Već nakon samo dvije godine postojanja, diplomski smjer fotografije na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, iznjedrio je generaciju mladih školovanih fotografa koji izlaze u javnost s posve svježim pristupom ovom mediju. Jedno od imena koje treba upamtiti je zasigurno i Petra Mrša.
Mlada Riječanka, s trenutnom adresom u Zagrebu, nakon završenih studija psihologije i sociologije odlučila je da njena slučajno otkrivena strast prema fotografiji neće ostati samo na amaterskoj razini. Nakon upisa na Akademiju počinje osvajati i prve nagrade poput one za akt na Rovinj Photodaysu ili prošlogodišnje nagrade na talijanskom festivalu Savignano Immagini za najbolji portfolio. Njena zapažena serija fotografija intimnog karaktera Nova škola evolvirala je u apstraktnu seriju koju je, povezujući s domom, nazvala Rijeka. S Petrom smo porazgovarali o njenom radu koji se ne ograničava samo na fotografiju, o njenim suradnjama, nedavnoj izložbi u riječkom MMSU i budućim planovima.
Kako i kada si se počela baviti fotografijom? Što te je navelo da se nakon dva završena studija, sociologije i psihologije, odlučiš još i za Akademiju tj. studij fotografije?
Dosta slučajno sam se počela baviti fotografijom. Na drugoj godini prvog faksa sam si za rođendan kupila mali digitalac. Dok su trajali ispiti, koji su obično bili u ovom nekom ljetnom periodu, uglavnom sam učila vani po parkovima. Kada bih si uzela pauzu fotografirala sam oko sebe, ono što vidim i što me okružuje. Ubrzo sam shvatila da me to jako opušta i da u tome uživam. Tada sam se, intuitivno, kao kada se zaljubiš, povodila tim osjećajem i bezglavo išla za njim, pa tako i do prijemnog na Akademiji. Iako je to tada djelovalo šokantno, za mene i moju okolinu, sad mi se čini da je imalo nekakvog smisla.
Može li se na neki način reći da povezuješ sve tri struke, odnosno sociologiju i psihologiju s fotografijom?
Fotografiju povezujem velikim dijelom s nečim što me istinski zanima, a dio toga su teme kojima se bave sociologija i psihologija. Te znanosti ovim temama pristupaju uglavnom na strogo zadani istraživački način, dok fotografija nudi široku paletu pristupa tim (i drugim) temama. Mogu reći da me i dalje zanimaju slične teme i da ih istražujem, ali ne znanstvenim radom, već neposrednim iskustvom.
Mislim da je informacija o dva završena studija neki poznatiji dio moje biografije, pa ga ljudi lakše vide u fotografijama. Dio znanja s tih fakulteta sam prihvatila, dio odbacila. Ne bih svoje fotografiranje povezala s tim fakultetima više od načina na koji sam odgajana, od toga kakvi su mi prijatelji ili u kakvoj sam vezi; ono što nije poznato, teško se uočava.
Na nedavnoj izložbi Bilježenje sjećanja održanoj u riječkom MMSU izlagala si s Davorom Konjikušićem. Kako je došlo do vaše suradnje i s čime ste se predstavili publici?
Davora sam upoznala na prvoj godini Akademije. Zajedno smo nailazili na probleme, teškoće i radosti te uopće otkrivali fotografiju, sve je bilo dosta intenzivno i to nas je povezalo. U neko slično vrijeme smo se kroz fotografiju počeli baviti intimnim temama. Ja u Novoj školi odnosom sestre prema njezinom sinu, načinom odgoja i širom okolinom. Možda zbog nostalgije za djetinjstvom, a sigurno zbog osjećaja izdvojenosti od svih tih novonastalih strujanja zbog potpuno drukčijeg stila života u drugom gradu. Davor se hrabro odlučio baviti sa događajem koji je najviše utjecao na odnos njegovih roditelja prema njemu, a dogodio se još prije njegova rođenja. Bavljenje tim događajem proširilo se na priču o turbulentnom ratnom odrastanju, pa i, kako ja to vidim, na priču o oslobađanju.
Sučeljavanje s raznima temama kod svake se osobe događa neprestano i na raznim nivoima, no kada svjesno izabereš da ćeš se nekom temom baviti, ti ju neminovno oživiš; ako o nečemu misliš, čitaš, nešto vizualiziraš i komuniciraš, onda jednostavno tu temu energiziraš… Nekada su fotke uspješnije, nekada manje, instalacija bude bolja ili lošija, ali ti tome daš prostor da se razvija, da živi.
Spomenula si seriju fotografija Nova škola koju si do sada nekoliko puta izložila i koja je dosta značajna za tebe, zapravo ona i dalje traje…
Da, početni motiv te serije bila je fascinacija manifestacijom bezuvjetnog predavanja kojeg sam po prvi puta vidjela kada je moja sestra dobila dijete. Ona se trudila, kao što preporučuju suvremene metode odgoja, svaki sukob riješiti mirno i kreativno, i sve detaljno rastumačiti. Fascinirala me njena predanost i količina energije koju je u to usmjeravala. Nisam majka i predavanje u toj mjeri nisam mogla shvatiti. Zanimale su me posljedice takvoga odgoja.
Kada je došlo drugo dijete, način odgoja se promijenio i na neki način, olabavio. Lovro je porastao pa smo više vremena počeli sami provoditi zajedno, bez moje sestre. Tada sam imala priliku upoznati čisti dječji otvoreni duh, koji je velikim dijelom potaknuo rad Rijeka. Lovro sada već ima pet godina, i to lagano prestaje biti priča o suvremenom odgoju i dječjoj slobodi, a pretvara se u praćenje njegova odrastanja i snalaženja u društvu. Serija se nastavlja, i dalje se zove Nova škola, ali mislim da ću je u jednom trenu trebati drugačije nazvati, pošto se mijenjaju razlozi zbog kojih ju nastavljam.
Uskoro će izaći knjiga Nova škola u Italiji, a u rujnu će biti postavljena na fotografskom festivalu Savignano Immaginipored Riminija. Kako se rad širi, tako kod svakog izlaganja,djelomično promijenim postav. U MMSU sam ga prikazala kao dio serije Rijeka u kojoj su glavni dio apstrakcije u lightboxovima. Te fotografije su nastale iz želje da dok nisam u Rijeci, održim kontakt s onim što u njoj volim. Otvorenost, bezbrižnost i neposrednost koju sam osjećala kod kuće, odlučila sam prenijeti u sam postupak fotografiranja. Bez razmišljanja o finalnom produktu, gradila sam svjetlosne mobile pred aparatom i s njima se igrala, te preispitivala naučena pravila o postupku fotografiranja.
Izložba Bilježenje sjećanja je trebala biti održana kao dio programa Kastafskog kulturnog leta, ali poznata nam je situacija s kastavskim svećenikom koji je skinuo slike prethodne izložbe sa zida izložbenog prostora kapelice Sv. Trojice. Kakav je tvoj komentar na cijelu situaciju?
Ako vlasništvo nad tim prostorom nije riješeno, onda je to nesigurno mjesto za izlaganje, ne zna se tko ima pravo odlučivanja. Ali ako je to u potpunosti izlagački galerijski prostor onda je sramotno da se dozvoljava takva samovolja pojedinca.
Nedavno si sudjelovala u predstavi Pristajanja koja je okupila petero mladih riječkih autorica. Sve ste provele duže vrijeme van Rijeke i u predstavi propitujete svoj odnos prema rodnome gradu. Kako je došlo do vaše suradnje i pitaš li se i ti jedno od tih pitanja – “ostati ili otići iz Rijeke“?
Do suradnje je došlo jer je mlada riječka glumica Aleksandra Stojaković, nakon što je završila studij u Zagrebu i zaposlila se u riječkom HNK, dobila želju pokrenuti autorski projekt. Pošto je dugogodišnja članica udruge Drugo more, u suradnji s njima je napisala projekt i predložila suradnju ostalim curama.
Nismo se bavile temom vraćanja u Rijeku, već sjećanjem, te uzajamnim odnosom prostora i iskustva. Nakon što smo iz njega iselile, grad je funkcionirao kao dnevnik, prisjećao nas je na događaje iz djetinjstva. Najviše nas je zanimao taj odnos prostora kojeg smo zamrznule i sjećanja.
Pitanje ostati ili otići nam se nametnulo jer smo sve zapravo pri kraju, ili smo već završile faks, pa nam se ono pojavilo sasvim prirodno. Mislim da se niti jedna od nas nije bavila konkretno time u predstavi, ali je možda neka slučajno dobila odgovor. Prilika da radimo ovaj projekt svakako nas je pridobila u Rijeku na određeni rok, a kada bi se ona nastavila, rok bi se sigurno produljio.
Dakle, često surađuješ sa osobama iz nekih drugih ili tebi srodnih struka. Uživaš li u takvom radu i kakvi su rezultati tih kolaboracija?
Takve suradnje mi mnogo znače. Nakon Pristajanja, gdje su ravnopravno sudjelovale razne umjetničke “struke“, sudjelovala sam u projektu IS_land, organiziranom u Lici, u selu Lovinac, gdje su bili pozvani umjetnici iz različitih medija: zvuka, koreografije, dramaturgije, videa itd. Prije par godina snimala sam diplomski film Petre Zlonoge u tehnici stop animacije. U seriji Roomtopia surađivala sam sa slikarima koji su mi se činili kao najbolji izbor za vizualiziranje te ideje. Takvi događaji obogaćuju, oslobađaju i šire. Kada bi imala osjećaj da sam osuđena na fotografiju, ne bi ju toliko voljela koliko ju volim sada.
U posljednje vrijeme dosta radiš i izlažeš. Koliko je to stvar tvog osobnog angažmana i prijavljivanja na natječaje, a koliko toga da si pozvana na projekte ili izlaganja?
Čini mi se da je nekako pola-pola. U početku je to bila puno više moja inicijativa, ali neke su stvari došle sasvim spontano. Vidjet ćemo kako će ići dalje. Sad je već sve postalo malo ležernije, više nemam grč da pratim natječaje i da se bojim da neću imati priliku izložiti svoje radove.
Postoje li neke relevantne manifestacije i organizacije koje bi izdvojila, a koje rade na afirmaciji mladih fotografa?
Katedra za fotografiju na Akademiji dramske umjetnosti koja je pokrenula diplomski studij fotografije. Zatim manifestacija Rovinj Photodays na čiji natječaj mladi fotografi redovito šalju svoje radove. Osim sličnih događanja tu su bitne galerije, primjerice Galerija SC za mlade autore i Galerija VN. Za dostupnost fotografije široj javnosti značajna je stranica Suvremena hrvatska fotografija, tamo se može vidjeti pregled, kako etabliranih, tako i mladih fotografa čiji su radovi zbog nečega zamijećeni.
Diplomski studij fotografije je relativno novi smjer na Akademiji iz kojeg je proizašla jedna mlada svježa generacija hrvatske fotografije. Koga bi od svojih kolega voljela istaknuti?
Davor Konjikušić, Neven Petrović, Tjaša Kalkan, Domagoj Blažević, Maša Bajc, Danko Stjepanović, Siniša Glogoški, mladi su fotografi čiji su mi radovi vrlo zanimljivi… Nedavno se povećao interes za fotografiju i mogućnost da se ona institucionalno izuči. Tek dvije godine postoji diplomski smjer fotografije u Hrvatskoj, ali dovoljno da se polako povećava svijest o postojanju fotografije drukčije od novinarske ili propagandne.
Možeš li nam reći što od tebe ubuduće možemo očekivati i koje projekte pripremaš?
Diplomski rad, izložbu na Savignano Immagini festu i realizaciju svog dijela projekta IS_land za multimedijalnu izložbu u studenom u Gliptoteci. Ali najbolje bez očekivanja. Ima projekata i izložbi, a ako nađem uspješniji način za svoje i tuđe ispunjenje, nadam se da ću ga primijeniti.
Portfolio: http://www.behance.net/metramorska, http://www.croatian-photography.com/hr/intro/petra-mrsa, http://www.galerija-inkubator.hr/autor/petra-mrsa/43
Izvor: Jasam.hr
