U dugometražnom prvijencu Hode Taheri i Borisa Hadžije, U vrtu moja ruka pušta korijen, dobit ćemo nešto što se naizgled čini kao klasična ljubavna priča: mladi par, Hoda i Boris – ona iz Irana, a on iz Srbije – želi se vjenčati i odgojiti dijete. Paru koji dolazi iz različitih kulturnih sredina Europa se nameće kao mjesto susreta, što znači da se u problem uključuju financijske i birokratske zavrzlame, poput viza, putovnica i materijalnih troškova.
Međutim, prvi plot twist od njih nekoliko otkrit će da Hoda i Boris nisu zapravo zaljubljeni jedno u drugo: radi se o kvir prijateljima čiji je obiteljski projekt puno slojevitiji od onoga što vidimo.
Da se ne radi o tipičnoj heteronormativnoj ljubavnoj priči implicira se već na samom početku filma. Dok Hoda obavlja videopoziv s obitelji, raspravljajući o detaljima svadbe, kamera kadrira njezin odraz u zrcalu, postupno mu se kasnije približavajući – mogli bismo čak otići korak dalje i zaključiti da se cijeli film, sve do zadnje scene, odvija upravo u tom liminalnom prostoru između onoga što jesmo i toga kako smo percipirani izvana, odnosno u dihotomiji između samih sebe i vlastite slike u ogledalu.
Sljedeća scena koja uvodi Borisa, Hodinog partnera, postavljena je na sličan način – kamera stoji izvan prostorije u kojoj on sjedi za stolom sa svojom majkom (koju ne vidimo), gustim mrakom uokvirujući vrata kroz koja ga promatramo. Film tako u startu daje do znanja da je nešto skriveno iza razgovora koje likovi vode sa svojim obiteljima te da smo kao gledatelji u poziciji voajera koji kroz objektiv gleda u nečiju intimu.
Pritom se ovdje radi o pravoj suvremenoj (a uvelike i berlinskoj) ljubavnoj priči – Hoda i Boris dolaze iz različitih kulturnih sredina, a vjenčati se žele, između ostalog, radi dostupnosti dokumenata i mogućnosti vize, dok je mjesto radnje, dakako, Berlin, grad koji multikulturalnosti duguje sve što jest.
Film je vizualno gotovo DIY, i to na veoma šarmantan način, te kroz prizemljene situacije uspijeva zahvatiti nešto duboko ljudski, toplo i nježno. Prikaz na kojem se susreću dvije obitelji, dok za stolom bruje različiti jezici i vode se paralelni razgovori, ne doima se tako začudno ili kaotično, nego podsjeća na slavlja i tipične obiteljske objede kakvi se vode i na Balkanu i u Iranu, gdje roditelji imaju komentar na svaki aspekt života svoje djece i u sve se upliću – što je također prikazano s ogromnom količinom empatije.
Nakon objeda slijedi možda najljepša scena u filmu, razgovor između majki golupčića, gdje njih dvije preko translatea izmjenjuju replike na srpskom i farsiju. Kako se konverzacija raspliće te prima šale i dosjetke, tako dvije žene počinju gotovo unaprijed reagirati na poruke koje druga tek prevodi, ostvarujući trenutak bliskosti koji nadilazi raznojezičnost.
Razgovori s obiteljima pokazuju još jedan vrlo zanimljiv aspekt s kojima se ljudi u multikulturalnim sredinama susreću: određen tip familijarnosti koji postoji između Balkana i Irana vrlo je opipljiv i prekrasno uhvaćen u filmu. Ovo će gledateljima_cama s Balkana biti poznato, posebice ako imaju prijatelje_ice iz Južne Amerike, s Bliskog istoka ili iz jugoistočne Azije: baš će nam te kulturne sredine, bez obzira na rasne, etničke ili jezične različitosti, mentalitetom i vrijednostima biti puno bliže nego sjevernoeuropske, njemačke ili austrijske.
Znate na što mislim: laprdavi obiteljski stolovi, centriranje zajednice naspram posla, duge večere, članovi obitelji koji posvuda guraju nos, izvjesna srčanost i snalažljivost koja računa na to da je sustav već korumpiran pa na njegova pravila gleda više kao na prilagodljiv set uputa nego sveti zakon. To se vidi iz situacija kao kad Hoda nakon svadbe uspije vratiti vjenčanicu kako bi joj refundirali pare, a njezina majka s Borisovom raspravlja o tome kakvog bi joj zgodnog dečka mogli naći za udaju da tako i njoj omoguće stalan boravak u Europi. Frau Hartwig iz ureda za migracije dobila bi mlade da vidi ovakve administrativne prakse.
U vrtu moja ruka pušta korijen realistično prikazuje lavender marriage, s fokusom na obiteljske, birokratske i emocionalne začkoljice koje iz ovakvih brakova proizlaze, ali i to koliko su na prvi pogled gotovo identični heteroseksualnim odnosima. Osobito je impresivno kako film ne mistificira ništa od „velikih” kategorija kojima se bavi, bilo da je riječ o vjenčanju, identitetu, trudnoći ili obitelji. Glavno je pitanje vjenčanja kako će mlada pišati s haljinom, dok Borisova majka vlastitu trudnoću opisuje više kao stanje znatiželje nego kao stanje koje bi ženama trebalo dati osjećaj smisla i ispunjenosti.
Kvirstvo Hode i Borisa prikazano je vrlo senzibilno, bez dosadnih razglabanja o postanku i porijeklu: njihovi su rodno-seksualni identiteti nešto što se prihvaća više kao pozadina i detalj njihovih života nego neka prijelomna točka kojoj treba iznaći počelo. Ono što je najviše kvir u njihovom odnosu upravo je intima, bliskost i iskrenost komunikacije kakvu između strejt parova na ekranu (a često i u životu) nećete tako lako naići. Na sličan način zanimljivo je i kako se adresira pitanje bioloških poriva vezanih za trudnoću, seksualnost i bilo kakav tip instinkta.
U razgovoru Borisa i Olivera, njegovog hookupa koji se pojavljuje u jednoj sceni, o očinskom se instinktu govori kao o društvenom porivu – a to se i potvrđuje očinskim figurama iz obiju obitelji, koje su ili odsutne ili uzrok problema. Upravo je taj „društveni” aspekt nešto što povezuje sve situacije unutar filma i umjesto moralnih sudova daje nam samo šarolikost i isprepletenost međuljudskih odnosa.
U tom smislu film je donekle blizak skandinavskim klasicima poput Joachima Triera ili Thomasa Vinterberga te slice of life kinematografiji, puno više nego grandioznim narativima koji pretendiraju na sveobuhvatnost kad se krenu baviti temama obitelji i identiteta. Međutim, način na koji film centrira male ljude i presjek njihove svakodnevice tijekom prijelaznih događaja njegova je najveća snaga, jer kroz gotovo trivijalne razgovore postiže jedan poetičan i blago hipnotičan ritam koji nas uvlači u priču ovih obitelji i tako od početnog realizma dolazi do nečega univerzalnog, jedne posebne stvarnosnosti koja je istinita bez da to pokušava biti, a često i vrlo dirljiva bez prikazivanja emocionalnih slomova ili pokušaja da gledatelje_ice upeca teškim emocijama. Film kao da prolazi ispred vas i samo vas polagano uvlači u svoj svijet, svijet u kojem pršte emocije, ali bez da vas šamara njima.
Drugim riječima, ovaj bi se film vrlo precizno dao opisati jednim epitetom koji inače mrzim vidjeti u domaćoj filmskoj kritici, a to je „životan”. Razlog zašto ne volim filmove koji se tako opisuju jest zato što će domaća publika i kritika taj pridjev namijeniti uglavnom ili ratnim filmovima, ili traumatičnim dramama, ili tragičnim pričama. Šteta je da je ideja „životnosti” na našim prostorima rezervirana uglavnom za beznadne scenarije koji naglašavaju ljudsku patnju.
Posebno je osjetljivo kad filmovi odu i korak dalje pa eksploatiraju patnju manjinskih skupina radi tobožnjeg očitavanja lekcije o ljudskim vrijednostima. Osvježavajuće je pogledati film koji se uopće ne trudi biti velik ni na koji način, već proizvodi minijature u kojima se može ogledati cijeli svijet.
Toliko je toga što bi se još dalo reći o filmu U vrtu moja ruka pušta korijen. S razlogom se ne želim ovdje osvrnuti na najupečatljiviji kadar u filmu (bit će vam jasno!), kao ni na kraj filma ni druge preokrete koje njegov svijet samo dodatno raslojavaju ili, bolje rečeno, rascvjetavaju. Mislim da ih je ljepše doživjeti s istom otvorenošću i pažnjom kakvu je tim iza ovoga filma namijenio ljepotama ljudske intime. I stabla i vrtovi imaju neki svoj ritam i neku svoju glazbu, a ovaj je film poezija jednog urbanog vrta: mesnatog, bujnog, sočnog i slatkastog, ali ne sladunjavog. A vrtove više vrijedi osluškivati.
Film možete pogledati na nadolazećem Zagreb Film Festivalu. Više informacija dostupno je ovdje.
