Objavljeno

Prva naša mačkoizložba – ili o femininim mačkama, ali i macanima

Bane Milenković, Mačak (2019.)

Katherine M. Rogers u svojoj mačkoknjizi iz 2006. godine ističe rodno/spolno izjednačavanje mačke kao žene za razliku od psa koji je stereotipno doživljavan u muškom rodu, te u engleskom jeziku kada se govori o njima u drugom spolu, koriste se posebni termini – tomcat i bitch. Pridodaje i da su paklene mačke (hellcats) rodno uvijek doživljene kao žene. Ovdje bih uputila na međuvrsnu ljubav između Hellboya, “paklenoga” kiborga koji radi za dobrobit čovječanstva, i Liz Sherman, Hellboyjeve simpatije i pirokinetičarke (osobe koja posjeduje mentalnu sposobnost ovladavanja vatrom), s kojom ulazi i u brak, gdje je romantičnin junak Hellboy označen strastvenom ljubavlju prema mačkama. Okruženost tog superjunaka mačkama kao da subverzivno potkopava njegovu “mačo” dimenziju, gdje se engleski termin puss ili puss gentleman, kako navodi Rogers, odnosi na feminiziranoga muškaraca.

Ta zavodnička ljupkost mačke čest je, kako navodi povjesničarka umjetnosti i kustosica Dajana Vlaisavljević, jedna od autorica ove mačkoizložbe, simboličko-ikonografski moment, a kao primjer navodi figurativnu scenu Bogumila Cara Ponovno u raju – autoakt s Paulinom iz 1928. godine. U ponovno pronađenom raju, u potpunosti bijela mačka se umilno privija uz Paulininu nogu (figuracija arhetipske Eve, u ovom slučaju crvenokose), dok ona, naravno, istodobnonudi jabuku svom Adamu, koji je feminino sklonio pogled i nježno podigao lijevu ruku kao i bijeli elegantni bijeli pas koji mirno stoji na njegovoj strani. Obje životinje koriste se, pridodaje Vlaisavljević, kao simbolički katalizatori označeni bjelinom tijela, osobni pojačivači simbolike poznate scene, ali i atributi žensko-muških osobina.

Denis Krašković, Mačka i zmija (2011.)

Boria Sax u svojoj zoo-enciklopediji iz 2001. godine pridodaje kako termin puss/pussy proizlazi od Pašt, alternativnoga imena za egipatsku mačkoglavu boginju Bastet. Jednako tako i nedavno snimljeni animirano-dokumentarni film o Mariji Ujević Galetović Mačka je uvijek ženska (Martina Meštrović i Tanja Vujasinović) dokumentira mačku kao alter ego same umjetnice. Povodom svoje izložbe Žena i zvijer (Hrvatski prirodoslovni muzej, Zagreb, 2016.) Ujević Galetović je izjavila kako je oduvijek smatrala “da je žena prirodnija, da se više vodi instinktom, dok je muškarac artificijelniji” (čime je bliska nekim postavkama kulturalnoga feminizma, njegova esencijalizma), te navodi kako je cjelokupna umjetnost u njezinu slučaju počela s jednom mačkom – mačka je bila prva tema u njezinim zoo-radovima. Kako je izjavila u jednom intervjuu:  “Da, jedna je mačka dolazila na prozor mog ateljea svaki dan točno u devet ujutro i ostajala tamo satima, promatrala. Tako sam je počela bilježiti u skulpturi”.

Do mačkoizložbe Mačka u hrvatskoj likovnoj umjetnosti (autorice izložbe su Dajana Vlaisavljević i Snježana Pavičić, a kustosica je Nikolina Šimunović) u samoborskoj Galeriji Prica, imali smo svega tri domaće ključne izložbe iz područja likovne animalistike – Sve naše životinje. Animalističke teme u hrvatskoj modernoj likovnoj umjetnosti (Zagreb, Moderna galerija, 2017., autorica izložbe: Dajana Vlaisavljević); Srce iznad teka u organizaciji umjetnice Sanje Burazin (Zagreb, 2012. i Split, 2014.) koja je osmišljena u povodu Svjetskoga dana vegetarijanstva (1. listopada) i Svjetskoga dana zaštite životinja (4. listopada) kao prva naša veća izložba na temu animal rights arta; te animalističku izložbu Pas u hrvatskoj likovnoj umjetnosti od 19. st. do danas  (Galerija Prica, Samobor, 2013.)  istih autorica koje su postavile i ovu mačkoizložbu. Tako su obje autorice vizualno putovanje kroz likovnu animalistiku otvorile životinjom koja poslovično slovi kao naš najbolji prijatelj, no u slavenskim je jezicima riječ o životinji kojom se najviše psuje, tako da su i etimološkom srodstvu riječi pas i psovka. Spomenute autorice ovom mačkoizložbom nastavile su istraživanje animalističkih motiva i tema u sklopu ciklusa Animalizam u hrvatskoj likovnoj umjetnosti koji su pokrenule 2013. godine.

Gašpar Bolković Pik, Njegovateljica (1957.)

Pritom je izložbom Mačkau hrvatskoj likovnoj umjetnosti također potaknuto stvaranje novih mačkodjela, poput slikara Đure Sedera (dvije mačke iz 2019. godine), Zlatka Kesera (Mačak koji je noću ulovio miša, 2019.; Mačak umjetne inteligencije, 2019.) i Ive Patarčec (Maca, 2019., Mijeste’, 2019.) tako da su navedeni autori i autorica priložili za ovu izložbu ovogodišnje mačkoradove. Izložba je podsjetila i na već postojeće radove Sedera i Patarčec, kao i drugih autora iz knjige mačkoljubiteljice Gige Gračan Macani razni: sastavci, mahom vedri – mic po mic (1996.), koja je isto tako bila izložena na izložbi. Naime, prvi “mačkozbornik”, što se tiče hrvatske animalistike, a s naglaskom na književnoj animalistici, sastavila je književna prevoditeljica, radijska urednica i prijateljica pripadnica/ka potporodice Felinae Giga Gračan. Riječ je o autorskom literarno-likovnom almanahu vedre mozaičke zbirke tekstova i crteža o mačkama i mačcima. Na možebitno pitanje “Pa tko je to sve pisao o mačkama?” s pravom bi se moglo odgovoriti, kako navodi dalje Giga Gračan: “A tko nije?”. Gotovo da tako stoje stvari i s vizualnim mačkoradovima.

Izložbu prati i izniman katalog s reprodukcijama svih radova i tekstovima autorica –Vlaisavljević ispisuje tekst pod nazivom Mačka u hrvatskoj umjetnosti od 19. stoljeća do danas, a Pavičić tekst Pluralizam ideja i oblika. Pavičić ističe da je Kristl svojom slikom Klon (izniman mačak s pogledom  u nepoznato, 1999)izrazio negaciju kloniranja kao uništavanja osobnosti, kao što je i kritizirao pokuse sa životinjama. Iz mačkoplakatno-ilustracijske produkcije autorice su izložile samo nekoliko primjera (Ljubo Babić, Boris Bućan, Frano Branko Angeli Radovani, Svjetlan Junaković). Zapažen je mačkorad Borisa Bućana Plakat za balet (1976.), nastao povodom stote obljetnice baleta u Hrvatskoj – izniman ludički plakat s mačkom u pokretu na čijim je šapama ispisana poruka plakata. Navodim još jedno zanimljivo plakatno rješenje – Angeli Radovani, Diogenes (1909, plakat i naslovnica literarno-humorističkog časopisa Diogenes) s crnom plakatnom mačkom na crvenoj podlozi. Vlaisavljević u svome tekstu pridodaje kako je u tome mačkoradu evidentno poznavanje plakata velikog mačkoljupca Theophilea Alexandrea Steinlena. Pritom je za plakat izložbe odabran rad Denisa Kraškovića Mačka i zmija iz 2011. godine, jedini rad koji je uzeo neku drugu životinju kao mačjega zoo-parnjaka, a da nije miš (npr. Ujević Galetović, Mačka i miš, 2012).

Stipan Tadić, Road Kill (2019.)

Ukratko, na  izložbi su predstavljena likovna ostvarenja brojnih domaćih umjetnika/ica nastala u razdoblju od gotovo dva stoljeća, od Izidora KršnjavogPet studija mačjih glava iz 1874. godine ili pak Studija mačića Nikole Mašića (oko 1900.), pa sve do, recimo, Ivana Kožarića (Mačke, 1971.-2002.; Mačka i miš, 1980-ih; Mačka na cesti, 1986.) i Stipana Tadića (Road Kill, 2015.) ili Igora Kuduza i njegove mačke/mačka Muhameda (Revelation Archive – 341 stories of the Prophet, 2014), koji se fotografski poklapa s uhvaćenim mačjim zijevanjem/zijanjem, kao što je i Kršnjavi svojom studijom uhvatio mačju otvorenu čeljust, bilo u napadu ili u samoobrani mačjim siktanjem. Ili kao što bilježi Vlaisavljević: “Prikazane su mačje glave u različitim položajima od kojih su tri otvorenih žarko crvenih usta s naglašenim oštrim očnjacima kojima mačka razdire žrtvu […] Time je Kršnjavi hladno uhvatio mačju predatorsku narav bez imalo ublažavanja, dapače kao da ju je želio istaknuti.”

Što se pak tiče Kuduzova Muhameda, serija je snimana od 2014. do 2016. godine, a počela je  slučajnim snimkom Muhamedovog zijevanja da bi se ubrzo, kako navodi autor, premetnula u sustavno, disciplinirano i pomalo opsesivno bilježenje jednog te istog momenta u životu jedne mačke. “Zaigralo me to da sam shvatio da jaaaako dobro poznajem dnevnu rutinu vlastitog mačka i da mogu bez problema prepoznati momente kada bi se zijevaj mogao dogoditi. Niti jedan snimak nije rezultat dugog vrebanja, jednostavno je bilo prepoznavanje trenutka,” objašnjava Kuduz.

Ankica Oprešnik, Superiornost (1956.)

Donosim i jednu autobiografsku mačkocrtu. Naime, dok sam zajedno s mačkourednicom Rosanom Ratkovčić pozivala mačkokolege/ice na pisanje radova za Mačkozbornik, jedna je kolegica (fotografkinja) rekla kako osjeća nevjerojatan, prijeteći strah od mačaka (još od djetinjstva) – ističući njihov pogled, pandže, navodnu prijetvornost (izuzetno je detaljizirala opis straha od mačjega tijela), dok je druga kolegica odbila pisati tekst, rekavši vrlo hladno – “Ne volim mačke, pa ni ne mogu pisati o njima. Više sam dog person.”

Osobno zazirem od dihotomija svih vrsta pa tako i dihotomije između cat person i dog person, s obzirom da se njima podržava sterotipizacija. Što se tiče ailurofobije – straha od mačaka (grč. ailouros – mačka) ili felinofobije, elurofobije, mačke obično prilaze ailurofobičarima više nego drugim ljudima; naime, strah ailurofobičara životinja vidi, doživljava kao izazov pa čak i prijetnju.Tako u razgovoru sa Svjetlanom Junakovićem, slikarom, kiparom, ilustratorom –  animalistom, Vlaisavljević doznaje da se i on boji mačaka i zato ih rijetko prikazuje, ali nema animoziteta prema njima niti je dog person. S druge pak strane, internet je prepun mačaka te sve zainteresirane upućujem na iznimnu Facebook stranicu Fat Cat Art Famous Masterpieces Improved by Zarathustra Cat  (autorica projekta: Svetlana Petrova).

Enumerirat ću sada meni osobno zanimljiv binom žena-mačka (pritom su se autorice mačkoizložbe zadržale na realističnom suodnosu žena-mačka bez onih mitskih kiborških tema Donne Haraway): npr. Dragutin SchwendemannElla Schwendemann s mačkom (1915., djevojčica s crno-bijelom mačkom  u krilu), Kraljevićeva Djevojka/žena s mačkom (1912.- grad, noćni život, žena-mačka), Robert AuerDjevojka s mačkom (Portret Anny Auer Kotalinjak) 1930. (isto tako crno-bijela mačka u krilu, naručju), Marijan TrepšeŽena s mačkom (1931, riječ je o crnoj mački u krilu), Vladimir Filakovac  –  Djevojčica s mačkom (1936., bijelo-crna mačka u naručju), Gašpar Bolković PikNjegovateljica mačaka (1957., crne mačke s njegovateljicom odjevenom u crno), Ivan VečenajPupava Jana (1962, iznimna nadrealno-naivna slika Jane s duševnom patnjom kako žlicom mlijeka hrani crnu mačku), Slavko Šohaj –  Žena s mačkom (1977, žena u crnom blijedoposmrtnoga lica s bijelom mačkom u naručju koja je objektivni korelativ njezinu licu), i navodim još za ovu prigodu simpatičan Portret gospođe drugarice s mačkom Branka Vidovića (1984, crvenokosa drugarica gospođa s riđom sitnom mačkom u naručju). Pritom je jedino izloženi rad  Ivana Lovrenčića usporedio nagost ženskoga tijela s otvorenim vižljastim tijelom mačke (Akt u prirodi s mačkom i kotačem, 2001; Djevojka pokraj stola, 1999.).

Igor Kuduz, Revelation Archive – 341 stories of the Prophet (2014.)

Namjera je autorica bila, među ostalim, da se kroz animalističku temu  može sagledati hrvatska moderna umjetnost, od 19. stoljeća do danas te da se istraži ne samo likovni (morfološko-formalni), već i ikonografski odnos umjetnika/ica prema temi mačke.

Pored autorica tekst o mačkama ispisuje još i Igor Mandić pod nazivom Mačke mog života koji otvara autobiografski tekst imenima svojih mačaka te zaključuje kako su ga sve te mačke koje su prošle njegovim životom obilježile daleko više “nego susreti s mnogim ljudima”. Mogu samo potvrditi – sasvim točno; kontekst poznat svim prijateljima bilo kojih životinja. Pritom svoj tekst Mandić završava željom da svog sadašnjega mačka Don Cicu ne pokopa anonimno po okolnim šumarcima (s obzirom da u trenutku pisanja teksta Zagreb još uvijek nema groblje kućnih ljubimaca, no danas ima), već će ga sahraniti u “mramornome sarkofagu, u aleji velikana, u Mirogojskim arkadama”.

Ovime završavam mačkoprikaz o mačkoizložbi, o životinji koja je danas najpopularniji tzv. kućni ljubimac (očito zbog svoje nezavisnosti, za razliku od psa kojemu je potrebna daleko veća pažnja, briga i strpljenje), ili kao što bi rekla Joan Dunayer, uništavajući specističke odrednice – družbenik, družbenica (companion), iako je mačka posljednja vrsta koja je bila domesticirana, odnosno da uporabimo prikladniji izraz – zatočena. Ili kao što je to točno sročio francuski sociolog Marcel Mauss: “Mačka je jedina životinja koja je uspjela u pripitomljavanju ljudi.”

No, tu isto tako sarkastično možemo pridodati da je riječ o životinji koja je prošla povijesni put od sakralizacije preko demonizacije do petišizma. Navedenu demonizaciju kršćanstvo je nastojalo poništiti životom svete Gertrude (7. st.), zaštitnice mačaka, čiji se  dan obilježava 17. ožujka, koji je prepoznat i kao Dan zaštitnice mačaka. Osim što je zaštitnica mačaka, ona je i zaštitnica putnika, udovica te vrtlara i nudi zaštitu od miševa i mentalnih bolesti. Sve navedeno kao da pokriva Večenajeva “pupava” Jana sa svojom jedinom družbenicom – kuštravom crnom mačkom.


Povezano