Novinarka Guardiana ju opisala kao ženu čija je osobnost “duga, topla kupka“. Malo sam se nasmijala činjenici da je jednom takvom higijenskom/new age metaforom prezentirana osoba koja godinama putuje po svijetu i u ekstremnim okolnostima daje glas onima kojima ga nitko ne želi dati.
Kim Longinotto ipak iza sebe ima već dvadeset dokumentarnih filmova koji se u velikoj većini bave opresijom i diskriminacijom koju žene diljem svijeta doživljavaju u današnjem društvu. Dobitnica je i velikog broja nagrada, njen film Rough Aunties nagrađen je na Sundanceu, a njujorška MOMA ugostila je retrospektivu njenih filmova.
Prije dva dana mogli ste ju vidjeti i na Dnevniku HRT-a kao posebnu gošću ovogodišnjeg ZagrebDox festivala. No postoji nešto u vezi njenog rada što ne možete pročitati na Wikipediji ili vidjeti na Dnevniku, a to je kako njeni filmovi točno funkcioniraju. Njih ne možete pogledati, s njima možete jedino komunicirati. Ista stvar vrijedi i za Kim, s njom ne možete napraviti intervju, s njom možete samo razgovarati. Tijekom našeg susreta mi je postupno postajala jasnija usporedba s kupkom. Longinotto priča o silovanju i patnji ljudi s kojima je razgovarala i smiješka se. Prepričava vlastitu traumu i veseli se čaju koji joj stiže.
“Čaj me uglavnom čini sretnom. Čaj i internet.”
Razgovarale smo o puno stvari – o seksualnom nasilju, poteškoćama s prihvaćanjem različitosti i imigraciji, staklenom stropu u filmskoj industriji, Buffy i Sagi Noren, pa i o važnosti razgovora samog. Nakon svega samo mogu zaključiti kako nam pod hitno treba više ljudi koje sretnima čini – čaj.
Prizor iz filma “Ljubav je sve”
Ove godine smo na DOX-u imali priliku gledati vaš film Snovolovka. Film se vrti oko Brende, bivše prostituke koja pomaže ženama i djevojkama da se izbave iz začaranog kruga seksualnog zlostavljanja i prostitucije. Sugovornici su bolno iskreni, a kamere skoro kao da i nema. Kako vam uspijeva kreirati takvu atmosferu?
U Snovolovci postoji scena u kojoj djevojčice pričaju o traumama koje su doživjele. Kad je prva progovorila ostale su samo nastavile pričati o tome kako su i kada silovane. Krenula je bujica od koje samo zastaneš i nisi siguran što se točno događa. Neke su imale 9 godina kad se to dogodilo, neke 4, a neke su rekle da su bile već starije jer su imale 14. Prolaze kroz to cijeli svoj život a nitko ih ne čuje. Majke se često znaju naljutiti na njih jer su i same bile silovane pa se čini da se ljute na sam taj neprekidni ciklus nasilja.
Nekima majke uopće ne vjeruju, a cure to nisu podijelile čak ni s Brendom koja s njima radi već dvije godine. Nakon snimanja te scene sam im se zahvalila na tome što su to odlučile podijeliti, a one su mi rekle da su to napravile za mene. Nisu to napravile za mene, u meni i kameri su vidjele medij kroz koji će njihova priča napokon biti ne samo saslušana već i zabilježena, prenijet će se ljudima izvana. Brenda stalno govori: “Ne odlazim na ulicu pomagati iz milostinje, nego zato što kad to radim dobijem dio sebe natrag.”
Mislim da se i djevojke jednako osjećaju. Svijest o tome da će njihova priča dobiti svoj vlastiti život na drugim mjestima ih na neki način spašava. Ponekad to uspijem zabilježiti. Kamera i riječi prestaju biti jedine stvari i pojavi se nešto treće, gotovo magično. Ne pretvaram se da razumijem, a vjerojatno nikad ni neću razumijeti što se dogodi u trenutku kad snimamo.
Prizor iz filma “Snovolovka”
Radili ste filmove u genitalnom sakaćenju u Keniji, razvodu u Iranu, prostituciji u S.A.D.-u… Kako sve to utječe na vas kao osobu? Koliko vam je bitna objetkivnost i je li ona uopće moguća u dokumentarcima koji se bave takvim temama?
Objektivnost mi je bitna ali je neostvariva, stalno plačem dok snimamo. S druge strane dio mene je usredotočen na kameru i tehničke stvari, stalno moram razmišljati kamo ću uperiti kameru i kako ću oblikovati situaciju.
Kao što volim raditi filmove o transformacijama, tako se i ja sa svakim transforimiram.
U Snovolovci Brendina kćer Ruth priča o svim lošim stvarima koje su joj se događale kao djetetu dok Brende nije bilo. Nakon toga kaže: “Ali sad je gotovo. Sad sam završila školu, imam sređen život i prošli smo kroz to. Sad je ok.” Razmišljala sam puno o tome što je rekla. Postoje stvari koje sam napravila u životu zbog kojih sam se osjećala loše. Nadam se ti nemaš takvih stvari u životu, ali kad se dogode teško ih je ignorirati.
Očito sam puno sretnija nego Brenda ili Ruth, obitelj me nije seksualno zlostavljala i nisam bila prostitutka, moj život je toliko lagan spram njihovog. Ali i dalje napuštam ljude i činim loše stvari. Ono što je Ruth rekla me podsjetilo da nekad treba stati i spoznati da je to iza tebe, sad je sve ok. To je najljepše u snimanju filmova, dolazite u kontakt s različitim ljudima od kojih možete dobiti mnogo.
Prizor iz filma “Snovolovka”
Da li ste nešto slično primjetili i kod publike? Kakav efekt bi voljeli da vaši filmovi proizvedu u ljudima?
Moj cilj je da publika, kao i ja, učita svoju priču u moje likove. Želim da netko pogleda film i kaže: “Ako može Brenda, zašto ne bih i ja?” Žene su nam znale doći nakon projekcije i reći: “Napustit ću svog muža. Tuče me, neću to podnositi.” Ne snimam filmove o žrtvama nego o buntovnicama, ženama koje žive na rubu i stalno se bore. Ne želim čuti “O jadna Brenda!”. Želim prikazati Brendu koja pleše svoj mali ples kad sazna da su optužbe protiv nje odbačene na sudu.
Na tribini koja se održala ovdje nakon projekcije Snovolovke jedan dečko je pitao “Što možemo napraviti da im pomognemo?”. Nenad Puhovski mu je na to rekao “1 od 3 osobe u Hrvatskoj su žrtve neke vrste nasilja. Ne moraš ići u Chicago kako bi pomogao.” Dečko je bio vidno šokiran, ali u tome i je stvar. Nisu to neki ljudi tamo, to si ti i svi oko tebe.
Prizor iz filma “Snovolovka”
Još jedna stvar za koju se nadam da moji filmovi potiču jest razgovor. Rekla sam tom dečku “Najbolja stvar koju možeš napraviti jest da počneš razgovarati, to i je cijeli smisao filma.” Trebamo si moći reći stvari. Recimo da ti mogu reći “Da, silovana sam.” i da je ok da ti to kažem. Ljudi ne znaju reagirati na takve stvari. Sjećam se situacije dan nakon tog događaja, naišla sam na kolegu u fakultetskoj kantini. Lice mi je bilo puno ozljeda i on me pitao što mi se dogodilo s pretpostavkom da me netko samo gadno istukao.
“Sinoć su me silovali.”, rekla sam. Promrljao je nešto kao “Oh.”, skupio svoju hranu i otišao. Osjećaš se kao da si ti napravio nešto sramotno pa je i njima neugodno zbog tebe. Umjesto da ti kažu: “Super je da si uspjela doći danas na nastavu unatoč svemu, ideš dalje sa životom i dobro se držiš, bravo!” skupe svoj pladanj i odu jer ne znaju reagirati.
Sigurno je i sinoć u publici bio određen postotak ljudi koji ima iskustva s nekim oblikom seksualne agresije. Ako uspijemo razgovarati o tome moj cilj je postignut.
Drugi film koji je prikazan na DOX-u, Ljubav je sve: 100 godina ljubavi i udvaranja odskače od ostatka tvoje filmografije i tehnikom i sentimentom. Na prvi pogled je samo jako romantičan i estetski dojmljiv, ali je u stvari kritički nastrojen i prikazuje onakvu ljubav kakvu mainstream prikazi većinom ignoriraju?
Ljubav je sve je svojevrsni kolaž arhivskih snimaka i glazbe i možda ne nalikuje na moje druge filmove tehnikom, ali ideja ostaje ista. Ljudi koji se nađu u ljubavima koje odudaraju od klasičnih trebaju biti slavljeni, ne samo tolerirani. Volim različitost. To me iznenadilo kod Zagreba, niste baš kulturološki različiti u pogledu stanovništa (smijeh). Da li se o imigraciji uopće razgovara kod vas?
Kao nacija smo tradicionalno više opsjednuti emigracijom.
Jeste li čuli za UKIP? To je desničarska stranka kod nas u Engleskoj koja se intenzivno zalaže za strožu regulaciju imigracije. Neki dan mi je moja kućna pomoćnica došla i rekla “Vidjela sam UKIP kako paradira na ulici i znatš što, vikala sam na njih.” Bilo mi je drago što je to napravila ali sam istovremeno razmišljala kako bi se još moglo doskočiti takvim fenomenima. Nekako bi trebalo objasniti tim mladim ljudima koji se pridružuju UKIP-u da bi im životi bili puno bogatiji kada bi prihvatili različitost i bogatstvo koje ona donosi. Ne samo ljude različite boje kože ili nacionalnosti, već i ljude koji prkose konvenicjama, primjerice žene koje se nose “muževno” i muškarce koji se nose “ženstveno”.
Iako se muškost i ženskost trenutno propituju na genijalne načine, to se događa samo u velikim gradovima gdje je pojam muževnosti već dobio neke druge konotacije. O tome bi se trebalo razgovarati i tamo gdje je muževno sinonim za tough i straight. U Ljubav je sve pojavljuju se i scene iz filma My Beautiful Laundrette, čija radnja je smještena u Englesku za vrijeme vlasti Margaret Thatcher, a prati 18-godišnjeg Daniela Day Lewisa koji ulazi u ljubavnu vezu sa svojim poslodavcem, doseljenikom iz Pakistana. To je to. Tu je sve. Poruka UKIP-u je da pogledaju taj film.
“My Beutiful Laundrette”
Naišla sam na podatak da je samo 6 posto igranih filmova režirano od strane žena, dok u svijetu dokumentarnog filma redateljice stoje iza 50 posto filmova. Zašto je tako? Radi li se po vama o tome da se pri bavljenju igranim filmovima lakše doseže stakleni strop ili postoji neka posebna poveznica između redateljica i dokumentarne forme?
Mislim da se tu radi o kombinaciji faktora. Možeto to usporediti s onim, znate kad žene kažu, “Želim ostati kod kuće i brinuti se o djeci”? Zašto tako malo muškaraca ostaje doma i brine za djecu? Jedna moja prijateljica je jednom rekla: “Da je to toliko zabavno i muškarci bi to radili.” Isto vrijedi za dokumentarce. Dokumentarci su rijetko glamurozni, glamur je tamo gdje je fikcija, a mislim da mnoge muškarce to više privlači. Mrzim generalizirati jer je to u pravilu opasno, ali po mom iskustvu večina muškaraca snimanje dokumentarac vidi kao prvi korak na putu do karijere u igranom filmu.
Mene režiranje igranih filmova nikad nije zanimalo. Ono što mi se sviđa je malenkost rada na dokumentarcima. Nema zbrke, možeš biti tih, ulaziš u tuđe živote i u tome ima nešto jako nježno. S druge strane čini mi se da snimanje igranih filmova zahtijeva puno ljudi, sve funkcionira kao stroj. Večina filmova, pogotovo u Hollywoodu (iako znam da se to polako mijenja, od zadnjih su mi se jako svidjeli Boyhood i Whiplash), je toliko generična da je svejedno jesu li ih snimale žene ili muškarci.
Malo koji daje pogled na priču iz različitih perspektiva kao primjerice iranski Separation u kojem priču sagledavamo kroz tri pogleda, majke, oca i sina. To je kao kad ja hodam Zagrebom, dobivam drugačiju perspektivu nego što je imaš ti. Zato i čitamo romane, treba nam nešto u čemu možemo sudjelovati i graditi razne perspektive, to nas čini ljudima.
Surađivali ste s Women Make Movies, američkom distribucijskom kućom koja se bavi isključivo žensim redateljicama. Imamo li nešto slično u Europi?
Women Make Movies su super, povezani su sa školama i sveučilištima u S.A.D.-u i podržavaju rad i domaćih i stranih autorica. Koliko znam u Europi ne postoji distribucijska kuća specijalizirana za ženske redateljice, ali sam jako zadovoljna sa svojom trenutnom distribucijskom kućom Dogwoof koja je distribuirala nekoliko mojh zadnjih filmova, uključujući Snovolovku.
Snimala si u raznim država a ponekad i u ekstremnim uvjetima. Na kakve ste sve prepreke nailazili pri snimanju?
Snimanje filma je poput nekakve trkače staze s čudnim skokovima i skretanjima, a ono što vi morate napraviti je priječi sve te zamke. Svaki put teškoće niknu na nekom drugom mjestu, u pravilu tamo gdje ih ne očekujete. Nekad su to problemi s logistikom, a nekad se jednostavno razbolite pa morate stati sa svime. Ponekad je teško nastaviti jer me uhvati nekakva egzistencijalna kriza, pitam se kako ću napraviti taj film uopće, koji je slijedeći korak, kako ću ući u priču? To obično traje par tjedana tijekom kojih mrzim samu sebe jer sam odlučila raditi film a u stvari bi najradije bila doma i gledala Buffy.
Volite Buffy?
Obožavam Buffy. S njom je sve počelo. Onda su na red došli Sopranosi a kasnije i Breaking Bad. Serije su mi opsesija, pogotovo one koje dotiču teme legalizacije droga, rade to jako promišljeno. A tek Skandinavija! Borgen mi je recimo super jer ne uključuje ubojstvo. Takva serija je puno bliža našem svakodnevnom iskustvu i uspjela je prikazati politiku zanimljivom, što je trijumf. Volim i Broen/Bron, ali samo zbog lika Sage Noren. Ona predstavlja neovisnu stranu svih nas, a ujedno je i disfunkcionalna jer govori stvari koje povrijede ljude. Zanimljivije mi je bilo pratiti njen lik nego saznati tko je počinio ubojstvo. Najdraži trenutak u seriji mi je bio ( to je moj Buffy trenutak) kada Sagu napadnu u hotelskoj sobi, a ti si kao gledatelj uplašen i misliš kako će sada uslijediti otmica i spašavanje, no ona s lakoćom nokautira napadače i izbaci ih van. Dok sam to gledala pomislila sam – bome smo napredovali.
Imte li kakav savjet za buduće dokumentaristice?
Ne. Nikad ne dajem savjete jer sami sama uvijek u neredu. Mislim da ne zaslužujem davati savjete ljudima. Ako baš hoćeš izmisli nešto, napiši da sam rekla svima da budu snažni.
To je dobar savjet. Sviđa mi se to čime se bavite.
Meni se sviđa to što ti pišeš. Ja sam oduvijek htjela pisati.
Zašto niste?
Zaključila sam da nisam dovoljno dobra pa sam našla drugi način da pričam priče.
