Sve je počelo od pitanja koje, vjerujem, sve nas duboko muči: Što Madonna misli o Lani Del Rey?
Kraljica popa inače ne propušta priliku da sa svog trona pohvali ili ponizi svoje kolegice, noseći majicu Kylie Minogue, dajući podršku Britney Spears na turneji Sticky and Sweet, kolutajući očima na Oscara koji je pripao Celine Dion – s kojom se sad pak fotografira i druži. Ipak, Celine nije dobila njezinu podršku zato što predstavlja patrijarhalni koncept skrušene, submisivne žene, koncept koji je Madonna temeljno uzdrmala, unoseći seksualnu revoluciju ’80-ih u mainstream kulturu.
U Lady Gagi je pak vidjela svoju propast, upadajući u najveću patrijarhalnu zamku: onu koja ne dozvoljava generacijski kontinuitet između starijih i mlađih žena, njihove poslovne i emocionalne veze, dijeljenje iskustva i podrške, kao što to muškarci stoljećima rade. Ne, ona je u Gagi vidjela brinetu talijanskog porijekla koja se ofarbala u plavo, igra na kartu homoerotike (dakle, sve što je Madonna radila u njezinim godinama), izdigla se iz siromaštva i preotela joj mlađu generaciju gay fanova u koje se uzdala. Zato su njezini novi spotovi zapravo kopija Gaginih kopija njezinih spotova.
Ali Lana Del Rey, ona je nešto drugo. Lana Del Rey dolazi, i to ne slučajno, baš iz backgrounda protiv kojeg su naši revni „revolucionari/ke“ s Wall Streeta protestirali, u onih nesretnih 1%. Njezin je otac milijunaš Robert Grant. Ona ne prati sudbinu Madonne koja je sa 140 dolara došla u New York da ostvari slavu niti Lady Gage koju siromašna talijanska obitelj inspirira da postane netko i nešto kako bi im mogla financijski pomagati; ne, Lana Del Rey ima background koji je i sama htjela izbrisati na početku karijere.
Srećom, shvatila je da publika ne želi još jednu „ja-to-mogu“ umjetnicu koja će nam citirati svjetski besteller (get up, it’s time, your world your choice), nego melankoliju ideje Amerike Walta Whitmana koja svakog dana sve više nestaje. Nijedan Mooreov film nije je uspio spasiti. Ne spominjem Whitmana uzalud, Lana kreativno preuzima naslov njegove glasovite pjesme I sing electric body da bi napravila tužnu baladu o Americi kojoj je Whitman otac, Marilyn Monroe majka, ali tu negdje, tu negdje je tuga koja prerasta gotovo u vapaj koji Lana ipak lijepo vokalno iznosi (unatoč brojnim kritikama koje su pljuštale nakon nesretnog nastupa gdje se sumnja da je pjevačica bila pod utjecajem psihoaktivnih supstanci).
Iz njezinih pjesama i video izričaja namjerno se pravi referenca na minule ’50-te, kada je Amerika imala nešto što danas gubi, a to je nada.
Recikliranje prošlosti ne predstavlja želju za njenim povratkom, nego je vidi kao bespovratno izgubljenu, odakle i dolazi taj suicidalni zvuk Lane Del Rey, u svijetu u kojem je jedina vrijednost novac i nemogućnost stvaranja ikakvog drugačijeg smisla života.
Ali nije izgubljeno samo blagostanje Amerike, nego i rodni odnosi koji su bili čvršći. Zato je Lana krajnje submisivna muškarcima, njezina suicidalnost predstavlja seksualnu estetiku koja priziva stare dobre patrijarhalne rodne uloge: nasilan, problematičan dečko i autodestruktivna, podatna djevojka koja u spajanju sa svojim dragim vidi neizbježno uništenje. Ona je visoka klasa i pokazuje taj savršeni, izolirani svijet u kojem i bogati ginu, plaču, osjećaju se tužno, dosađuju se i rade nestašluke kao sva privilegirana djeca.
I što sada Madonna misli o Lani Del Rey?
Vjerojatno joj je promakla jer je preokupirana proživljavanjem neopuberteta. Nije izoliran slučaj, štošta joj je promaklo, u svijetu i politici, tako da su oni dani kada je American Life precizno opisivao rat u Iraku i odašiljao snažnu poruku bespovratno otišli i sve što nam doista ostaje je submisivna Lana koja koketno pruža svoje duge nokte dok iza nje vijori američka zastava.
Strip: Helena Janečić
