film o tajlandskoj ženi koja reinterpetira svoj život kao pjevačice, ali, nažalost, i kao djevojke za zabavu. Tematski i metodološki iznimno zanimljivo!
