U svom recentnom pokušaju da opravdam akuzacije sebe kao gotičara učinio sam nešto zaista čarobno: manifestirao sam film godine! Naime, tek tjedan dana nakon što su objavljeni moji Zapisi iz mrtvog doma, našao sam se u kinu – solo jer je frend bejlao – da bih pogledao Tinejdžerski seks i smrt u kampu Miasma redatelj_ice Jane Schoenbrun.
Veselio sam se glupom ljetnom slasheru kakav njegov dugi naziv obećava, veselio sam se koljačko-komičnoj zabavi kakvu sam zamislio nakon što sam ugledao plakat (budući da ne gledam trejlere i spojlere te ne čitam više od jednorečeničnih sinopsisa). Proveo sam ljeto vraćajući se ovom omiljenom žanru kroz klasike poput Spaljivanja (The Burning) ili Sleepaway Camp, tako da je lektira bila osvježena, a entuzijazam postojan. Učinio sam pritom nešto krajnje netipično i kontroverzno, bar za svoje standarde.
Dok sam čekao da mi draga cura na šalteru izgrabi kokice iz mašine, pogled mi je pao na slatko-slani miks orašastih plodova, grožđica i brusnica u čokoladi u izlogu. Nešto što se može nazvati samo ženskom intuicijom zaigralo mi je u trbuhu te sam na kraju naručio i taj paketić. Radi se o instanciji biblijske gramzivosti kakvu si inače ne dopuštam – kokice su mi uvijek bile i više nego dovoljne. Kokice su mi najdraža hrana na svijetu, bar po učestalosti konzumacije, i tjedno ih jedem bar četiri puta, još od djetinjstva. Ne mogu gledati nešto duže od dvadeset minuta a da ih ne grickam i nikad me nisu zanimale druge grickalice.
Moja draga sestra u našim je djetinjim danima pred ekranom voljela flips, čips, bobi pikant, kikiriki, štapiće, načose, čokoladice, perece, jagode sa šećerom, pudinge, kolače i sve što bi joj se našlo pod rukom, a ja sam uvijek jeo samo kokice. Radim ih na štednjaku, po starinski, i usavršio sam tehniku kojom neće ostati neiskokanih ni zagorenih zrna, a patentirao sam i nekoliko kompleksnih začinskih mješavina koje podijelim samo s ljubavnicima-ljubiteljima horora dok razmjenjujemo uzorke krvi u mraku pred ekranom (Anyone???? PLEASE!!!). Nota bene, uvjerenja sam da su kokice fundamentalno slana grickalica, a ne slatka. Kao i svi nepotrebno tvrdoglavi stavovi, ovaj proizlazi iz – traume, dakako.
Naime, kad sam se prije puno, puno godina doselio u Zagreb kao društveno blentavi brucoš-dotepenec, išao sam po prvi put u Cinestar (mislim da je u pitanju bilo Prizivanje, odnosno Conjuring) i vidio nešto što nije postojalo na filmskim projekcijama u slavonskim štalama gdje sam navikao gledati filmove odrastajući u praskozorju 21. stoljeća – kokice s karamelom. Očiju većih od želuca i već slinavih usta uzeo sam najveću porciju da bih vrlo brzo tijekom filma shvatio da su slatke kokice krajnje demonska devijacija.
Prvih je par zalogaja bilo ukusno, no nakon njih preda mnom se i dalje naduto nadimala XXL vreća kukuruza udavljenog u morbidne količine šećera koju je trebalo isprazniti, jer se sa studentskim budžetom ništa ne baca. Jedino što je to filmsko iskustvo prizvalo bila je dvosatna agonija, trodnevna mučnina i odluka da nikad više neću jesti slatke kokice i tako si nekim blesavim eksperimentom uništiti provjerene grickalice.
Flash forward godinama kasnije, sjedim u kinu Babylon u Kreuzbergu s malo više sijedih vlasi, malo više mišića, malo više proživljenih trauma i puno dužim horor- i kokičarskim stažem. Kraj mene je orašasti miks zbog kojeg se već korim jer mi zaista nije trebao, a u krilu su mi kokice – slane, naravno, što sam naglasio tijekom kupnje kako bih svim njemačkim slatkoljupcima koji me čuju signalizirao svoju gastronomsku i moralnu superiornost (Nijemci generalno preferiraju slatke kokice, dok ja preferiram nepotrebne konflikte s nepoznatim ljudima).
Započinje Tinejdžerski seks i smrt u kampu Miasma – film koji, odmah vidim, nije horor, nego film o hororima, zaljubljenicama u horore te funkciji horora u našoj proradi stvarnosti, „Psiho iz perspektive zavjese za tuš”. Okej, nije ono po što sam došao, ali me fontana krvi koja štrca iz prve prerezane glave u stilu Mortal Kombata dovoljno razveseli da otvorim srce na rukavu (nosim majicu na bretele).
Mlada redateljica Kris (Hannah Einbinder) dobiva zadatak da oživi staru horor franšizu Camp Miasma, koja joj je bitna zbog vlastitog seksualnog buđenja dok je bila dijete pred ekranom. U potrazi za inspiracijom odlazi do Billy Presley (Gillian Anderson), rekluzivne posljednje cure iz originalnog filma koja živi u kampu iz franšize. Daljnju fabulu ne vrijedi prepričavati jer se film oslanja na stilistiku u jednakoj mjeri kao i narativ, što znači: a) da ga zaista treba doživjeti da bi vam bilo jasno zašto je toliko učinkovit, b) da neće ispuniti vaša očekivanja ako želite običan slasher i c) da je prepričljiva fabula deset puta manje zanimljiva od onoga što se događa u Miasmi. Tako da – nema spojlera!
Na nekoj fundamentalnoj razini, međutim, film se zaista dosljedno i precizno bavi onime što obećaje u naslovu: tinejdžerskim seksom i smrću, odnosno poveznicama užasa i užitka s razvojem identiteta u formativnim godinama, i to na način koji je prije svega – camp. Hihi! Znam, znam, svi smo htjeli ljetni kamp, Petak trinaesti i dečke u jezeru čiji se mišići ljeskaju pod svjetlom zalazećeg sunca i Jasonove mačete. E ne može!
Dobit ćemo napušteni kamp u snježnoj mećavi, gumene bombone i Portret djevojke u plamenu. Na kraju, pokazat će nam Camp Miasma, doći do istinskog užitka znači suočiti se s nečime što se na prvu čini kontraintuitivnim, često čak i groznim ili strašnim. Film će otići i korak dalje: doći do istinskog užitka može se samo ako pomaknemo granice stvarnosti koja nam taj užitak omeđuje, određuje i ograničava.
Svaki element ovog filma zaslužuje zaseban osvrt: od izvanrednih glumačkih nastupa dviju cura, nevjerojatne scenografije koja se igra kako s nadrealizmom tako i s klasičnom filmskom tradicijom, pametno ubačenih (i pritom osvježavajuće nepretencioznih) referenci na filmske klasike koje nisu same sebi svrhom, sve do, možda najviše, sveopće razigranosti, kako kamere tako i filmske poetike, gdje su redatelj_ici jednako bitni i female gaze i female gays.
Mogli bismo razgovarati o tome kako film originalno izokreće cijeli meta-moment, ne stavljajući svoj filmski svijet u službu vlastite svjesnosti o mediju filma – naprotiv, ta je svijest tek jedan element u igri, pri čemu Miasma s toliko ljubavi i entuzijazma progovara o tome kako umjetnost koju konzumiramo stvara nas same i kako smo joj podređeni (čak i ako je nominalno stvaramo). Mogli bismo Kris i njezin strah od intime promotriti kao neku vrstu odgoja ili obrazovanja, gdje joj Gillian Anderson (!) daje Sex Education (!) (od svih referenci na kojima se kritika zadržava ova je najblesavija i najbolja) kako bi proradila svoju seksualnost oblikovanu traumom te pronašla put od užasa do užitka.
Tu se također otvara cijeli niz pitanja o seksu, od pristanka, tretmana mladih glumaca u filmskoj industriji, gubitka nevinosti i mračnih fantazija. Glavni se „zlikovac” pritom zove ni manje ni više nego Little Death (urlam), jer se ovaj film ne boji ni klišeja, nego se hrabro hvata s njima u koštac da bi ih pretvorio u nešto svježe i drugačije. Na kraju, i dinamika protagonistkinja otvara prostor za raspravu o sukobu generacija, kako filmaša tako i kvir osoba, o tome kako se mijenja jezik kojim govorimo o identitetu i filmu, a tako i uloga koju filmovi imaju u društvu i našem poimanju nas samih.
Toliko je različitih interpretativnih podteksta utkano u ovaj film da je sasvim razumljivo kako će nekom biti previše shvatiti ih ozbiljno te otpisati film kao praznu stilsku vježbu. Letterboxd je tako pun komentara koji optužuju Schoeneberg i Miasmu za wokeism, pretencioznost i praznu referencijalnost, pritom projicirajući ništa doli vlastitu (ne)sposobnost stvaranja supstancijalne analize ili mišljenja dužeg od 140 znakova te nehotice objašnjavajući kako su mogli dati četiri zvjezdice Odiseji.
Ovo nije bezazlena digresija ili hot take – Miasma besramno posvećuje solidnu minutažu upravo scenama vezanima uz fizičke dimenzije hrane. Kris kupuje kutije i kutije gumenih bombona i grickalica, slatkiša i slaniša za jednu večer u hotelu. Billy je dočekuje s dekadentnim pladnjem pohane piletine i zdjelama pomfrita s fensi grabljačama, tapkajući po paketiću kiselo-slatkog umaka dok nam uši ispunjavaju ASMR zvukovi žvakanja, umakanja i proždiranja sadržaja košare iz KFC-a. Billy pritom baš gušta u sočnim komadima peradi, dok Kris tek sramežljivo gricne svoje okoštano krilce i zaista mi nikad nije palo na pamet da bi netko uopće pokušao KFC-om ilustrirati razliku u spolnoj zrelosti, no, eto, to je moj osobni propust mašte.
Kao idući znak gostoprimstva, Billy za Kris kupuje pet-šest različitih kutija žitarica za doručak – no Kris, u strahu od intime doručka (?), nikad ne odabere svoju najdražu kutiju. Nema veze, slatkiši se nalaze u svim skrivenim kutovima i kutijama jezive kolibe, pa tako i na lusterima iznad kreveta gdje će se odviti dvostruka kulminacija (nema spojlera!). Kad se Kris pak okuraži učiti o užitku u seksu, ona i Billy leže okružene morem praznih paketića bombona, ukazujući na to koliko je put od uma do tijela dug i trnovit.
Zaista, fizička intimnost (i fizičko postojanje generalno) zastrašujuća je stvar, jer se opire savršenosti slike koju nam omogućuje em digitalna prezentacija samih sebe na društvenim mrežama, em četrdesetak kompaktnih rodnih i seksualnih kategorija koje nam pružaju američke identitetske politike. Tijelo smo danas skloni intelektualizirati, misliti i pisati, kao što to radi Kris, ali nedajbože da se suočimo s njegovim istinski užasnim fizičkim dimenzijama, intimnošću tijela koje prdi, podriguje, izaziva disforiju te proizvodi čudne zvukove i izlučevine, a kamoli da to podijelimo s drugom osobom. Možda iz istog razloga i ne možemo više pojesti ručak bez upaljenog YouTubea.
Billyn lik tu je predstavnik stare garde, queer elder mentorice kojoj je uloga da nas podsjeti – užitka nema ako se ne suočimo s onim čudovišnim, onim što je istovremeno izvan nas i u nama, onim što izmiče jezičnim kategorijama kojima se služimo. Trauma nam je često nametnuta izvanjskim faktorima i zaista nismo za nju krivi, ali to koliko smo sami sposobni u njoj ostati i vrtiti je u krug da bismo sami sebe kažnjavali – stvarno nije ni čudo da smo od svih posljednjih cura upravo lik Isusa Krista stavili u središte zapadne civilizacije.
Ovaj nam film umjesto posljednje cure daje eksplozivan i čaroban kraj gdje imamo sve – i dvije posljednje cure, i serijskog ubojicu, i krv i iznutrice i trupla (zaklanih kolega_ica s posla (<3)) i magične pejzaže i preživljavanje i mogućnost za sequel i flertanje sa slatkom blagajnicom i gumene bombone, a zadnji kadar s podijeljenim fokusom tu je da nam pokaže da su i stvarnost i fikcija jednako vrijedne i da u jednakoj mjeri rađaju jedno drugo.
Moja najdraža scena nalazi se već pri početku filma, kad Kris u hotelu gleda film na DVD-u s kantom kokica u krilu. U jednom trenu uzima pakiranje grožđica s čokoladom, istresa ih u kokice te se prepušta užitku užasa omiljenog slashera i sladostrasti slatko-slane kokičaste ekstravagancije. U trenu kad ona to učini na ekranu, Mislav u berlinskoj kinodvorani shvaća zašto je kupio taj slatko-slani orašasti miks te ga, slijedeći njezin primjer, istresa u vlastite kokice. Masnim prstima uzima šačicu ove nabrijane mješavine grickalica i prinosi je svojim musavim ustima. „Jeeeeebote”, izleti mu zajedno s mrvicama, što privuče tri glasna ŠŠŠŠŠŠŠŠŠ od drugih gledatelja u redu kojima je njegov kreštavi smijeh ionako već digao tlak.
Prefino! Pre-fi-no! Čokolada s brusnica i grožđica tek se blago topi na još toplim kokicama, usoljeni bademi razigravaju teksturu njegovih najdražih grickalica, a indijski oraščići padaju na dno vrećice da bi mu pružili zasitnu nagradu na kraju ovog filmskog iskustva tijekom kojeg će si izmljackati nered po licu, majici i fotelji, slatko-slanim prstima lopatajući u usta novo gastronomsko otkriće, a potom glasno oblizujući te iste prste na užas obližnjih gledatelja. I tu shvaća da je najljepša stvar i kod filmova i kod kokica to što, usprkos svom iskustvu i vremenu provedenom ispred ekrana, uvijek mogu ponuditi nešto novo.
Tu shvaća da zaista, iako svi mi pišemo svoja djela, ona u puno većoj mjeri pišu nas. Tu shvaća zašto slatko i slano mogu ići zajedno. Tu shvaća, u trenutku totalne filmske jasnoće, da je i on možda samo lik u nekom drugom tekstu koji se štanca u nekoj misterioznoj rupi u jezeru... ali u tom trenutku nije ni bitno tko ga piše. Nema spojlera!
