Sarajevska umjetnica Adela Jušić jedna je od sudionica ovogodišnjeg Vox Feminae Festivala na kojemu će 5. studenog u Galeriji Miroslav Kraljević izvesti svoj performans “Svilena košulja boje lavande“.
Ova, jedna od najaktivnijih mladih umjetnica iz BiH kroz veliki dio svog rada provlači feminističku perspektivu, stoga smo njezino skoro pojavljivanje u Zagrebu iskoristili tek kao povod da popričamo o cijelom nizu zanimljivih i važnih tema o kojima Jušić ima što za reći.
Počnimo s najavom tvog skorašnjeg nastupa na VoxFeminae festivalu, na kojemu ćeš izvesti performans radnog naslova “Svilena košulja boje lavande”. Što se krije iza tog naizgled lirskog, romantičarskog naslova?
Da, naziv zaista zvuči lirski, ali rad se bavi postratnom tematikom. Obzirom da su tema ovog festivala žene zločinke, ja sam se odlučila baviti Biljanom Plavšić, bivšom predsjednicom Republike Srpske, optuženom od strane ICTY-a za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Nakon njenog priznanja krivice i pokajničke izjave, odbačene su tužbe za genocid i Plavšićka je osuđena na samo 11 godina zatvora te puštena ranije, nakon odsluživanja samo dvije trećine kazne u prilično dobrim uslovima švedskog zatvora.
Osim priznanja i pokajanja, njena reputacija prominentne naučnice, te činjenica da je žena, smatraju se razlozima za tako blagu kaznu. Tokom boravka u zatvoru objavila je obimne memoare u kojima je negirala svoje priznanje. Kao glavnim elementom performansa, služiću se tekstom prepiski sa suđenja, memoarima Biljane Plavšić, njenim izjavama za medije i drugim relevantnim materijalima do kojih sam došla tokom istraživanja ove teme. Rad je dobio naziv po citatu Slavenke Drakulić koji kaže: Pale green, lavender, fuchsia, and dark blue seem to beher favorite colors; a silk shirt under her jacket part of her uniform.*
Ta slika Biljane Plavšić u svilenoj košulji boje lavande i maskirnoj vojnoj jakni je zaista tačno ta koju imam u sjećanju iz njenog pojavljivanja na televizijskim emisijama koje sam tih ratnih godina kao dijete u rijetkim situacijama kada bi imali struju mogla gledati.
“Rad ljubavi”
Velik broj tvojih radova (Kad ja umrem radite šta hoćete, Snajperist. i ostali) obilježen je ratom 90-ih na području BiH i Balkana. Koje su temeljne koordinate koje povezuju sve ili većinu tvojih radova na polju umjetnosti?
To mi je uvijek bilo jedno od najtežih pitanja. Mislim da sam prolazila kroz više faza i sigurno će ih biti još. Naravno da su moji radovi jedno vrijeme tretirali rat i postratnu realnost. To je nekako bilo prirodno, obzirom na to da sam u ratu odrasla i da u Bosni još živimo rat, jer njegove posljedice na raznim nivoima diktiraju naše živote. Ovde mislim na naš blago rečeno nefunkcionalni ustav, etničke podjele te famozni etnički ključ na osnovu kojeg se čak odlučuje i ko ide na Venecijansko bijenale. Tako jedne godine to mora biti neko iz Republike Srpske, jedne godine neko iz Federacije BiH.
Ako ne želiš živjeti rat, televiziju bolje ne upaliti, a dnevne vijesti ni slučajno ne gledati, ne slušati, ne čitati. Po ulicama su i dalje rupe od granata koje gazimo na putu do kafane, gdje se opijamo jeftinom rakijom i gledamo nove generacije koje u životu nisu kročile van ove zemlje, a mnogi od njih ni van svoga grada, kako žicaju za cigaru ili pivo. Oni se ne sjećaju rata, ali su ga dobro osjetili na koži, dok ih je otac tukao, jer otac ima postratni traumatski sindrom, nema socijalnu, niti pomoć psihologa. Uz to je nezaposlen jer su isti oni za koje se u ratu borio rasprodali, uništili, doveli u stečaj ili među sobom podijelili ono malo od ekonomskog potencijala što je nakon rata u Bosni ostalo.
Djecu puno ne zanima tema rata (iako ponekad možeš čuti kako iz njih govore njihovi roditelji glasom mržnje spram pripadnika/ca onog drugog, ‘lošeg’ naroda), jer rat je davna prošlost, a oni žive u svakodnevnici egzistencijalnoj neizvjesnosti i ne planiraju budućnost, jer za to nemaju uvjeta.
S druge strane, u postratnom, nacionalističkom, etničkom kontekstu, sa sve više fundamentalističkih religijskih struja, gdje su bog i država jedno, biti žena zahtjeva svakodnevne napore da se braniš, koprcaš, boriš protiv sveprisutne opresije tog konteksta, koji te ponižava ne priznajući ti osnovnu ravnopravnost.
Nadalje, tranzicijska politika, neoliberalizam koji uništava ekonomiju već dovoljno uništenu ratom, ne daju ženama nikakve šanse za ekonomskom nezavisnošću, a to je svakako prva i osnovna stvar koja nam može pomoći u borbama na drugim frontovima patrijarhalne opresije. Zato je položaj žena ono što me specijalno zanima i svakodnevno frustrira. Do te mjere da sam postala iznimno osjetljiva na najsitnije detalje.
Ponekad poželim da mi je da vidim kako izgleda jedan dan ne primijetiti sve nepravde opresivnog, mizoginog društva koje uočavam na ulici, u prodavnici, kafani, na reklamama, vijestima, razgovoru dvoje ljudi u tramvaju. Čisto onako da predahnem. Ipak ja sam ‘nesretno’ sretna što sam ‘istrenirana’ vidjeti, uočiti, definirati opresiju tamo gdje je mnogi nažalost ne primijete ili je smatraju prirodnim poretkom stvari koji ne treba niti se može mijenjati.
Moji radovi nastaju iz ovakvih preokupacija i razmišljanja. Oni se često didaktični, a ako polaze od ličnog iskustva, onda su brutalno direktni i skoro svi imaju kao osnovni element tekst, naraciju, glas. Dugo sam radila video performanse, a od nedavno sam se usudila raditi i performans. Kažem “usudila” jer iako se tako može činiti, korak od video performansa do performansa je veliki i nije ga lako napraviti. Takođe, ponekad pomislim da se ne trebam deklarirati kao vizualna umjetnica, jer vizualno često igra najmanju ulogu u mom radu.
“Rad ljubavi”
Angažirana, feminističko aktivistička umjetnost i umjetnice u BiH već godinama je prešućivana i marginalizirana u vašim medijima. Kako raditi u okolnostima niskih produkcijskih uvjeta, zatvorenosti kulturno-umjetničkih institucija i indiferentne publike? Kada se na tvojoj web stranici pogleda popis tvojih radova, stječe se dojam da te to ne obeshrabruje.
Rekla bi da je umjetnost i kultura uopšte marginalizirana i ne samo u medijima, osim one koja ima odlike mainstream i komercijalne zabave za narod koji treba što više zatupiti, učiniti pasivnim i zabaviti da se ne bi zabavili onim čime politička elita ne želi da se oni bave. Naravno da je tako umjetnost koja je najviše politična najviše i ignorirana i rijetko finansirana. Ali zato se predstave, izložbe, koncerti i drugi kulturni događaji koji (re)kreiraju, potenciraju etničke, nacionalne i religijske identitete, tradicije, srpsku, bošnjačku i hrvatsku (ne bosansku) kulturu medijski promoviraju i finansiraju.
Doduše, onom sićom što je za kulturu, nakon raspodjele novca političkom aparatu kroz sramno velike plate, ostalo od državnog budžeta, te takođe po neizostavnom nacionalnom ključu. Uzevši sve ovo u obzir, ne možemo očekivati da se još novca izdvaja za kulturu, jer narod nema ni za kifle i situacija je sve gora. Zato samo možemo maštati o velikim, skupim produkcijama, profesionalnoj opremi, scenografijama, postprodukciji, novim materijalima i tehnologijama. Ali ja o tome ne maštam i ne mislim da me to treba sputavati. Naprotiv, motivacija radi toga može da raste. Snalažljivost, dovitljivost, alternativna rješenja…. Jednostavno naučiš da misliš ‘jeftino’.
Sad kad bi mi neko dao 100 000 eura da napravim rad, mislim da ne bi znala šta s tim parama. Zapravo bih producirala novi rad koji bi zahtjevao učešće što više žena koje bi za angažman u tom radu dobile novac.
Ponekad mislim da je i bolje što institucije ne rade, jer su godinama i sigurno bi opet radile pod palicom političkih elita. A publika je mala, da, i lica su uvijek ista. Možeš nabrojati sve one koje ćeš vidjeti na nekom otvorenju izložbe. Zato kad radim izložbu u Sarajevu, to nije ni radi novca ni radi slave, već zato što mi se, eto, radi. Mislim da su radovi u javnom prostoru dobro rješenje. Onda su prolaznici publika, htjeli to oni ili ne. A moj pokretač, hm… Pa umjetnica sam. I pored svih loših uvjeta koje sam nabrojala u kontekstu u kojem djelujem, to je ono što volim i u čemu nalazim smisao. I da hoću, sad ne mogu biti ništa drugo.
Mijenja li se posljednjih godina u BiH smislu recepcije angažirane umjetnosti nešto i na kojim razinama vidiš/uočavaš te promjene, na bolje ili na gore?
Nisam sigurna i ne znam kako da izmjerim napredak ili nazadak. Obrazovanje bi trebalo igrati veliku ulogu, ali ne vidim da se npr. na Akademiji Likovnih umjetnosti u Sarajevu nešto mijenja. I dalje se dvije godine proučava period do renesanse, a savremena umjetnost je ono što se dešavalo do 50-ih godina prošlog stoljeća. Večernji akt uvijek istih par modela se prakticira tri puta sedmično.
Studente se ne uči kreativnosti, već podražavanju, kopiranju, tačnosti, klasičnoj tehnologiji, dok se pravom eksperimentiranju može pristupiti tek na diplomskom radu, a ni tada studenti nemaju adekvatne mentore. Sjetim se svog diplomskog rada i kako sam se osjećala izgubljeno… Sjetim se da većina profesora na Akademiji ima smiješan CV i da su mnoge moje mlade kolege i kolegice na internacionalnoj sceni postigli puno, puno više.
Mnogo putuješ i dosta si vremena provela na umjetničkim rezidencijama u inozemstvu? Bila si u Mađarskoj, New Yorku, Austriji, Švicarskoj, Albaniji… Koje od tih iskustava ti je pomoglo da sagledaš svoj rad u drugačijem kontekstu?
New York i umjetnička scena tamo su možda imali najviše uticaja na mene, jer sam imala priliku prije svega vidjeti brojne muzeje, sve one slike, skulpture, arhitekturu o kojoj sam učila još u srednjoj umjetničkoj škole gledajući crno bijele fotografije u malom izdanju udžbenika istorije umjetnosti Milutina Ružića. Tamo sam vidjela mlade ljude kako sjede ispred velikog Rembrandtovog platna, uče istoriju umjetnosti…
Ne želim zvučati patetično, ali ispred muzeja u Philadephiji su mi krenule suze od bijesa, ljubomore i tuge što mi nismo imali ni približno slične uslove. Zatim bi odlazila na otvorenja u Soho-u i Chelsea-ju kojih je znalo biti po 10ak za noć i gledala radove isproducirane za velike novce i najnovijim tehnologijama. Ono što je bila bitna spoznaja za mene nakon te rezidencije je da, bez obzira na drastične razlike u uslovima u kojima smo obrazovani i u kojima djelujemo, radovi naših umjetnika i umjetnica su podjednako dobri i ta me spoznaja ohrabrila.
U suradnji s Andrejom Dugandžić; “Željne smo rada i napora”
Kakav je radni i socijalni status samostalnih umjetnica i umjetnika BiH?
U BIH postoji ‘status slobodnog umjetnika’ (riječ ‘umjetnica’ naravno nije u upotrebi) i omogućava pravo na uplatu doprinosa od za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje, ali njega ima vrlo mali broj umjetnika/ca. 2011 je u Kantonu Sarajevo ovaj status imalo njih 46. Koliko sam upućena, do statusa se, u slučaju vizualnih umjetnosti, dolazi tako što prvo postaneš član/ica Udruženja likovnih umjetnika BiH te kasnije plaćaš članarinu od oko 30ak eura godišnje i dobijaš poene svojim izložbama. Venecijansko bijenale ili bilo koja važna internacionalna izložba boduje se samo nešto malo više nego neka lokalna, diletantska izložba na likovnoj koloniji u BiH (uvijek sam mislila da je taj naziv ‘kolonija’ strašan).
2011. je vršena revizija dodijeljenih statusa u Kantonu Sarajevo. Problem je tada bio što dosta umjetnika/ca sa statusom uopšte nisu imali prebivalište u Sarajevu, već su boravili, studirali na privatnim skupim univerzitetima ili čak radili u inostranstvu. Jedan od uslova da se status dobije i zadrži je svakako taj da osoba boravi u državi te da nije stalno zaposlena. Tada su neki od umjetnika/ca, nakon što su godinama koristile beneficije statusa, konačno skinuti sa liste.
Osim ovakvih nepravilnosti u sprovođenju zakona, čvrsto sam ubijeđena da se status kao i mnogo što šta drugo u ovoj zemlji, dobija preko veze. Trenutno zakon nalaže reviziju statusa svake godine, ali nisam sigurna da se ona zaista i vrši. Osim toga, status danas imaju neke zvijezde npr. muzičke estradne scene čiji rad može služiti samo na sramotu našoj kulturnoj sceni.
Ja nemam status, niti sam pokušala da ga dobijem. Od završetka Akademije i magistarskog sam na birou za nezaposlene i tako imam osnovno zdravstveno osiguranje. Većina umjetnika/ca je u istom položaju. To zdravstveno (polu)osiguranje se može izgubiti ukoliko se na poslove za honorarne, autorske ugovore mjesečno zaradi više od 100 eura. Tako kulturni radnici i radnice (i ne samo oni, već svi koji se nalaze na birou za nezaposlene), iako je na svaki njihov autorski ugovor plaćen i zdravstveni doprinos, često ostanu i bez osnovnog zdravstvenog osiguranja.
Onda se snalaze tako što ih neko fiktivno prijavi na mjesec, dva na platu i da im otkaz da bi se opet mogli prijaviti na biro i vratiti zdravstveno osiguranje. Potpuno sulude stvari se dešavaju, a ljudi se snalaze kako znaju i umiju.
Status slobodnog umjetnika se shvaća u javnosti kao sramotan jer su umjetnici/ce i doprinosi koji se za njih daju iz budžeta poreskih obveznika shvaćeni kao nepotreban i neopravdan teret za državni budžet.
U jednom članku na našem web portalu piše: ‘U cijeloj priči sporno je da li ovakva finansiranja treba tretirati kao socijalnu pomoć ili bi prisustvo na ovim spiskovima trebalo predstavljati čast za pojedinca.’ Zašto bi narod plaćao njihove doprinose. Kome oni trebaju. Šta ti umjetnici i umjetnice rade, kome je to uopšte važno… To su pitanja koja se postavljaju. Nisam sigurna da želim biti u toj poziciji i još se za nju boriti.
“Eto nam žena”
Jedna si od pokretačica sarajevske udruge za kulturu i umjetnost Crvena, gdje si sa dugogodišnjom suradnicom Andrejom Dugandžić osmislila i razvila koncept i razvoj Arhiva antifašističke borbe žena. U kojem smjeru te razvio taj projekt i zbog čega je za tebe privatno bio važan, zbog čega za širu zajednicu?
Andreja Duganžić i ja smo shvatile važnost AFŽ-a kao našeg najbitnijeg feminističkog nasljeđa, iako se tada riječ feminizam nije vezivala za aktivnosti ove organizacije. AFŽ jeste radio pod palicom političkog vrha, ali ono što nas zanima danas jesu konkretni rezultati koje je ova organizacija postigla, njena masovnost i načini djelovanja. Tako smo u suradnji sa arhivama, muzejima, udruženjima, krenule digitalizirati dokumente, knjige, časopise, fotografije i raditi intervjue sa ženama koje su bile učesnice NOB-a i članice AFŽ-a.
Dio ovih materijala se već nalazi online na stranici arhiva, a dio je u procesu digitalizacije i postavlja se, još dosta toga čeka da bude pronađeno, obrađeno, postavljeno na internet. Dokumenti su slobodni za preuzimanje i nadamo se da će biti korišteni u razne svrhe, edukativne, istraživačke, umjetničke i slično. Andreja i ja smo već na osnovu materijala koje smo skupile producirale nekoliko umjetničkih radova. I, kao što piše u uvodnom tekstu arhive: ‘Arhiva ima za cilj motivirati naše nove borbe, na frontovima koje trebamo utvrditi, u brojnim bitkama koje trebamo izvojevati.’
Je li Crvena za svoje članice i članove uspjela izboriti neke od boljih uvjeta vidljivosti na javnoj i umjetničkoj sceni, bolje produkcijske uvjete pripremanja izložbi?
Crvena ima za jedan od ciljeva promociju umjetnika i umjetnica iz Bosne i Hercegovine, a posebno naših članova/ica. Nastojimo postati važni akteri na umjetničkoj sceni koji će predstavljati i pomagati umjetnike/ce, organizirati izložbe i slično. Često nam se javljaju kustosi, kulturni radnici i radnice, istraživači, istoričari umjetnosti, novinari, organizacije itd. kojima su potrebne informacije o našoj umjetničkoj sceni, kontakti umjetnika/ca. Radimo na umrežavanju, a nerijetko u svom prostoru predstavljamo radove umjetnika/ca, radimo razgovore sa umjetnicima/cama itd.
Nedavno smo dobili novac za otkup radova nekoliko umjetnika/ca od Fondacije za muzičke, scenske i likovne umjetnosti. Trenutno pripremamo neke nove aplikacije i suradnje sa umjetničkim organizacijama u Evropi.
Takođe, Crvena kroz svoje projekte kupuje audio, video, kompjutersku i drugu opremu koja je dostupna našim umjetnicima/cama za potrebe produkcije radova. To je jako bitno, jer je nažalost, situacija takva da oni uglavnom nemaju ni osnovnu opremu potrebnu za rad.
Obzirom da umjetnici/e u Sarajevu obično nemaju ni studio, naš prostor oni mogu koristiti za organiziranje sastanaka, prezentacija i slično. Kroz projekat CRVENE u partnerstvu sa MINA-om (Institute for Socially Engaged Art and Theory) ‘The Bring In Take Out Living Archive’, organizirano je više izložbi širom Evrope, gdje su predstavljeni i radovi umjetnika/ca iz BiH.
“Eto nam žena”
Koji/e su umjetnici i umjetnice iz regije, ali i svijeta utjecali/e na tebe i čije radove posebno cijeniš?
Možda niko nije direktno uticao na moj rad, ali su mnogi uticali na moj način razmišljanja, na stavove spram umjetničkog svijeta koji nas često nastoji eksploatirati. Od mnogih sam naučila, kako prepoznati loše namjere u tom svijetu, kako tražiti novac za ono što radiš, kako cijeniti svoje vrijeme i rad. Najvažniju takvu lekciju sam naučila od Marine Gržinić kada smo bile na jednom feminističkom festivalu u Njemačkoj (koji ovde neću imenovati) za koji nas je ona selektirala. Bilo je nas par tada baš mladih i ne toliko iskusnih umjetnica i, iako nam je obećana isplata dnevnica i karte za gradski saobraćaj, ni treći dan boravka niko nije spomenuo ni dnevnice, ni karte, a nas je bilo stid tražiti ono što nam je obećano.
Sjećam se, treći dan festivala smo ušle s Marinom u tramvaj i ona nas je vidjela kako skupljamo neku siću ne bi li kupile karte. Kada je shvatila da nam još niko nije dao ni karte niti dnevnice, umjesto tamo gdje smo krenule, odvela nas je direktno u kancelariju festivala, gdje je postrojila sve njemačke feministice i 10 minuta im povišenim glasom držala lekciju o tome kako to nije nimalo feministički, kako one uopšte ne razmišljaju odakle mi dolazimo, koje su klasne razlike, razlike u standardu i koliko nama zapravo znači tih 20 eura dnevno.
Mi smo stajale iza nje nepomične i ćutale. Tada sam shvatila kako je stid koji sam osjećala bio besmislica i više nikad mi se nije ponovila slična stvar, te od tad nastojim mlađim kolegama objasniti isto kada primijetim da su u sličnoj situaciji. I svakako, moje suradnici/ce iz Crvene su uticali na mene, jer su tu uvijek kao podrška, ne samo za moj rad, već i kao emotivna, prijateljska podrška, što je često važnije od bilo čega drugog.
*Drakulić, S. 2004 . TheyWouldNeverHurt a Fly: WarCriminals on TrialintheHague ( New York:Viking )