Kao sedmogodišnja klinka imala sam dva glavna interesa oko kojih se se vrtio cijeli moj imaginarni svemir: dinosaure i grčku mitologiju. Za prvu, raniju zanimaciju, zaslužni su bili crtići poput Don Bluthove Zemlje Daleke Prošlosti (The Land Before Time) i Discoveryjevi 3D animirani poludokumentarci Planet Dinosaura 1 i 2 koje se moglo kupiti na svakom kiosku, i koji su se u mom kućanstvu vrtili on repeat. Planet Dinosaura 2 uvijek mi je bio favorit, i to uglavnom zato što su u objema pričama s DVD-a (Putovanje bijele Tip i Alfino jaje) glavni likovi ženke.
Velociraptorica Bijela Tip (zapravo White Tip, zbog boje repa) osobito me fascinirala. Sviđala mi se njezina chic srebrna pankerska frizurica i kako opako izgleda zamusana krvlju plijena koji je, budući da je čopor tragično izgubila, sama samcata ulovila. Koja frajerica. Ona se u Mongolskoj pustinji mogla mjeriti s bilo kojim dečkom-velociraptorom, a ja sam na dječjem igralištu, dok se igramo dinosaura, uvijek mogla reći „Ja sam Bijela Tip!” To mi je kao maloj čudnoj djevojčici s „dečkastim” interesima bilo bitno.
S grčkim sam se bogovima i junacima upoznala kroz slikovnice i dječje enciklopedije. Najviše su mi se u sjećanje urezale pojednostavljene verzije Ilijade i Odiseje u izdanju Andromede. To je ujedno bio moj prvi susret s Homerom i s malo kompleksnijom, ili barem čudnovatijom, rodnom politikom od one koju bi ulovila u Disneyjevim crtićima (koje mi tata ionako baš nije dao da gledam, barem ne ove s princezama, „da me ne zaglupe”). Čitajući dječju Ilijadu, ostala sam opčinjena upečatljivim ilustracijama Ahilejeve ropkinje Briseide, kao i Agamemnonovom kćeri Ifigenijom na žrtvenom oltaru.
Dok sam te tragične ženske subine u svojoj prvašićkoj glavici prevrtala, nešto me redovito kopkalo, ujedno me uzbuđivalo i užasavalo, ali kao curica nisam za to imala riječi. Čitajući pak dječju Odiseju, koja mi je uvijek bila draža, u meni se javljao sličan, ali malo zamršeniji splet osjećaja. Svidjelo mi se to što ima puno više opakih cura i što su za priču bitnije. Gotovo sigurno ne bih bila toliko zavoljela Odiseju da nije bilo Atene, Kirke i sirena.
Mnogo kasnije, kada sam prešla na Homerov ep, shvatila sam da Odiseja zapravo vrvi moćnim, pametnim, začuđujuće samostalnim ženskim likovima. Helena. Kalipso. Nausikaja. Euriklija. Areta. Itd., itd. Vjerujem da bi čitateljice koje se nisu susrele s epom u cjelini ugodno iznenadilo koliko se Homerov tekst bavi ženama, kako mladim tako i starim, ropkinjama i princezama, kraljicama i božicama. Kritičara Samuela Butlera ta se činjenica toliko dojmila da je zavrzlami oko homerskog pitanja doprinio radikalnom tvrdnjom da je Odiseju, za razliku od „maskuline” Ilijade, zasigurno morala napisati žena.
„U Ilijadi su muškarci dominantni, a žene pod njihovom zaštitom, dok kroz cijelu Odiseju žene usmjeravaju, savjetuju i štite muškarce”, Butler piše u svojoj studiji Autorica Odiseje, dodajući da se, iako je navodna autorica „ponekad žestoka kao tigrica”, u Odiseji od surove snage više ističe nježnost, što interpretira kao „šarm žene, a ne muškarca”. Koliko god takva argumentacija bila zastarjela i (gotovo simpatično) seksistička, te koliko god Butlerove tvrdnje o autorstvu Odiseje bile upitne, nažalost, nemoguće se barem djelomično ne složiti s njegovom primjedbom da „muškarci, čini se, uopće ne mogu pisati o ženama bez da ih ismijavaju ili karikiraju”. Ili simplificiraju.
O Nolanovu filmu kroz zadnjih je mjesec dana natipkano sve i svašta, što suvislo, što nesuvislo, što inteligentno, što priglupo. Ciklus diskursa privodi se kraju, došli smo do stanja (pre)zasićenosti tejkovima, prašina se više-manje slegla. Je l’ mogu sada napokon otvoreno priznati da je moja primarna reakcija na film bila nadureno prekrižiti ruke i pitati: gdje su, jebote, moje curke?
Razumije se, Odiseja je kompleksna priča koja se bavi raznorodnim temama; u jednoj ih je adaptaciji nemoguće zahvatiti sve te nam odluke o tome što zadržati, a što izbaciti ili promijeniti puno govore o adaptatoru. Ono što se u Nolanovu filmu, između ostalog, gubi jest to da je za Odiseja od navigiranja Sredozemnim morem zapravo bitnije navigiranje međuljudskim odnosima. Mnogi su od tih odnosa muško-ženski. Iako Nolan svoje ženske likove možda ne ismijava i karikira, neosporivo je da se radi o redatelju koji broj žena u vlastitim filmovima u pravilu svodi na minimum, te je generalno, što se tropa The Lost Lenore tiče, jedan od glavnih prijestupnika.
Gotovo sam sigurna da u Nolanovoj Odiseji ima toliko ženskih likova (bit ću jako velikodušna i reći čak pet) isključivo zbog toga što ih izvornik nameće. U izvorniku su, doduše, neizostavne za tematsku koheziju cijelog djela, dok se u Nolanovoj adaptaciji, eto, pojavljuju, i to često u potpuno neprepoznatljivom obliku. Odisej osam od deset godina svojih „lutanja” provodi statično, zarobljen u magičnim domenama žena s kojima se upušta u manje (Kalipso) ili više (Kirka) konsenzualne seksualno-„romantične” afere, te većinu svojih ikoničnih pustolovina zapravo prepričava kao gost na dvoru Feačana, u domu princeze Nausikaje, koja mu se isto nudi kao potencijalna nevjesta. No budući da Nolana žene i djevojke pretjerano ne zanimaju, Odisejeve su interakcije s njima ili izbačene ili trivijalizirane, a bilo kakva eksploracija rodnih odnosa moći svedena je na najosnovniju razinu ili kompletno izbrisana iz jednadžbe. Šteta.
Ovaj je tekst stoga zamišljen kao kratka šetnja stranicama Odiseje (u koju sam se, čitajući prijevod Emily Wilson iz 2017., ponovno zaljubila), ujedno kao posjet nimfama, božicama i čarobnicama koje su me kao malu toliko oduševljavale, i blago frustrirani sampler nekih propuštenih prilika.
Počnimo s Atenom. U trenutku u kojem je Nolan odlučio svoju verziju Atene iz aktivne, kompleksne i lukave božice pretvoriti u tmurnu projekciju Odisejeve mašte, odnosno utvaru koja postoji isključivo kao personifikacija Odisejeve krivnje oko masakra u Troji, iz priče je izrezao jednog od najprisutnijih i najupečatljivijih likova. Atena je primarna pokretačica radnje Homerova epa bez čije se prisutnosti i direktnog uplitanja ne odvija gotovo ništa, do te razine da „Bistrooka Atena ima plan” ne bi bio promašen podnaslov. Atena podsjeća Zeusa na Odisejevo zatočeništvo kod Kalipso, u snovima tješi nesretnu Penelopu te na svakom koraku pomaže Odisejevu neiskusnom sinu Telemahu, opremajući ga i savjetujući, prerušena u različita prijateljska lica. I to sve u prvim trima pjevanjima.
Atenino konstantno mijenjanje obličja uvijek mi je bio jedan od zanimljivijih elemenata Homerove Odiseje. Atena je majstorica optičkih varki i iluzija koja se, ne mareći za rod, dob, klasu, pa niti biološku vrstu, s lakoćom prerušava u životinje, muškarce, žene i djecu kako bi svojim omiljenim smrtnicima priskočila u pomoć. Osim vlastitog, Atena mijenja i Odisejev lik. Svojim ga čarima, ovisno o situaciji, čini kršnijim i zgodnijim, pretvara u starog prosjaka ili obavija magičnom maglom kako bi postao nevidljiv. Božica mudrosti u stanju je biti vrlo prepredena. Wilson u kritičkom uvodu svog prijevoda Odiseje iz 2017. zato naglašava da koncept „mudrosti” koji u popularnoj kulturi povezujemo s Atenom, obično misleći na „staloženu, mirnu, obično moralnu vrstu inteligencije stečenu dugogodišnjim iskustvom”, zapravo ne odgovara u potpunosti grčkom terminu metis.
Metis je, naime, ujedno i ime Atenine božanske majke i riječ koja označava sposobnost osmišljavanja „lukavih zavjera i obmana u službi vlastitog interesa.” Radi se o snalažljivosti ili street-smarts, vještini kojom Odisej, kojemu se kontinuirano priljepljuje epitet polymetis, vlada bolje od bilo kojeg grčkog junaka, zbog čega i uživa pokroviteljstvo božice kojoj je karakterno toliko sličan. Atena i sama radi ovu usporedbu kada Odiseju u trinaestom pjevanju vrlo direktno poručuje: „Yes, both of us are smart. No man can plan and talk like you, and I am known among the gods for insight and craftiness … You always have such keen intelligence, and that is why I cannot leave you when you need my help.” (str. 306-307)
No Atenu i Odiseja ne povezuje samo metis. Atenine metamorfoze iz jednog u drugi oblik nisu uvijek striktno nužne; jasno je da, poput Odiseja, i ona u svojim trikovima i obmanama zapravo uživa. Dok prerušena u Mentora pomaže Telemahu, Atena tijekom gozbe izriče molitvu bogovima koju potom sama ispunjava: „She made her prayer come true all by herself.” (str. 129) Dalo bi se iščitati i to da Atena uživa u bliskosti i promatranju smrtnika, pogotovo Odiseja, bez njihova znanja. Ako vam je upravo zagolican instinkt za shipping, niste jedini: „Veza između Atene i Odiseja ima flertovski karakter koji je još zanimljiviji zbog činjenice da dolaze iz različitih svjetova – ona je božica, a on smrtnik – i zbog činjenice da se radi o uglavnom ženskom liku koji ne samo da ima apsolutnu prevlast već i moć upravljanja životom, smrću i identitetom ovog inače dominantnog grčkog muškarca”, piše Wilson.
Dakle; Odisej (mansplain, manipulate, malewife) i Atena (gaslight, gatekeep, girlboss) ne samo da su akademski sankcionirani ship već se u njihovoj neobičnoj međusobnoj dinamici očituje i bitan općeprisutan element epa koji iz filma gotovo u potpunosti izostaje; odnos muškaraca sa ženama koje su od njih na ovaj ili onaj način moćnije, iliti jedan od najvećih baukova u kolektivnom nesvjesnom patrijarhalnog grčkog društva.
Tu valja spomenuti i Helenu, koja je u epu (vjerovali ili ne!) mnogo misteriozniji i kompleksniji lik nego u filmu. Helena tijekom Telemahova posjeta Menelajevu dvoru pripovijeda o tome kako je prepoznala prerušenog Odiseja koji se prije pada Troje ušuljao u grad, te mu obećala da ga neće odati Trojancima, time mu omogućivši da nekolicinu tijekom bijega i sasiječe: „The Trojan women keened in grief, but I was glad—by then I wanted to go home.” (str. 151) Helena u svojoj priči naglašava svoju odanost Grcima i indiferentnost prema Trojancima, no Menelaj odmah nakon nje prepričava anegdotu koja Helenine izjave dovodi u pitanje. Menelaj navodi da je Helena prišla trojanskom konju te stala zazivati skrivene Grke glasovima njihovih supruga: „Three times you went around the hollow belly, touching the hiding place, and calling on us Greeks by name; you put on different voices for each man’s wife.”
Helenina je varka toliko uspješna da joj se nekolicina Grka, uključujući i samog Menelaja, očajnički htjela javiti, te ih je Odisej silom morao obuzdati. Iako Menelaj Helenine postupke pripisuje nekom božanstvu koje je kroz nju pokušalo pomoći Trojancima, njezin pravi motiv ostaje nerazjašnjen, budući da sama o incidentu mudro šuti. Homerova je Helena također opremljena posebnim napitkom iz Egipta (arhajskim Normabelom) čija konzumacija ublažuje i najveću tugu i traumu. Nolanovu pak Helenu Menelaj agresivno ušutkava (kuš, flundro), te Telemahu teatralno pokazuje gadni ožiljak na njezinu licu (ne znamo kako ga je zadobila i kada). U epu se nikakav ožiljak ne spominje; zanimljivo je da je film imao potrebu publici pokazati da je Helena za preljub kažnjena, i to fizičkim nasiljem.
Homerova je Helena moćna; zbog njezina je uplitanja Odisejeva varka skoro propala, te se na Menelajevu dvoru, bez obzira na svoju „veleizdaju”, potpuno dobro snalazi. Nolanova je Helena ogorčena žrtva čiji se glas, koji u epu ima gotovo magična svojstva, opetovano stišava i guši. No Helena nije jedina žena kojoj Nolan ne daje priliku da se izrazi.
Dolazimo do Odisejeva odnosa s Kalipso, božicom koja ga punih sedam godina zadržava na svom otoku Ogigiji. Otok je opisan kao rajski vrt; na njemu raste grožđe, mirisno cvijeće, drveće i bilje, te je prepun različitih vrsta ptica i ispresijecan bistrim potočićima. Kada božanski glasnik Hermes posjećuje Kalipso, zapanjen je ljepotom prizora: „He gazed around in wonder and joy, at sights to please even a god.”
Nakon što Hermes obznani Zeusovu naredbu da Kalipso mora pustiti Odiseja kući, ona se nevoljko pokorava njegovoj volji, ali prije toga održava ljutiti monolog o licemjerju muških bogova po pitanju božica i njihovih smrtnih ljubavnika: „You cruel, jealous gods! You bear a grudge whenever any goddess takes a man to sleep with as a lover in her bed … So now, you male gods are upset with me for living with a man. A man I saved!” Kalipso navodi i primjere; ljubomorni su bogovi usmrtili Oriona, ljubavnika božice zore Eje, kao i Demetrina ljubavnika Iasija (situaciju, doduše, komplicira činjenica da su za dva od tri slučaja zapravo zaslužne Artemida ili Atena).
Kalipso je, za razliku od Atene, u filmu prisutn(ij)a, ali je također gotovo neprepoznatljiva. Nolanova je Ogigija siva i pusta pješčana plaža (što Kalipso iz vlasnice i upraviteljice vlastitog raskošnog posjeda pretvara u kraljicu – ničega), a Charlize Theron kao Kalipso, piše Emily Wilson za LRB, u suštini je „neplaćena terapeutkinja” koja „nikada nije ljuta, nikada smiješna ni vješta u retorici, te je nikada ne obuzima požuda za svojom mršavom smrtnom žrtvom”. Bogovi su joj tako oteli Odiseja, a Nolan libido, temperament, stavove i posjed.
Gospodarenje vlastitim posjedom ovdje, a donekle i u epizodi s Kirkom, doista je ključno. Odisej je ratni heroj, najmoćniji čovjek na Itaci. Kada bi ostao s Kalipso na Ogigiji, imao bi sve što jedan smrtni muškarac može poželjeti; prekrasan dom, prekrasnu ljubavnicu (Kalipso Odiseja podsjeća da je, budući da je božica, ljepša od Penelope), lagodan život i – besmrtnost. No Odisej sve to odbija kako bi se vratio u oskudan rodni kraj. Radi li se o odanosti i ljubavi prema Penelopi? Možda dijelom, ali prije se radi o činjenici da bi ostanak (na Ogigiji ili kod Kirke) značio do kraja se života pokoravati jednoj ženi, bila ona božica ili ne.
Budući da je Odisejev put kući obilježen prilikama da se skrasi s božicama, čarobnicama i princezama koje su ljepše, moćnije ili mlađe od Penelope, njegovo je odbijanje tih primamljivih ponuda snažna afirmacija patrijarhalnog ideala dominacije i časti. Izostankom te teme čak i Odisejeva suvremenizirana i romantizirana viteška predanost Penelopi, na koju film stavlja toliki naglasak, zapravo gubi na snazi jer nikada nije značajno testirana; Nolanov Odisej ide doma jer nema zapravo drugog izbora.
Wilsonin prijevod Odiseje započinje riječima „Tell me about a complicated man”, no Nolanov depramaxxing Odisej u usporedbi s Homerovim dosjetljivim vragolanom ispada mrk, aseksualan i dosadan, a od toliko opsežno opjevane lukavštine ostao mu je samo luk. Teško je zamisliti da bi ijedna od navedenih čarobnica, nimfi i božica uopće pala na filmsko izdanje Odiseja. Nema, doduše, razloga o tome se brinuti; komplicirana je žena iz filma ionako izbačena.
