Većinu svog života mislio sam da sam gotičar, bar po sentimentu: obožavam Noć vještica, oduvijek me zanimalo sve okultno, mračno i tajno, groblja su mi izrazito smirujuća i blago erotična mjesta, kao i prazne katedrale te napuštene kuće, a naslovnica albuma Saturdays = Youth benda M83 jedna mi je od najdražih slika u svemiru. Dobro, ne nosim baš crno i vjerojatno ne bih znao nabrojiti pet bendova koji se smatraju gotičkim klasicima jer ih miješam s metalcima i nojzerima, ali svejedno. Dogodilo se, evo, da čak i ovaj tekst, igrom slučaja (i kaskanja za rokovima), pišem dok mi u susjedstvu trči manijak s mačetom nakon napada na lokalnom prajdu. Buahaha.
Od djetinjstva volim horore, shoegaze i mračnu ambijentalnu glazbu koja mi je uvijek bila uvjerljivijom slikom nekakve tajanstvene tamne stvarnosti od agresivnih bendova koji urliču o rezanju udova ili dnevnopolitičkog programa. Spomenuta je naslovnica albuma toliko učinkovita baš zato što daje harmoničnu sliku jesenjeg poslijepodneva, gdje je tama tek implicirana kao nešto što slijedi, nešto što se već skriva u kosturima na danjem svjetlu.
I sam album miješa svjetlo i tamu melodično i zaigrano, prikazujući pomičnost vela između ovog i onoga svijeta. Kad zadnja pjesma zabruji kao dvanaestominutna petlja, u tami se konačno može nazrijeti nešto ugodno i familijarno – a svejedno misteriozno. U tami ne leže čudovišta nego tajne, volio sam misliti kao tinejdžer. Činilo mi se da je takva slika svijeta puno gotičkija od ičega što bi Cannibal Corpse, Satan Panonski ili svakodnevna društvena stvarnost mogli reći o mračnim predjelima postojanja.
Kad sam s prijateljima nedavno, nakon što smo odgulili katastrofalni Vrisak 7, podijelio misli o svom tobožnjem gotičarstvu s tipično širokim osmijehom na licu, u ružičastoj buahaha majici i s trenutnim performativnim štivom1 pod miškom, rekli su mi da nisam nikakav gotičar nego samo peder. Your move, Western notion of identity! Naravno, horori i kvir postojanje idu jedno s drugim2 jer će marginalizirane i tabu-teme lakše naći svoj izraz u žanrovima koji koketiraju s nekom vrstom alternativnih svjetova nego u konvencionalnom realističkom modelu. Možda se tako u odnosu s nečime baš užasnim i grozomornim može više otkriti o nama samima. Možda, međutim, neke od tih stvari ni ne želim znati. Možda mi je zbog preživljenog nasilja, straha od fizičke boli te željezne ruke neke mračne osobe koja se želi iživljavati bilo oduvijek draže o tami razmišljati kao mjestu potencijala nego kao mjestu strave i užasa.
Romantizirao sam tako u tinejdžerskoj dobi svoju gotičnost jer nisam mislio da ću se susresti s nekim užasima s kojima sam se susreo, jer sam odbijao da oni budu dio mene, okrećući glavu pred istinskom gotikom življenja. Ljudski se identitet, naime, formira upravo u opoziciji prema onom zazornom, grotesknom, odvratnom, jer se u takvim fenomenima rastapa distinkcija između subjekta i objekta3. Tu leži moć užasa, u tome je istinski horor – ne možemo vidjeti razliku između sebe i vanjskoga svijeta, između osobe i objekta. Jesu li krvave gumene iznutrice koje koriste na filmskim setovima dio osobe ako ispadaju iz prerezanog trbuha simpatičnog lika na ekranu?
Umjesto iznutrica (ili uz njih), doduše, jedna nota iz života. Prvi horor koji sam u životu pogledao zapravo je bio Pasija. Shvatio sam to, dakako, tek nakon što sam ga pogledao, zaključivši da su svi filmovi prije i poslije toga bili samo priče o duhovima i čudovištima, bez istinskog užasa u koji nam Pasija gura lica. Ovo nije nikakav hot take; upravo s Kristovom horor-pričom odrastaju brojna kvir djeca u religioznim obiteljima, što je primjer zaista božanstvenog smisla za humor. Pasije sam se sjetio i tijekom Vriska 7. Ne znam zašto.
Pasija je također bio vrlo neobičan prvi horor film jer nije imao ništa od onoga što sam u kasnijim hororima volio: maskiranog serijskog ubojicu, mogućnost paranormalnih intervencija, ljetni kamp pun zgodnih dečki u šorcevima, opasnost po život koja bi mi mogla približiti najzgodnijeg od njih dok vani udaraju munje, a mi se pripremamo za konačan okršaj s manijakom i plot twist njegovog tajnog identiteta. Ja ću ionako preživjeti jer sam posljednja djevojka, naravno – svaka, od Nancy Thompson do Grace MacCaullay.
Uvijek sam bio, uvijek sam morao biti. Morala sam preživjeti, čak i pod cijenu zgodnog dečka koji to nije uspio. Trebam im za nastavak i potencijalni reboot franšize za dvadeset godina jer ne volim uredske poslove. Treba mi sretan kraj jer sam (Mis)lav i imam kompleks glavnog lika te želju i uvjerenje da mogu promijeniti svijet nabolje. Treba mi da budem posljednja djevojka da znam da se zlo može preživjeti. Trebam biti posljednja djevojka, iznad svega, da se podsjetim da moje tijelo pripada meni.
Kod filmova je lijepo što izvanfilmsku stvarnost ili njezin nastavak ostavljaju mašti. Nisam se tako morao pretjerano opterećivati psihom fikcionalnih likova i cijenom koju ima preživljavanje horora (o čemu su govorile i pisale naše posljednje cure Dunja Plazonja i Lucija Tunković). Bilo je dovoljno doći do kraja filma i vidjeti neku drugu sebe kako zakucava ubojicu oružjem po izboru, pali cigaretu ispred zapaljene kuće i odlučno gleda u daljinu. S tom slikom film završava, a ona nosi zadovoljstvo: noć je završila, novi je dan preda mnom.
Film je pri kraju pa se ne moram suočiti s time tko je umro, na koje su me načine pokušali ubiti, koji će ožiljci ostati na kojim dijelovima tijela, kad ću se idućih mjeseci probuditi tijekom noći ili što ću raditi kad me dočeka idući val panike koji će me preplaviti tamom i izbiti osjećaj vlasništva nad tijelom. Ne moram se nositi s ikakvom traumom, a kamoli s teretom preživljavanja zla. Mogu ugasiti media player, udahnuti katarzu i u miru otići spavati.
Možda vrijedi spomenuti i da sam prve isječke iz Pasije vidio s tek navršenih deset godina te da im potencijalno dugujem bar dio vlastite fascinacije morbidnošću, mrakom i iznutricama. Od svih ubilačkih monstruoznih filmova koji ostaju samo ljubiteljima žanra, u hrvatskom je medijskom prostoru eksplodirala i klasikom postala upravo Pasija, film koji tretira tijelo kao vudu-lutku. Film koji se bavi – puno više nego pričom o Sinu Božjem – granicama ljudskog tijela, kako izmrcvarenog tijela na ekranu tako i tijela gledatelja koji će doživjeti žmarce, knedle straha, okretanje želuca i glave. Snimljen je tako da gledatelj osjeti svaki udarac bičem, pa tako i onaj u kojem se kamenčići i čavlići na vrhu niti zabijaju u Kristovo rebro i otkinu mu komad mesa kad ga rimski vojnik povuče.
Pasija se služi i drugim elementima horora – demonski entiteti, blink-and-you’ll-miss-it tjelesne deformacije, distorzija zvukova, životinjska trupla – ali upravo tijelo ostaje fokalnom točkom. Ostavimo se ovdje autentičnosti muke, odnosno tobožnje vjernosti povijesnim praksama mrcvarenja. Tijelo mora ostati u fokusu ovog filma zbog kršćanskog (posebice katoličkog) uvjerenja da količina patnje na neki način uzvisuje duh, da prolazak kroz tamu vodi do svjetla. I zaista, na kraju filma vidimo Krista kako izlazi iz groba – naravno, s krupnim kadrom jedva zarasle jame na dlanu – u Svjetlo. Na horizontu izniču slova – „Uskrsnuće, film u dva dijela, 2027./2028.”, najavljuje Mel Gibson Kristu. Krist možda zakoluta očima – zar je smrt na križu bila cijena za nastavak franšize?
Kristovo je pitanje ozbiljan problem i danas, budući da se muka i patnja smatraju temeljima ljudskosti te bitnim kriterijem za valorizaciju umjetničkih djela. Skloni smo uzdizati mučne priče i hvaliti „životnost” umjetničkih djela, frktati nosom na frivolnost i bajkovitost, tvrditi da najbolja djela nastaju iz ljudske muke i patnje. A Little Life primjer nam je realizma, a Heartstopper bajkovite utopije. Zar smo svi gotičari? I dobro, možda nešto u patnji čak zaista i brusi karakter, daje čvrstoću lika – možda bar u tekstovima, filmovima i glazbi – ali ne znam kome ne dodija stalni character development. Zato i volim horore. Character development u hororima zaista nije problem, jer uglavnom nije ni tema.
Čak su i u Pasiji svi likovi svedeni na osnovne asocijacije koje se uz njih vežu: Petar je popišanac, Juda zakašnjeli pokajnik, Pilat prazni diplomat. U Vrisku stoji isto: Sidney je definirana svojim preživljavanjem, svaki Ghostface samo je psihopat, ostali su likovi svedeni na svoje meso. Čak su i rubniji primjeri u horor-klasicima relativno jednostavni; Freddy je samo oživjela noćna mora, a Jason ubojica iz ljetnog kampa, neovisno o tome što obojica prkose opoziciji živog i mrtvog svojom zazornošću – i dalje su puno bitnije fizičke granice njihovih tijela.
Trenutak u kojem Kristovo tijelo otkaže i klone na križu trenutak je pobjede – vidimo po hramu koji se urušava, oluji, candidu iz pakla u kojem Sotona užasnuto vrišti. Trenutak u kojem likovi u hororima umiru za njih je možda, slijedeći istu logiku, također neka vrsta pobjede: postoji nešto emancipatorno u ideji kompletnog otkazivanja tijela jer tu bol prestaje. That's SO goth! Trenutak, pak, u kojem Sidney ispuca zadnji metak u Ghostfaceovu masku teže je registrirati kao trenutak pobjede, jer je škrtih pet minuta života na kraju filma (tijekom kojih se često implicira da će se ubojica vratiti u nastavku) jedina nagrada koju cure dobivaju za pretrpljenu patnju.
Na prvu se stoga može činiti gotovo paradoksalno mazohistički gledati horore da bismo u njima našli trenutak emancipacije. Međutim, ovdje katolička logika gotovo pomaže – patnja tijekom sat i pol vremena filma rezultirat će užitkom u izvanfilmskom svijetu, aka vječnom životu. Osim toga, i način na koji gledam horore mijenjao se dok sam tijekom odrastanja procesuirao neka od tih starih naučenih uvjerenja o uzvišenosti patnje, upravo kroz gledanje horora. Mogu točno pratiti kako od djeteta koje su najviše fascinirala čudovišta i zazorno postupno stasavam u osobu koju najviše fasciniraju upravo posljednje cure, bilo da se radi o Sidney, Ellen Ripley, Alice ili Isusu.
I nastavak možda nije čin otpora – kao ni gledanje horora, pisanje o Pasiji, konzumiranje sadržaja ili ijedna aktivnost u današnjem svijetu – ali možda nešto otpora postoji i u odbijanju da se prihvati verzija stvarnosti u kojoj nas samo patnja može dovesti do kraja filma. I Kristeva i Krist imaju tu štošta za reći. Krist govori o tome kako nas upravo otvaranje zazornom (a time i marginaliziranom, odbačenom, perifernom) dovodi do proširenja mogućnosti naše vlastite empatije.
Kristeva odlazi korak dalje, tvrdeći da nas suočavanje s užasom suočava prije svega s ograničenjima naših vlastitih identiteta – kad shvatimo da je i naš subjektivitet puno fluidniji i nestabilniji nego što se doima, onda on i nastaje. Drugim riječima, sublimacija onog užasnog omogućuje nam ne samo da preživimo nego i da se formiramo kao subjekti, svjesni da je sve od čega zaziremo već ionako dio nas. Možda zato i sam osjećam nekakav gotovo sadistički užitak kad Sydney na kraju zabije Ghostfaceu kišobran u prsa. Gotiku je uvijek moguće iznova izromantizirati – gotika je, dapače, čisto povijesno-kulturološki oduvijek i bila dio romantike.
I upravo je tu točka gdje moja gotičnost pada poput ubojičine maske – u tome što horore gledam baš zbog tih teško zarađenih zadnjih pet škrtih minuta u kojima će me oduševiti nešto čega sam se prije bojao.
Fakat nisam pravi gotičar. Trebao sam samo obući crno i šutjeti.
