U sklopu 14. Vox Feminae Festivala danas vam predstavljamo rad ‘Tarantula’ multimedijalne umjetnice Petre Brnardić.
Rođena 1978., Petra je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bavi se slikarstvom, crtežom, fotografijom, kolažem, instalacijom, animacijom, multimedijom i ostalim vidovima vizualnih umjetnosti, a na natječaj za ovogodišnji VFF javila se uz ilustraciju.
Prilikom komunikacije oko same ilustracije desila se pandemija, te smo razgovor o sudjelovanju u festivalskom programu okrenuli u novom smjeru, a to je video performans ‘Tarantula’ kojeg prikazujemo. Ova suradnja ujedno je bila povod da Petru Brnardić predstavimo i na portalu kroz intervju.
U svom umjetničkom radu kombiniraš ili koristiš razne tehnike: od grafike do digitalne umjetnosti, a na VFF-u nam se predstavljaš kroz video izvedbenu formu. Kako je tekla evolucija tvog kreativnog izražavanja i u čemu se danas najviše pronalaziš?
Počela sam sa slikarstvom i crtežima koji su bili vrlo sirovi, ekspresionistički i ispovjedni. Već na prvoj godini faksa otkrila sam čari analogne fotografije, gdje je svako razvijanje filma bilo uzbudljiva pustolovina, rezultirajući iznenađenjima, jer nisam mogla unaprijed vidjeti što snimam. Digitalna fotografija razotkrila mi je magiju manipulacije, a kolaž me oduševio jer nije postojao način da na set postavim uskrsnulu filmsku divu iz 40-ih premazanu 24-karatnim dijamantima i okruženu pravim tigrovima, zmijama i eksplodirajućim vulkanima, i stotinama golih, raskalašenih, migoljećih žena. S vremenom su moje grafike iz jednostavnih poteza prerasle u prave barokne orgije ornamentalnih linija, i paralelno sam shvatila da me obuzima tematika seksa prožetog nasiljem, kao osobna, mračna, perverzna, sado-mazo fantazija. Kolaž, grafika i video sada su sveto trojstvo, a apropos performancea, u njega sam ušla kroz kolaboracije, jer bih inače umrla od straha.
No, oduvijek sam u sebi imala taj libidinozni višak energije, koja je i razorna, destruktivna, i puna obožavanja toliko da bi se netko udavio u oceanu kojim ga zapljuskujem. Taj višak se manifestira kao želja za gibanjem, plesom, pjevanjem, eksplozivnim glasovnim eksperimentima, i u svemu tome postoji nešto teatralno i hipomanično do granice grotesknosti. Možda stoga što su ljudi koji mnogo potiskuju tempirane bombe. U meni postoji dubok, debeo, mastan sloj prljavštine koji performansom izazivam, potenciram i akceleriram u vihor koji pročišćava i oslobađa. A paralizirajući strah od nastupa koji graniči sa socijalnom fobijom pretvara se, kad stupim u akciju, u čisti adrenalin. Dakle, performance i video, i sve što je pokretno, predstavlja mi najveći izazov.

Autobiografski momenti mi se čine neodvojivi od tvog izričaja, neovisno o formi, počevši od same sebe koju često koristiš kao subjekt prezentacije. Koliko je “prave Petre” prisutno u tvom radu, a koliko se radi o roleplayju i pričanju priča drugih?
Sama sam svoj subjekt jer se, paradoksalno, najviše i najmanje poznajem.
Moj je rad prilično razrok. S jedne strane uvjerena sam da foto-seansom ispoljavam samu sebe, svoje najdublje strahove, opsesije i žudnje. No zapravo je svaka jedan mini-film u kojem svaka statična slika predstavlja jednu facetu mene, bilo psihološku, bilo ulogu koju igram za svaku sferu u svom životu. Ne da bih se prilagodila i uklopila, već da bih se zaštitila od svijeta kojeg smatram neprijateljskim i zastrašujućim mjestom. Kroz stvaranje se uporno nastojim oguliti, samospoznati, pokazati na pladnju najranjiviji segment, mesnato-sluzavo-žiličastu i krvavu srž. Na kraju me uvijek pljusne neka maska kao mješavina ida i ideala-ja, i shvatim da sam sama sebi stranac, i da se uvijek ogledamo i svoj identitet potvrđujemo u očima drugih. Pošto fotić bilježi za vječnost, i on je na neki način intruder, psihoanalitičar, špijun, drugo(st), i ja se kao srna pred svjetlima Lamborghinija smrznem u neku grčevitu, dramatičnu pozu.
Metodom svojevrsne disocijacije moji su se alter-egoi kreirali sami od sebe, organski i fluidno. Obično kanaliziram drevne boginje noći, magije i smrti (Lilith, Hecate, Medusa), pop-punk i goth zvijezde, dekadentne nimfete, ekscentrične, obijesne kučke i pripadnike/pripadnice različitih subkultura i kontrakultura koje me strahovito privlače. Nešto u meni glasno komunicira i snažno je povezano s arhetipskim bićima, jer su one snažne predstavljačice kvaliteta koje bih željela imati u preobilju, one su osnažujuće i emancipirajuće i posjeduju mističnost i neodoljivu, nedodirljivu privlačnost neposlušnih, nestašnih, buntovnih, nemirnih, nespokojnih, ikonoklastičnih i anarhističnih antiheroina. Vrlo sam uzbuđena idejom fuzije mitološkog i suvremene prezentacije.
Gradim slike divljih, pomahnitalih, opsjednutih žena, kao simbol Ida i fosforescentnog carstva neinhibirane želje i žudnje i beskrajnog, obilnog, neizmjernog užitka, naspram suhom i besplodnom Superegu (Isabelle Adjani u filmu ‘Possession’ moj je omiljeni primjer, moja duhovna životinja), istovremeno zatočene i porobljene svojim žudnjama i u kontroli nad njima.
Na svoj način reinterpretiram sudbinu akterica iz suludih, mindfuck filmova, nadrealnih psiholoških horror-trilera.
Uvjerena sam da role-playing kao ekstenzija, proteza i nadgradnja govori veću istinu o meni, jer uključuje sve introjekcije svega što sam pročitala, doživjela, naučila. Jer ipak, jastvo je ego, a ono je artificijelni konstrukt. Bez ega i krabulje od Petre bi ostala tek prašina tabule rase.
Što ti tvoja umjetnost predstavlja u svakodnevnom životu? S druge strane što želiš, i želiš li uopće, da drugi dobiju iz uživanja tvoje umjetnosti?
Prvenstveno, koliko god to corny zvučalo, psihoterapiju, samo-egzorcizam i nošenje s traumama, kao kad pukotine razbijene porculanske vaze lijepiš zlatom, i ponovo smišljaš samu sebe. U drugima želim izazvati uragan emocija, i poistovjećenje, i zazor, i intelektualnu narajcanost, i začuđenost – svaki feedback je legitiman. Prijateljica s faksa jednom je zgranuto zaključila da nikad nije vidjela da netko vlastiti spol predstavlja s toliko nemilosrdnom okrutnošću i agresijom, no to nije čin harakirija, već moj komentar društva koje žene kasapi, i posljedičnih rana koje na ženama takav tretman ostavlja. Te posjekotine herojski transformiraju u testament žilavog i upornog preživljavanja, dizanja iz pepela i pretvaranja masnica u vlastito oružje, kao fontanu krvi u vatromet rubina. Nikad nemam zacrtan plan, već je ono što radim seizmograf i osluškivanje pulsa bojnog polja spolova, čije tektonske vibracije osjećam intuitivno i podsvjesno, a ono što porodim živi vlastitim životom. Začudo, mnogi su u mojim opscenim i psihodelično-deliričnim radovima vidjeli paslike iz djetinjstva i lud ringišpil dobroćudnih čudovišta. I osjetili se usisanima u paralelni univerzum iz mokrih snova iz kojeg ne žele izaći, jer predstavljaju uzbudljivu alternativu stvarnosti, a emocionalnu katarzu doživljavaju ponajviše žene.
Moje stvaralaštvo mi omogućuje transformacije vlastitog lika, rekreiranje i poigravanje citiranim motivima iz pop-kulture i prošlosti; koje izmještam iz njihovog originalnog habitata i bacam u nove, surealne, fantazmatske, gljivarske šume asocijacija. Uzimam sirov materijal postojećih boljetica i režanja unutrašnjih traumatiziranih zvijeri i iz njih krojim utopijsko-distopijske arhipelage. Kao sintetičku fuziju gdje se igram demijurga u laboratoriju i moje ideje postaju pijuni koje slobodno razmještam u mreži scenarija koji sam kreirala. Možda ipak želim da moje ideje inspiriraju na osobnoj, mikrorazini, jer sam svjesna da ne mogu promijeniti čitav svijet.

S obzirom na specifičnost tema koju obrađuješ, kako tržište reagira na tvoju umjetnost. Da li ti naglašeni kinky i S/M teme u pojedinim radovima olakšavaju pronaći lokalnu publiku ili otežavaju? Primjećujem recimo da imaš impresivan popis izlaganja u inozemstvu, pa nam možeš prokomentirati i recepciju tvog izričaja i vani?
Uf, ovdje kotiram kao marginalka, jer se ono što radim tretira kao čin samodopadnog i solipsističnog ekshibicionizma. Možda stoga što se kink – posve krivo – percipira kao luksuz privilegiranih ili razmaženih što ne moraju razbijati lubanju pred realnim i konkretnim aspektom egzistencijalne tjeskobe. Ali moji perverzni, seks-pozitivni radovi imaju malenu, no entuzijastičnu publiku fetiš-entuzijasta. U inozemstvo šaljem radove koje sam 100% isproducirala sama, bez ičije pomoći. Bolju globalnu recepciju tumačim otvorenošću za raznolike izričaje, dok je ovdje akcent na isključivo aktivističkoj umjetnosti i akcijama gdje je forma izlišna poput križa od orahovine. Vani sve vrvi od niša gdje svaka najdevijantnija, najekscentričnija i najviše outsider art pojava može naći svoje mjesto pod suncem. Uglavnom sam vatreno dobrodošla na queer festivalima.
Čiji te rad posebno ostavlja bez daha i koga bi nam preporučila da zapratimo? Koje umjetnice i žene su ti uzor i inspiracija?
Kao studentica na prvi pogled sam se zaljubila u Elke Krystufek, jer je njezino eksplicitno, visceralno i vulnerabilno bilježenje depresije, bulimije i izolacije služilo kao gotovo jezovito zrcalo. Nan Goldin me frapirala prljavošću i razgolićujućim, brutalno i bolno a opet poetično dokumentarnim bilježenjem turbulentnog života svojih prijatelja s margine, ovisnika i pripadnika LGBTQ zajednice. Opus Sylvije Plath katkad pogrdno nazivaju štivom za suicidalne tinejdžerice, no proganja me njezino metaforičko, lunarno, skeletonsko oslikavanje duševnih pejzaža i izraz oštar kao britva. Marguerite Duras posjeduje omamljujuću, opojnu, zagušljivu aromu u svojem autobiografskom pisanju, kao i Jean Rhys sa svojim alkoholnim magnovenjima melankolije žena što grebu po staklu koje ih dijeli od svijeta. Tu je i ledena božica Nico, baka punka i gotha, sa svojom svojom radikalnom nezavisnošću i nemirnim nomadskim duhom, kao i Isabelle Adjani, kraljica kompleksnih uloga žena na rubu živčanog sloma, no beskompromisno pobunjenih. PJ Harvey i Kate Bush su rasturačice s glasom gorgone i neponovljivim univerzumom strastvenih vještica. Friško otkriće mi je youtuberica Contrapoints, eruditkinja koja filozofiju i queer problematiku prezentira na magnetičan i provokativan način, s neodoljivom, besramno raskošnom i classy kičastom, rojalističko-retro-futurističkom estetikom.
U nastavku pogledajte video izvedbu ‘Tarantule’. Rad Petre Brnardić možete pratiti i na Instagramu.
Ova video priča je metaforički rezime životne putanje suvremene žene, i alegorija dvostrukog života u svijetu dvostrukih standarda. Sve ove uloge ujedinjene su i u uzajamnom catfightu, kroz transformaciju proživljenog iskustva kroz čin koji ujedinjuje osobne opsesije i indirektni aktivizam autorice. Posveta je strašnim i ikoničnim ženama koje su se, usprkos nepovoljnim okolnostima, tegobnom životu i osobnim tragedijama, ili životu u sjeni muškarca – često vlastitog životnog sudruga i partnera, a bivajući bolje, hrabrije, avangardnije od njega, uspijevale sve to breme, s vlastitom fragilnošću i kompleksnošću, preokrenuti u svoju korist kroz stvaralaštvo.
Iz statementa o radu, više detalja potražite na festivalskom webu.