Posljednjih desetak godina nemoguće je na filmskim festivalima ne primijetiti veliku prisutnost dokumentaraca koji tematiziraju obitelj i obiteljske odnose. Takvi filmovi produkcijski su manje zahtjevni, ali su zato emocionalno, pretpostavljam, poprilično kompleksni i iscrpljujući, pogotovo ako je riječ o relaciji redatelj/ica – njezina obitelj.
Što se tiče domaće produkcije, takvi filmovi su najčešće „posljedica“ ADU-ovog kolegija Portretni dokumentarni film, ali donekle i GDPR-a zbog kojeg je teže snimati, primjerice, opservacijske dokumentarce. U kontekstu hrvatskog suvremenog dokumentarnog stvaralaštva valja svakako spomenuti nagrađivanog splitskog redatelja Josipa Lukića i njegove filmove Majči (2018.) i Doplovit će Rex (2019.) u kojima se prati redateljeva majka i sestra, kao i njegov odnos s njima. Obiteljski dokumentarac specifičan je po tome što su, ukoliko redatelj/ica sudjeluje i ispred kamere, granice između uloge redatelja i protagonista vrlo teško razmrsive, što vrlo dobro ilustrira gore spomenuti film Majči.
Na ovogodišnjem izdanju ZagrebDoxa ponovo smo imale priliku zaviriti unutar nečija četiri zida, u različite obiteljske razmirice, ali i pokušaje suočavanja s potiskivanom i prešućenom traumom. U svrhu ovoga teksta posvetit ću se obiteljskim dokumentarcima koji su se našli u regionalnoj konkurenciji.
Rasparanje paukove mreže
Moj ujak Tudor nagrađen je u sklopu regionalne konkurencije nagradom Veliki pečat. Riječ je o kratkom dokumentarnom filmu moldavske redateljice Olge Lucovnicove, koji postupno razotkriva dugo čuvanu obiteljsku tajnu – ujedno redateljičinu životnu traumu. Idilična atmosfera obiteljske dokolice u nepoznatom moldavskom selu raskrinkava se sloj po sloj.
Krupni kadrovi inventara zapuštene obiteljske kuće izmiješani su s licima članova obitelji kojima autorica upućuje najbanalnije pitanje: „Sjećate li me se kad sam bila mala?“ Svaki od članova izdvaja po koju benignu anegdotu, osim ujaka Tudora s kojim autorica započinje suočavanje s vlastitom traumom koju je toliko dugo zatomljivala. Dijelovi razgovora, koji iz pitomog small talka prerasta u užasavajuća priznanja, izvrsno su montirani s kadrovima doma koji je trebao biti posve siguran za jednu djevojčicu. Tu iluziju razbija scena u kojoj pauk u svoju mrežu uvlači kukca i proždire ga, baš kao što je ujak Tudor u svoju mrežu obmana i nasilja zarobio Olgu.
Iako film traje svega dvadeset minuta, ostavlja dojam da je riječ o mnogo duljem uratku, koji je savršeno tempiran i dramaturški vrlo istančan. Autorica na kraju filma iznosi poražavajuću statistiku o seksualnom zlostavljanju djece. Pritom nam postaje kristalno jasno da je vrlo izvjesno da smo okruženi ljudima koji još nisu, a pitanje je i hoće li ikada, iznijeti svoju istinu izvan unutrašnjosti svoga bića, izvan vrlo dobro poznata četiri zida, jer zlostavljači, predatori najčešće su osobe iz neposredne blizine, baš kao u Olginom slučaju.
Pokušaj deblokade
Kratki film Sad sam ja Irena Jasmine Beširević također se bavi traumom, no iz drugačijeg rakursa. U svojevrsnoj dramskoj igri između Irene i, pretpostavljam, autorice filma, u kojoj se izmjenjuju uloge, a s njima i dijalozi, saznajemo fragmente toksičnog odnosa Irene i njenog bivšeg partnera. U kadru je najčešće Irena koja zaokuplja našu pažnju svojom nonšalantnošću, pristupačnošću i otvorenošću. Usprkos mučnoj psihološkoj igri, Irena na površinu propušta sirove, iskrene i široke osmijehe, priznajući da joj tablete blokiraju osjećaje ogorčenosti i ljutnje prema bivšem partneru. Ona odlučuje kroz igranje prijašnje verzije sebe i svog supruga, ne samo preispitati kako se našla u takvom odnosu, već shvatiti i razumjeti osjećaje koje je zatomila.
Tri kantuna i tri novčanika
Debitantski dugometražni film Čekaj me Damira Markovine u središte stavlja odnose unutar njegove geografski raštrkane obitelji. Redatelj, njegova majka i otac kreću iz Zagreba za Beograd u posjet njegovoj baki. Autorov otac na samom početku putovanja izražava zabrinutost zbog granice i njihovih zagrebačkih registarskih tablica. U nastavku obitelj se susreće sa staricom, koja se ne libi opsovati, biti otresita i priznati da radije kupi nešto iz pekare nego da kuha za sebe. Iza njezine fasade otresitosti, tvrdoglavosti i humora krije se zapravo fizička slabost koja je sve više savladava, kao i životni premor i usamljenost.
Dolaskom u Beograd većina briga pada na leđa autorove majke, naoko čile i poletne žene koja se odmah baca na čišćenje i brigu o majci. Kao svojevrsni comic relief tu su opaske njezina supruga i majke, dok je autorova majka Zinaidaizvan scene. Izmještenost, kako geografska, pa posljedično i ona identitetska, sve više izbija na površinu, posebice kada Roko, Zinaidin suprug izgubi novčanik.
Tu kreće Zinaidina filozofija o tome kako ne treba sa sobom nositi osobnu iskaznicu i da za svaku državu nastalu raspadom Jugoslavije treba imati posebni novčanik. Teorija o tri novčanika, koja se njoj čini kao posve praktična i racionalna ideja, posljedica je životnih okolnosti njezine postjugoslavenske zbilje. Pri kraju se Zinaida posve slama pred kamerom vlastitog sina koji leluja između uloge redatelja, protagonista i njezina sina. Osjećaj dužnosti prema vlastitoj majci ujedno je i pogolem teret koji Zinaida (većinom) šutke podnosi, pritom spretno brinući o mužu i udovoljavajući sinovljevoj želji da sve to zabilježi. Zinaida je u isti mah i najtiša protagonistica sve do trenutka svoga predaha u kuhinji kada konačno govori što je sve muči.
Privatno i političko
Obiteljski dokumentarci zahvalna su platforma za početak ozbiljnih rasprava o društvenim problemima koji kreću upravo iz naših, na prvi pogled pitomih i sigurnih domova. Jer, političko je neodvojivo od privatnog i obratno. Namjera autora i autorica (ali i spremnost njihovih protagonista/kinja) da izlože poprilično intimne trenutke svoga života, životnog prostora u kojima su se rodili, stasali i rasli, podrazumijeva želju za širim društvenim angažmanom koji prerasta četiri zida.
