Tri domaća filma prikazana na ovogodišnjem jubilarnom dvadesetom ZagrebDoxu kojima je posvećen ovaj osvrt imaju jedan zajednički motiv koji ih povezuje: memorija. Definicija memorije jest da je to aktivnost mozga, međutim, ova tri filma, svaki na svoj način, povezuju intimnu i društvenu memoriju s neposrednim okruženjem, bila to priroda, ili grad, ipak se uvijek radi o okruženju za koje smo odgovorni mi, ljudi. Kako (de)konstruiramo svoja sjećanja, vlastita i zajednička, intimna i kolektivna, o tome ovisi naša povijest, a time i sadašnjost i budućnost.
Film Šume, šume vizualne umjetnice Renate Poljak govori o ženama koje su sudjelovale u NOB-u (Narodno-oslobodilačkoj borbi), noseći pušku na ramenu, bombe oko pasa ili čak šmajser otet Nijemcima u rukama, kako kaže jedna protagonistkinja, i ženama koje su sudjelovale u NOP-u (Narodno-oslobodilačkom pokretu), odnosno djelovale iz pozadine – kao kuharice, kurirke, špijunke i još mnogo toga.
Četiri su to žene: Hilda Hećej, djevojačkog prezimena Tompak, rođena 1918. godine u Suhopolju, za vrijeme rata radila je u Muzeju Slavonije te dojavljivala partizanima kretanja okupatora – u filmu uživamo u njenim bistrim komentarima stogodišnjakinje; Marija Pipek, rođena 1923. u Vrbanju na otoku Hvaru, pripadnica Desete hercegovačke brigade od svoje 19-e godine, preživjela Neretvu, Sutjesku i pjegavi tifus, umrla u Zagrebu 2015. godine – njena priča je uz arhivske materijale iz Jugoslavenske kinoteke rekonstruirana zahvaljujući razgovorima koje je s njom vodila Barbara Matejčić. Nadalje, Nanica Paroški, rođena 1924. u Vojvodini, je sa svojih 17 godina od samog početka rata bila u sastavu Prve proleterske brigade kao bolničarka, te nakon prelaska Neretve 1943. s 18 godina podlegla pjegavom tifusu, a izvatke iz njenog dirljivog mladenačkog dnevnika autentičnim vojvođanskim akcentom čita gimnazijalka Anđelija Ostojić; i Zdenka Brčić, djevojačkog prezimena Kamenar, rođena 1927. u Zagrebu, ne baš posve svjesno pridružila se partizanima sa 16 godina i radila pri štabu Desetog korpusa, kraj rata dočekala sa šmajserom, i, kako nam priča u filmu, ljuta što njena moslavačka brigada nije ušla prva u Zagreb – njena omiljena pjesma iz tog doba dala je naslov filmu.
Šume, šume najljepša vam hvala, U vama se sloboda rađala. U vama smo stekli mi slobode Za malene i hrabre narode. Po šumama topovi pucaju. A na nebu zvezdice igraju. Mlad partizan u šumama bio, Za svoj narod krvcu prolio.
Iako se u nekim osvrtima na ovaj film govori o njegovoj “idejnoj necjelovitosti”, upravo ti komentari, pa i geste ili facijalne ekspresije, koji nisu “na partijskoj liniji,” differentiae specificae su koje ovaj film razlikuju od sličnih kakve smo gledali u djetinjstvu u socijalizmu – i jednostavno iz utrobe znali da su odveć “čisti” da bi bili istiniti.
Film Renate Poljak nije deideologiziran; on jasno pokazuje što je bio jedini pravi izbor tog zlog vremena, ali ne govori o ljudima kao o polubogovima, već omogućava protagonistkinjama da se približe istini, svojoj istini, naravno, i iznesu vlastito sjećanje na povijesna zbivanja. One su svjedokinje vremena i prostora, i velika je sreća da je ovaj film snimljen, jer ima odveć onih koji tvrde da nije tako bilo. Vizualna lirsko-esejistička forma, koja daje posebnu atmosferu filmu, približava nas tim šumama koje su donijele slobodu, ali ne i idealno društvo kakvo se obećavalo i imaginiralo.
Zadržavanje kamere na naboranoj koži protagonistica ukazuje na njihovu prolaznost, ali i na činjenicu da su ipak (bile) tu i da NOB nije nikakav mit, već stvarnost koju su iznijeli ljudi. Od 100 000 žena koje su ratovale za slobodu i klasnu revoluciju, jedna četvrtina nije dočekala plodove svoje borbe. Ovo djelo kvalitetno može dočarati smisao NOB-a i mlađim generacijama – preporučila bih ga roditeljima, jer još neko vrijeme taj film nećemo gledati u školama ove ”republike”.
Fotografkinja i filmašica Vladimira Spindler snimila je film pod nazivom Geni moje djece (op.ur. koji ćete imati prilike pogledati i na 18. VFF-u), duhovito aludirajući na mogućnost da se sklonost bavljenju umjetnošću – prenosi genima. Melankolija kojom je film prožet, kao i staloženost i humor kojim žene iz autoričine obitelji, kao i ona sama, prolaze kroz nedaće kao što su bolest, smrt vlastitog djeteta, neimaština i tako dalje, jednostavno je zarazan.
Ovo je film o obiteljskoj povijesti: autoričina šukun-baka Zofka Kveder je bila jedna od prvih feministkinja južnoslavenskih prostora i šire, Prag ima spomen-ploču njoj u čast, Zagreb je nema; njena prabaka Mira ostavila je dnevnik koji su je ponukali na scenarij koje je postao film; baka Sunčana Škrinjarić bila je jedna od najčitanijih dječjih spisateljica u Jugoslaviji i gotovo jedina nakon Ivane Brlić-Mažuranić prihvatila bajku kao legitimnu formu komunikacije s dječjim svjetovima; njena mama je Sanja Pilić, također vrlo popularna književnica koja piše za djecu, a tu je i Sanjina teta Tihana Škrinjarić, poznata koreografkinja i plesna pedagoginja.
No, ono što je glavno obilježje filma je neposrednost i iskrenost. Ovo je i film o Zagrebu, njegovoj okrutnosti i hladnoći. Kamo sreće kada bi više zagrebačkih obitelji ovako temeljito i iskreno protreslo svoje korijene – naša mala urbana, a opet učmala sredina zasigurno bi se oporavila od bilo kakvog kolektivnog poremećaja kakvima nažalost obiluje. Vladimira nas uvlači u svaki kutak svojih intimnih prostora, kućnih i duševnih, no gledatelj nije opterećen nikakvim egzibicionizmom, jer istoga nema…
Vladimira Spindler traži sebe, ispituje svoje korijene, zaviruje u moguće budućnosti svoje djece, a vi, kao gledatelj/ica, jednostavno imate čast da vas na taj put povede sa sobom: kroz bezbrojne zagrebačke ormare, da zavirujete ispod i iza kreveta, ponekad i u neki krevet koji je još topao, da omirišete čaše i prstom pređete po prašnjavoj komodi, da bacite oko na skrivene police i u prašnjave dnevnike, a uho na razgovore koje možda nije pristojno slušati. Ali, film je napravljen tako da će vam radoznalost postati draža od kurtoazije.
Ana Hušman napravila je još jedan briljantni eksperimentalni film, Radije bih bila kamen, ovog puta s autoetnografskom notom, propitujući također povijest svoje obitelji koja se odvija u okrutnom okruženju surove Like. Strukturalnost pejzaža vizualiziranih raznolikim tehnikama, od Super-8 do digitalne kamere, kao i nelinearnost pripovijedanja nadaje gotovo bezvremeni i snoviti karakter autoričine motivacije: na trenutke možete osjetiti snagu ženskih bajanja uz ognjište, vučju snagu ljudskog čopora ali i otpornost žena-vučica koje su preživjele mnoge hladne zime u samoći vlastite kolibe.
Znamo za vukove samotnjake, ali ne i za vučice samotnjakinje. Hušman nas upućuje kako da gledamo okrutnoj prirodi u oči bez straha – ta dio smo nje, i ona je dio nas. Kako da preživimo kao žene u muškom svijetu – da ponekad poželimo da budemo kamen. No, tu su slike naših baka da podsjete da je s ljudima uvijek isto – treba odvojiti žito od kukolja, laži od istine. Hušman nam omogućava filmsku kontemplaciju kojom poniremo u njene, ali i vlastite svjetove – gledamo njenu baku, čujemo svoju; gledamo drhtavi snijeg kako kopni, prisjećamo se kopnjenja vlastitih tlapnji u rano proljeće, …i pritom nas ne navodi na misao o tome kako će sve biti dobro. Dok gledamo kamen na kojem sjedi protagonistkinja-dijete koju ne vidimo, kamen koji bi autorica htjela biti, kako puca pred našim očima, osvještavamo dugačke nizove potencijalnih katastrofa kojima ćemo moguće svjedočiti.
