Institut za katastrofu i kaos, osnovan 2011. u Zagrebu, ženski je kolektiv koji djeluje u polju suvremenih izvedbenih umjetnosti i teorije. U središtu njihovog rada je stvarnost iskustva u neoliberalnoj ekonomiji, pozicija umjetnosti unutar takvog sustava, s fokusom na ženski rad. IKK trenutno čine Annalaura Alifuoco, Selma Banich, Charlotte Darbyshire, Deana Gobac, Nataša Govedić, Hana Lukas Midžić, Roberta Milevoj, Mila Pavićević i Iva Nerina Sibila.
U sklopu 8. Vox Feminae festivala održana je radionica pod nazivom Enciklopedija nevidljivog rada, kao dio interdisciplinarno-izvedbenog istraživanja Nevidljivi koje ima dva ishodišta: studiju Gregoria Sholettea Dark Matter, Activist Art and the Counter-Public Sphere i knjigu Kaliban i vještica Silvie Federici . Nevidljivi istražuju su-odnos raznih izvedbenih izričaja, uključujući teoriju izvedbe i vizualne umjetnosti. Namjera je stvoriti kolektivni rad posvećen procesu uzajamnog razumijevanja i suradnje na osobnoj, umjetničkoj i organizacijskoj razini. Nevidljivi pokušavaju učiniti vidljivima sve nevidljive procese koji se događaju iza i između performativnog materijala.
Po završetku radionice, s članicama IKK-a porazgovarali smo o alternativnim umjetničkim formama, zaoštravanju klasnog rata, igrama i procesima rada.
Ističete da se u središtu vašeg rada nalazi život ženski rad, pozicija umjetnosti i stvarnost života u neoliberalnoj ekonomiji, te da format vaših radova odražava tu stvarnost. Možete li nešto više reći o tom formatu? Kakvim se projektima bavite?
Iva Nerina Sibila: Mi smo interdisciplinarni ženski kolektiv, radimo u području izvedbenih umjetnosti, multimedije, teorije, edukacije. Konkretno, naš prvi zajednički rad Divna, divna, divna katastrofa bila je scenska izvedba, a izvodile smo ju u raznim prostorima: na kazališnoj sceni, u napuštenom dućanu tekstila, u atriju dvorca… Kontakt s publikom uvijek je blizak i izravan. Iz toga smo razvile metodu radionica kroz koje postavljamo pitanja koja nas zanimaju i dijelimo našu praksu i ideje. Radionice uključuju tjelesnu praksu, dakle pokret, teorijsko-diskurzivni dio koji je ponekad baziran na određenom tekstu, ponekad je to dijeljenje iskustva ili pak zajednički brainstorming. Tu je onda i izvedbeni dio ili prijenos u drugi medij.
Naš drugi projekt Nevidljivi istražuje pojam „nevidljivog rada“. Prva „stanica“ bila je na festivalu Platforma.hr u travnju 2014., pod nazivom Pra, pra, pra skup. U tu izvedbu uključile smo i likovni performans i video art, što u DDDK nije bio slučaj.
Da li iz riječi “enciklopedija” u naslovu vaše radionice možemo iščitati želju za stvaranjem alternativnih arhiva ili znanja?
INS: Apsolutno! Enciklopedija nevidljivog rada – ENR, razvila se tijekom rada na izvedbi, djelomično i kroz potrebu da sakupimo i aktiviramo sve materijale koje smo generirale, a koji nisu mogli ući u format izvedbe. Taj dio koji je ostao nevidljiv. Trenutačno kroz niz radionica pa tako i ovu na VFF-u, otkrivamo koji je to format i koji je sadržaj koji pojam „nevidljivi rad“ nameće. To je kontinuirani i fluidni proces. Vjerojatno ćemo se baviti time još prilično dugo.
Kako svaka od članica pridonosi specifičnoj viziji i praksi Instituta?
INS: Vrlo smo otvoreni kolektiv. Zajednički tragamo za prelascima okvira u svakom pogledu.
Možete li pojasniti što za vas znači nevidljivi rad? Je li to primarno ženski rad, rad u domaćinstvu? Ovisi li koncept nevidljivog rada na razlikovanju privatne i javne sfere, pri čemu ono što se događa u privatnoj sferi ne spada pod “pravi rad”, već “rad iz ljubavi”?
INS: Krenule smo od feminističke krilatice „invisible women, invisible work,“ odnosno one „ženski rad nikada ne prestaje“. Međutim, danas je pojam „nevidljivog, neplaćenog, podcijenjenog …“ rada – a upravo se na njemu temelji kapitalistička ekonomija – teško svodiv samo na žensku radnu snagu ili na skrbna zanimanja. Problem je puno veći… Klasni rat se zaoštrava. Dosta se bavimo pitanjem umjetničkog rada, iz toga nas većina dolazi. No, zanima nas preokret i preuzimanje pojma „nevidljivosti „ i „rada“, pokušaj novih definicija i pobuna.
U opisu radionice istaknuli ste da “polje rada navodno uvijek mora voditi do nekog vidljivog i razmjenjivog rezultata.” Je li cilj radionice bio, dakle, na neki način oduprijeti se logici kapitalizma koja u konačnici proizvodi osjećaj trajnog manjka? Koje emocije vi kroz svoj rad pokušavate potaknuti ili revalorizirati?
INS: Cilj radionice je razmijeniti prakse i ideje, odvojiti određeno vrijeme, što je najveći kapital, i stvoriti ekologiju zajedništva i slušanja. Konkretan cilj je ENR, što je naravno utopija kao „produkt“, ali proces razmjene i promjena perspektive prema tim pojmovima je stvarna.
Da li u svojim radionicama u sklopu projekta Nevidljivi uvijek imate isto polazište, isti temeljni materijali (poput ručno oslikanih karata, specijalnih figurica, i sl.)?
Ne, ovo je prvi put da smo to tako napravile. Imale smo radionicu u Puli, na primjer, koja se bazirala samo na pokretu. Ovdje su prostor i trajanje manji, pa smo se prilagodili tome.
Jedan od proizvoda radionice je svojevrsna društvena igra o različitim oblicima i značenjima rada. Možete li reći nešto o tome?
INS: Ne mogu reći konkretno “što” je ta igra, jer radi se o procesu, o otvaranju pitanja… Igra nema nekakvih pravila, nego smo se trudile generirati performativne situacije koje će ukazati na nevidljive oblike radova i uopće koncept rada. Počele smo tako da smo od prvog dana na papiriće zapisivale različite pojmove i kategorije, skenirale što za nas znači rad, nevidljivi i vidljivi. Zatim smo organizirale sve vrste radova, pri čemu su se razvile različite konstelacije: na ploči smo uz glazbu preraspoređivale rad, pojmove, ljude. Ulazimo u igru bez znanja o tome što treba raditi, igramo se s pojmom rada, i na licu mjesta stvaramo nove vrste odnosa. Kroz to dolazimo do kategorija koje nas zanimaju, a koje nisu fiksne u smislu plaćeni, neplaćeni, eksploatatorski, itd. Od te baze došle smo do definicije da nevidljivi rad postaje vidljiv onog trena kada je neuspješan ili kad izostane.
Foto: Martina Anišić