Osamnaesti po redu, ili, kako su mu tepali, punoljetni ZagrebDox održan je od 3. do 10. travnja 2022., a otvoren je reminiscencijom na prošlogodišnju nagradu “Movies That Matter” koju je dobila redateljica i pjesnikinja Iryna Tsilyk za film Zemlja je plava poput naranče. Tsilyk je snimila film u domu obitelji Trofimčuk-Gladki u ukrajinskom gradu Krasnohorivka, koji se i tada nalazio u ratnoj zoni. Samohrana majka i njezino četvero djece uz pomoć medija filma uspijevaju održati želju za životom i privid normalnosti, snimajući svoju svakodnevicu. Iryna se na ovogodišnji festival javila video porukom koja nas je dirnula sve, u onaj živac ljudskosti koji suosjeća s drugim ljudskim bićem koje živi u kaosu rata, ali i u onaj živac vlastite ratne traume. Dok je izgovarala rečenicu kojom je artikulirala užas zbog načina na koji ruski narod (!) vrši genocid nad ukrajinskim narodom, nisam se mogla oteti déjà vu momentu – nisam li već proživjela i sama taj moment u kojem su me uvjeravali da čitav srpski narod vrši agresiju nad čitavim hrvatskim narodom? Dok je snimala film, Tsilyk ni u jednom trenutku nije povjerovala da bi rat mogao zahvatiti cijelu Ukrajinu. Kako je moguće biti tako naivan?
Nakon službenog otvaranja festivala, gledali smo film Ljetne noći koji nas je iz Ukrajine prebacio u Tel-Aviv, na čijoj smo pozadini pratili obiteljsku priču čiji je glavni protagonist šestogodišnji dječak. Izraelsko-švicarska koprodukcija najavljivana rečenicama poput: Kako svijet izgleda očima šestogodišnjeg djeteta? Putovanje u podsvijest nevinog i genijalnog djeteta koje pada u san i tone u dubine vlastita uma”, odista jest čarobno putovanje, poduprto magijom vješte kamere i oniričke montaže. Međutim, to ipak nije svijet viđen očima šestogodišnjeg djeteta, već svijet konstruiran očima i naracijom njegovog oca (režija: Ohad Milstein), prokrvljen snagom možebitno dva najvažnija pitanja ljudskog postojanja: pitanjem smrti i pitanjem ljubavi i njene opstojnosti.
I dok pratimo obiteljsku svakodnevicu, nježnost dječje igre, dirljive intimne rituale poput šišanja u kadi, blagost kojom djed na unuka prenosi obiteljsku povijest, tek u zadnjoj sceni, kada je čitav školski razred dječaka koji je tek krenuo u školu snimljen kolektivno, osvijestila sam činjenicu da će ovi dječaci, kad napune 18 godina, imati obavezni vojni rok. Neki od njih će morati u rat, a neki će se samo od služenja vojnog roka morati oporavljati mjesecima, često uz pomoć psihoterapije, dok samo nekoliko stotina kilometara dalje, u pojasu Gaze, neprestano bijesni rat. I učas je stvarnost rata između Izraela i Palestine nadjačala nježnu idilu obitelji koja živi privid mira u Tel Avivu.
Ovogodišnju nagradu u kategoriji “Movies That Matter” (žiri: Janko Baljak, Carmen Gray i Srđan Kovačević) ponio je film Kuća od krhotina, dansko-finsko-ukrajinsko-švedska koprodukcija čija filmska stvarnost (opet) prati ratom iscrpljeni i osiromašeni zakutak istočne Ukrajine gdje socijalni radnici pokušavaju osigurati koliko-toliko dostojanstven život djeci koja su privremeno odvojena od roditelja. I ovdje déjà vu – jasnoća neizbježnosti generacijske traume koju će ta djeca prenijeti na svoju djecu, kao što je djed u Tel Avivu nježno prenio unuku svoju traumu o ocu koji je poginuo u ratu kroz uokviravanje njegove fotografije.
Nagradu publike i specijalno priznanje regionalnog žirija (u kojem su bile lanjska laureatkinja ZagrebDoxa Olga Lucovnicova, direktor Al Jazeera Mreže u Sarajevu Edhem Fočo, i SariVolanen, urednica finskog televizijskog kanala Yle) na ovogodišnjem ZagrebDoxu dobio je film Veće od traume Vedrane Pribačić i Mirte Puhlovski. Izuzetno hrabre, ove dvije mlade žene uhvatile su se ukoštac s jednim od najprešućenijih motiva balkanskih ratova 1990-ih: ratnim silovanjima. Film prati procese osvještavanja i nadilaženja trauma uz podršku programa “Ja sam više od moje traume” koju je provela Zaklada “Sunčica” uz pomoć terapeutkinje Branke Devčić. Rezultat je ne samo snažno svjedočanstvo žena koje su preživjele traumu ratnog silovanja, već i svjedočanstvo o nadilaženju etničkih netrpeljivosti između tih žena, netrpeljivosti koja im je nametnuta ratom, kao i o perspektivi njihovih života kada isti postanu “više od vlastite traume”. U procesu prevladavanja traume postajale su (ponovo) ženama: jedna protagonistkinja, govoreći o svom životu prije, za vrijeme (bila je zatočenica logora u Bosanskoj Gradišci) i nakon rata, artikulira to jednom rečenicom: “Nisam nikad ni bila žena”.
No, da bi se postalo ženom, potrebno je imati neke uvjete. Kroz film upoznajemo žene kojima su ti uvjeti zanijekani, oduzeti silom na neljudski način, a one ipak, u terapeutskom procesu, pronalaze snagu za nadilaženje traume. No, gorčina ostaje. Ostaje u riječima žena koje su nakon filma plakale u tišini, razmjenjujući ispod glasa rečenice poput „Koliko nas još ima“, a jedna Vukovarka mi je nakon projekcije rekla: „Nama u Vukovaru je normalno da svaki dan srećemo svoje krvnike“. Da, ženama je normalno da svakodnevno susreću počinitelje nasilja.
Sjetila sam se jednog režisera koji mi je nedavno, govoreći o “nepotrebnosti” ženske drame, rekao: „Ovo je ipak stvarni život!“. Da, ovo je stvarni život u Hrvatskoj gdje se milijuni eura troše za snimanje filma General, ali se ukidaju programi poput „Ja sam više od moje traume“ jer za njih nema novaca – iako je od tisuća i tisuća silovanih žena njih tek 180 prijavilo taj ratni zločin. Dakle, („mi“) nemamo novaca ni za njih 180, a kamoli za dublje traganje za istinom o ratu, ali „imamo“ (zapravo, tko ima?!) za glorifikaciju navodnih junaka, a uistinu – počinitelja nasilja. Izgledno je da će veliki broj žena sresti svog silovatelja kako slobodno šeću gradovima ovog svijeta, a rat će takve pretvoriti i u krvnike.
Babajanja je domaći film (koji naslovom domišljato provocira vezu s Antom Babajom) autora Ante Zlatka Stolice, poznatog nam po izvrsnoj autorefleksivnoj prozi Blizina svega (Fraktura, 2020). Briljantna kamera Katarine Zlatec, solidna i ugodno-fluidna montaža Ive Ivan i fantastična infleksija prilično plošnog narativnog sklopa (što nije nužno negativna kritika) nizom ubačenih fragmenata svima poznatih hororaca poput Straha u ulici brijestova ili Egzorcista (ideja Lane Pukanić) o odnosu autora sa ženom koja živi na kraju sela koje je zove „babom Janjom“. Ne mogu ni izostaviti društvenu činjenicu koja je nekako prigodno uokvirila film (koji, dakle, nije o ženi koju lokalna zajednica zove „babom Janjom“, već o autorovom strahu od te žene o kojoj ne saznajemo gotovo ništa osim osjećaja drugih spram nje), a to je da je voditelj Q&A prosedea Ivan Ramljak nakon filma postrojio cijelu ekipu (osim spomenute Lane Pukanić, jer, eto, njen angažman ostaje na rubu „službenog“ doprinosa filmu) te ih nakon kratkog aplauza poslao kao pačiće na njihova mjesta i nastavio razgovarati samo s A. Z. Stolicom, iako je iz strukture, pa i svega rečenog o filmu bilo jasno da se radi o vrlo kompleksnom timskom radu (što, uostalom, svaki film intrinzično jest, ali se nekako snop svjetla tradicionalno i dosadnjikavo drži gotovo uvijek i gotovo isključivo na režiji).
U istom bloku prikazano je i novonastalo domaće remek-djelo, film vizualnog umjetnika Davora Sanvicentija Mjesta koja ćemo disati. Ovaj (audio)vizualni esej obilježen vrsnom kamerom Ivana Slipčevića vodi nas kroz drevne pejsaže snažno i samouvjereno, pričajući nam priču o nama samima u prostorima onkraj užurbanog, ali možebitno prema iskonski urbanom. Film je zaista moment svježeg zraka usred kinematografa bez prozora, prozračenog samo kompleksnim mehaničkim sustavima.
Prije no što dovršim ovu pomalo intimističku kroniku festivala glavnonagrađenim djelima, osvrnuti ću se kratko na neke, meni dojmljive, momente koji su ostali bez nagrada.
Godina vječne oluje iz Međunarodne konkurencije je omnibus koji potpisuju Jafar Panahi, Anthony Chen, Malik Vitthal, Laura Poitras, Dominga Sotomayor, David Lowery i Apichatpong Weerasethakul, a kreira svojevrstan globalni kaleidoskop godine provedene u pandemijskim uvjetima. Panahi, čiji je dokumentarac Ovo nije film i inspirirao ovaj pandemijski omnibus, poigrava se obiteljskim i međuvrsnim odnosima snimajući svoje najbliže ljude i životinje u svom stanu u Teheranu; Chen nam dočarava (dis)funkcionalnost mladog para s djetetom u malom stanu u pandemijom okovanom Wuhanu; Witthal kombinira razne medijske tehnike da bi nam dočarao kakofonijsku svakodnevicu Afroamerikanaca, a iritantni video-pozivi i animacija unutarnjih svjetova protagonista začinjena je hip-hopom Stevena Ellisona aka Flying Lotusa (usput budi rečeno, pranećaka Alice Coltrane).
Osobno mi je najimpresivnija dionica Laure Poitras, u njenom klasičnom denuncijatorskom protokolu, koja u suradnji s kolektivom Forensic Architecture prokazuje vezu između izraelskog dilera cyber-oružjem (čija tehnološka „dostignuća“ omogućavaju zastrašivanja novinara i aktivista i njihovih obitelji širom svijeta) i softvera za praćenje zaraženih koronavirusom i njihovih kontakata koji je ponuđen ministarstvima zdravstva širom svijeta. Sotomayor pak isporučuje atmosferu kuće na rubu Santiago de Chilea i stana u novogradnji u samom gradu – u oba slučaja jasno nam je koja je razina straha od (nepoznatih) ljudi u čileanskom društvu i bez pandemije, a kamoli s njom. Lowery nas vodi narativnom niti od garaže u Teksasu do pandemije gripe koja je harala New Orleansom 1926. godine, a Weerasethakul, koji je nemali broj filmofila ove godine očarao svojom Memorijom, osvaja konstantom neprikosnoveno moćne vizualnosti nudeći kontemplaciju o virusu, također s natruhom međuvrsne psihologizacije.
Jelena Pašić oblikovala je odličan program pod nazivom “Točke gledišta” od ranijih djela autora/ica ovog omnibusa, čije polazište je kultni Ovo nije film Jafara Panahija; potom Weerasethakulov snoviti Morakot koji nas uvlači u interijere istoimenog, danas napuštenog hotela u središtu Bangkoka; zatim je tu Korespondencija Dominge Sotomayor, transhistorijski i metafilmski dijalog dvije filmske autorice koji nas vodi u pozadinu čileanske svakodnevice koju iz europocentrične perspektive možemo vidjeti i kao magično-realističnu; iako tu kategoriju snažnije uprizoruje Loweryjeva Priča za laku noć, pokazujući nedvosmisleno snagu priča koje pričamo jedni drugima, a naročito vlastitoj djeci, pred spavanje. U drugom dokumentarcu svoje trilogije o SAD-u nakon događaja koji globalno pamtimo kao September 11, filmu Zakletva, Poitras nas vodi u Jemen i na Kubu, prateći sudbinu dvojice protagonista – Abua Jandala, bivšeg tjelohranitelja Osame bin Ladena, i Salima Hamdana, jednog od prvih ljudi kojima za terorizam sudi američki vojni sud.
U okviru naročito mi interesantne programske linije ZagrebDoxa pod nazivom “Stanje stvari” mogli smo vidjeti film autorice koja se svojim dosadašnjim djelima gotovo specijalizirala za propitkivanje službenog oratorija američke povijesti, Sierre Pettengill, pod nazivom Riotsville. Vjerovali ili ne, 1965. godine američka je vojska izgradila Potemkinovo selo pod nazivom Riotsville (izgledalo je poput filmskog seta), odnosno grad-model koji je služio ni manje ni više već da ista ta vojska vježba kako savladati neposlušne Afroamerikance koji su tih godina dizali ustanke protiv poretka širom SAD. Sve je funkcioniralo poput kazališne predstave, čak je dovedena i publika da aplaudira nasilju nad građanima, a sve to pripomoglo je gušenju spomenutih ustanaka.
U okviru iste programske linije prikazan je i film Negostoljubivi Sonite Gale, koji nam plastično pokazuje stanje stvari u pandemijskoj i post-Brexit Velikoj Britaniji. Tako npr. tisuće ljudi ostaje bez prihoda i hrani ih dobrotvorna kuhinja. Ona se, naravno, na kraju filma zatvara jer lokalna vlast ne vidi smisao u tome da ljudi, često studenti imigranti koji gube noćne poslove u klubovima i barovima koji im omogućavaju preživljavanje, dobiju barem jedan topli obrok dnevno – besplatno. Tako npr. otac obitelji čija su djeca rođena u Britaniji nakon više od desetljeća ne može dobiti državljanstvo. Naročito je opskuran lik Priti Sushil Patel, koja usprkos tome što je i sama iz imigrantske obitelji, poduzima sve da novim imigrantima zagorča život. Koliko je korisna svojoj Konzervativnoj stranci, pokazuje i činjenica da je opstala u politici čak i nakon dokazanih optužbi za mobbing svojih zaposlenika.
Vratimo se Međunarodnoj konkurenciji (žiri: Katarina Zrinka Matijević, Dalibor Matanić i Mkihail Gorobchuk) i Velikim pečatom ZagrebDoxa ovjenčanom filmu Sabaya Hogira Hirorija. “Sabaya” je naziv za ženu-ropkinju, u svakom smislu, seksualnom, radnom, reproduktivnom… Pripadnici ISIS-a otimaju jezidske žene i podvrću ih opisanom teroru. Film prati zajednicu koja im pomaže da pobjegnu iz ISIS-ovog logora, kao i da se donekle oporave u sigurnom okružju.
Zaokružiti ću kroniku domaćim filmom Mlungu Davida Lušičića, koji prati svog školskog drugara koji nakon izlaska iz južno-afričkog zatvora, u kojem je bio zbog šverca 250 kila kokaina, pokušava vratiti svoj život na kolosijek tzv. „normalnog“. Film razlaže predodžbu o macho-liku koji je u stanju preživjeti godine južnoafričkog zatvora (gdje su ga zvali „Bijelim kraljem“), otkrivajući nam drugu stanu tog mačizma: u tijelu prerano ostarjelog 40-godišnjaka zatočen je tužan i usamljen vječni „dječak“ u konstantnom povratku iz imaginarne Nedođije u kojoj je postao bogat (jer to mu je jedino važno) i u nesmiljenom suočavanju sa životom hrvatskog pomorca, lutalicom između kontejnera velikih svjetskih luka i prijevoza jadranskih turista barkom u ljetnim mjesecima – život na rubu pameti održavanja privida što bi muškarac po mjeri hrvatskog patrijarhata trebao biti.
Ništa na punoljetnom festivalu nije bilo optimistično, ali nam barem filmovi poput Sanvicentijevog pokazuju u kojem smjeru treba gledati da bismo nastavili disati (možda i ne punim plućima, ali barem disati). Ubuduće ne bi bilo loše da neke Q&A sesije preuzmu ljudi s respektom za film kao kolektivan, timski rad. Inače taj silan napor oka i uha da upija takvo i to stanje stvari – postaje bespredmetan. Doxevi nesmiljeno prenose stvarno stanje svijeta. Nažalost, čini se da ne učimo dovoljno iz njih. Možda upravo zato što olako otpisujemo njihov kritički potencijal, kao i potencijal da se potom kritički suočimo sa stvarnošću u vlastitoj svakodnevici.
