Riječima Laure Mulvey, film postavlja pitanja o načinima kojim podsvjesno strukturira viđenje i užitak gledanja. Za dokumentarni film mislimo da je društveno koristan (ili bi trebao biti) i služi kao sredstvo za razumijevanje svijeta u kojem živimo. Dok je uglavnom objektivno svjedočanstvo o događanjima iz stvarnog života, može biti i konstrukt ideoloških, rodnih i kulturoloških predodžbi autora/ice. O dokumentarnom filmu razgovarali smo s Nino Kirtadzé, gruzijskom redateljicom i tutoricom međunarodne radionice autorskog dokumentarnog filma Ex Oriente Film.
Kako je njezin masterclass održan u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka bila je to i prilika da o filmu (pro)mislimo i u drukčijim prostorima.
Muzej kao mjesto spoja znanosti, umjetnosti i tehnologije, javni je prostor koji velikom broju ljudi omogućuje pristup sadržaju kojim se želi ukazati na društvene probleme u povijesti i kroz povijest, te potaknuti publiku na razmišljanje. Svakodnevno svjedočimo o brzini napretka tehnologije i potrebi za prikazivanjem i prenošenjem povijesnih sadržaja u audiovizualnom obliku koji će privući i zadržati pažnju muzejske publike. Suvremene digitalne tehnologije predstavljaju idealan alat za stvaranje dinamičnog i edukativnog okruženja, a film kao jedan od medija može biti idealno sredstvo za prenošenje znanja.
Iščitavajući literaturu nailazimo na razne definicije dokumentarnog filma kao žanra i još toliko definicija podvrsta dokumentarnog filma. Što je dokumentarni film? Možemo li reći da svaka/i dokumentarist/ica sam/a ispisuje definiciju dokumentarnog filma i koja bi bila definicija dokumentaraca u režiji Nino Kirtadzé?
Na pitanje što je dokumentarni film zasigurno je moguće višestruko odgovoriti i svi su odgovori vjerojatno vrlo zanimljivi. Prema mome mišljenju, dokumentarni film je jedna vrsta nadograđene ili kristalizirane realnosti, u kojoj segment realnosti na koju se redatelj/ica fokusira (iz bilo kojih razloga) postaje polje rada i mjesto refleksije i mišljenja s ciljem da se uđe dublje u problematiku stvari koje su možda na početku bile malo manje očigledne.
Dokumentarni film nikada nije samo puko bilježenje stvarnosti, on predstavlja intelektualni i umjetnički odabir iz kojeg film nastaje. Kao usporedbu, možemo iskoristiti Michelangelovo objašnjenje kako je bilo potrebno iz kamena ukloniti sve što je bilo nepotrebno da bi nastalo njegovo umjetničko djelo David. Mislim da isti princip možemo primijeniti na realnost u procesu snimanja dokumentarnog filma. No, svakako, da bi se vidjelo Davida iza kamena ili film iza kaosa realnosti potrebno je umjetničko oko.
Nino Kirtadzé na ZagrebDox-u (Foto: ZagrebDox)
U svijetu filma, ali i u javnosti općenito prevladava mišljenje da je dokumentarni film ženska forma. Koliko je ta tvrdnja istinita i zašto je tome tako?
Ne mislim da je dokumentarni film rezerviran ni za žene niti za muškarce. Mislim da je univerzalan. Ima mnogo briljantnih filmova koji su napravili muškarci kao i onih koji su napravile žene. I jednako toliko loših.
Film Naftovod u susjedstvu donio vam je Europsku filmsku nagradu. Što takva nagrada znači autorici? Možemo li govoriti o ovom filmu kao toploj ljudskoj priči ‘običnih’ ljudi ili je ipak riječ o filmu koji se obračunava s političkim interesima ekonomske elite? Zašto ga gledamo u Rijeci?
Ova nagrada mi puno znači jer je važno priznanje za kinematografsku kvalitetu filma. Nagrada je nešto kao europski pandan nagradi Oscar i dokumentarnom filmu daje jednaki umjetnički značaj kao što je onaj igranog filma. Bila sam sretna i zbog filma i radi ekipe koja je radila na filmu i ljudi koji su bili dio filma.
Film ima mnogo slojeva i priča unutar sebe i puno vrlo važnih sporednih likova. Film treba pogledati i individualno ga doživjeti jer svatko iščitava film drugačije, ovisno o raznim momentima s kojima se može povezati na osobnoj razini i mislim da je film zato postigao takav uspjeh.
Ne radi se samo o jednoj stvari, radi se o mnogo stvari i tema koje se međusobno prožimaju. Na neki način predstavlja borbu između Davida i Golijata, i to je i razlog zašto smo ga gledali u Rijeci.
Durakovo – selo budala, film je koji je otvorio 4. ZagrebDox film festival 2008. godine, a dobio je i nagradu za najbolju režiju na Sundanceu, govori o malom mjestu u kojem se okupljaju ljudi s ‘velikim’ idejama. Uspjeh ovog filma zapravo pokazuje kako je za dokumentarista/icu najvažnije biti dovoljno subverzivan/na kako bi pokazao/la sve ljudske osobine u pravom svjetlu?
Točno. Smatram da malo, mikrokozmos, uvijek reflektira makrokozmos, veliko, i da se osobno uvijek pridružuje univerzalnom. Zato volim dokumentarni film.
Predstavlja li Vaš najnoviji film Zadrži dah svojevrsni odmak od priče koja se odnosi na veću društvenu zajednicu i stavlja fokus na obiteljsku jedinicu?
U ovom filmu htjela sam se fokusirati na život ‘običnog’ čovjeka i izbjeći temu rata, politike i bilo koje druge globalne teme. Pa ipak, čak i tada, ne možete izbjeći dotaknuti se ‘velikih’ pitanja, u ovom slučaju radi se o našoj ranjivosti, unutarnjoj krhkosti koju nastojimo sakriti. Središte ovog filma je čovjek, ili parafrazirajući Sartrea: “čovjek koji je sačinjen od svih ljudi i dobar koliko su svi dobri i ništa bolji od ijednog od njih”. To je, na neki način, film o svemu i ničemu.
Smještanje masterclassa u prostor muzeja čini se prirodnim habitusom, ako razumijemo film kao „vlastiti imaginarni muzej“ kako ga vidi Jean Luc Godard? Kakovo je Vaše ovogodišnje iskustvo ovog tipa suradnje na radionici usavršavanja filmaša dokumentarist/ica?
Teško je reći. Mislim da je film poput djeteta koje s vremenom postaje odrasla osoba na tvojoj vremenskoj crti i na kraju postane netko s vlastitom osobnošću. Potrebno je slušati što ti govori i biti puna razumijevanja. I čak ako si ti ta koja ga je začela, možda će napraviti neke druge odabire u suprotnosti sa onima koje si ti očekivala.
Jednom su pitali Tolstoja zašto je Ani Karenjini namijenio tako strašnu smrt. Odgovorio je: “Ne znam, bila je to njezina odluka.” Isto vrijedi i za film, za dobar film. Zato je za mene film živa stvar, nije muzej.
Ideja masterclassa u muzeju svakako unosi drugačiju perspektivu.
No, ako razumijemo Godardovu ideju “imaginarnog muzeja” kao mogućnost da putem multimedije i novih tehnologija (re)arhiviramo filmsku povijest ili koristimo film kao sredstvo za reorganizaciju (filmskog) sjećanja zapravo možemo reći kako film ima novu dimenziju i postaje kreativan alat za ‘oživljavanje’ muzeja. Može li muzej biti, dakle, mjesto (re)kreiranja povijesti i kakvu ulogu dokumentarni film može imati u/za muzej(e)?
Naravno, prikazivanje filmova u muzeju mijenja perspektivu ali i percepciju filma za gledatelje/ice zato što im otvara nova vrata. Prizor na ekranu dobiva novu dimenziju radi mjesta na kojem se prikazuje, a ako govorimo o muzeju, projekcija zadobiva atmosferu prošlosti odnsono sjećanja prošlosti. Odjednom imamo situaciju meta-razgovora ili odnosa između prizora na ekranu sa sjećanjem o objektu i vremenu koju gledatelj/ica osjeća ili doživljava i tim međuodnosom i filmu i muzeju dan je novi sadržaj ili perspektiva. Sve postaje životnije i enrgičnije i započinje komunkaciju. Za dokumentarni film, konkretno u tom smislu, važno je naglasiti projekcije u MoMa-i.
Nedavno je u američkom Berkeley Art Museum Pacific Film Archive-u održana retrospktiva mojih filmova i za mene kao redateljicu to je bilo izuzetno iskustvo. Upravo projekcija dokumentarnih filmova unosi novi kontekst i sadržaj u prostor muzeja i širi kinematografski prostor filma, raste na neki način. I zato mi se čini da je filmu svakako mjesto u muzeju.
***
U Rijeci se krajem srpnja zahvaljujući Udruzi UKUS iz Rijeke i praškom Institutu dokumentarnog filma (IDF) radilo na razvoju ukupno 16 unaprijed odabranih dokumentarnih filmskih projekata s 14 međunarodnih tutora. Udruga UKUS kroz platformu REFINERI omogućila je da na radionici sudjeluju četiri hibridna (igrano-dokumentarna) filmska projekta u razvoju iz Hrvatska i BiH, a nama ovaj razgovor.
Nino Kirtadzé gruzijska je redateljica i glumica, rodom iz Tbilisija, ali živi i radi u Francuskoj. Njezini filmovi cijenjeni su diljem svijeta i osvajali su brojne nagrade na prestižnim svjetskim festivalima: nagrada za najbolju režiju na Sundanceu za Durakovo – selo budala, Europska filmska nagradu za Naftovod u susjedstvu, najveća njemačka nagrada za dokumentarni film Adolf Grimme Gold za Čečensku uspavanku i Nagrada Cinema du Réel za Tell My Friends That I’m Dead. Njezini filmovi prikazani su u Cannesu, Torontu, na Sundanceu, IDFA-i, RIDM-u, Visions du Réel i ZagrebDoxu. Zadrži dah (2014) njezin je najnoviji film prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu.
