O pjesništvu Paule Ćaćić (Vinkovci, 1994.) do sada se vrlo malo pisalo. Autorica čiji je sjajni prvijenac iz 2017. naslovljen Povratna karta posve nepravedno ostao u recepcijskoj sjeni istim je najavila iznimne stvaralačke mogućnosti koje nalažu budnost pratitelja ovdašnje suvremene pjesničke prakse.
Utoliko, smatram bitnim dotaknuti se njezine nove zbirke, u travnju ove godine objavljenoga rukopisa Osobni pejzaž, naslova i dalje na tragu stvarnosne poetike kakva je u velikoj mjeri krasila prvijenac, ali i izrazito ekspresivnih, atmosferičnih, nerijetko i anksioznih trenutaka koji u velikoj mjeri provociraju iskustvo post-čitateljskoga muka, tihoga, naime, preispitivanja civilizacijski regresivnoga društva i dalje temeljenoga na zasadama patrijarhata iz kojih, dakako, posljedično proizlaze brojni mrzilački izmi.
Tijelo je u Paulinom tekstu žensko, postoperativno i skoliotično, semantičkim izvorištem promišljanja koja svakako možemo u obzir uzeti i kao diskretnu, katkad i crnohumornu kritiku stanja duha nacije ojađene u toj mjeri da i nemali broj njenih pripadnica, posljedično dekadama kršćansko fundamentalističke indoktrinacije, šutke prihvaćaju položaj sebe kao potrošnoga sredstva, iskoristive tjelesne činjenice i ujedno vlasništva muškoga dijela ekipe; onih potkapacitiranih, deseterački nastrojenih pretendenata na alfa-mužjaštvo, katkad odjevenih i u skupa odijela i smještenih u rezidenciju poput one predsjedničke, kojima nije strano izvjesne političke ili ine oponentice diskvalificirati kao narikače, a dokazanim borkinjama za ženska prava poručiti da mijenjaju ime koje je takvima ružno stoga što asocira na starost, samim tim valjda i fizičku ružnoću.
Zbirka je podijeljena na tri cjeline i broji trideset i jedan tekst. Poštivanje je pravopisne norme korektno (zanemarimo li, dakako iz stilskih razloga, izostavljanje velikoga početnog slova), a urednoj količini interpunkcijskoga materijala kao manji problem dopisati možemo tek suviše često korištenje trotočke.
Prvi je ciklus naslovljen tijelo te isti nesumnjivo smatram kvalitativno najuvjerljivijim dijelom zbirke. Ciklus otpočinje tekstom zadano tijelo koji sam slobodan ocijeniti kao literarni proglas diskretno feminističkoga predznaka, semanto-sintaktički nukleus otpora stereotipu uvjetovanom patrijarhatom, a naznačen artikulacijom subjektičine (ne)ostvarive želje; uvodni i završni dio teksta pritom semantički oponiraju jedan drugom. Tijelo-medij programatskoga preludija u tekstu kralježnica manifestira se kao tijelo-trauma podvučeno izvrsnom ekspresivno zasićenom središnjicom gustih narativnih slojeva. Tijelo-medij, pak, u tekstu zemljovid obećanja, a slijedom semantičke okosnice, biva tijelo-adresant i tijelo-eufemizam; tijelo od strane adresata upitne željenosti koja će, naposljetku, ostati nepotvrđena. Tekst olupina sugerira ultimativnu ovisnost o tijelu kao neusporedivu s drugim psihofizičkim ovisnostima: fali ti moje tijelo, a ne jeftine cigare iz bugarske, / da bi ga trošio, ispunio si pauzu.
Tekstom omaške, čiji je provodni stih-motiv moje tijelo je zemlja čudnovata imena, uz osobito izraženi emotivni plan preispitana je tiho-tradicijska relacija ljubavi i nasilja; subjektičino fizičko trpljenje, naoko paradoksalno, deskribirano je kao decoupage koji u konačnici rezultira njenim psihofizičkim uništenjem. Figure ponavljanja u rukopisu obično polučuju željeni stilski efekt, a usprkos katkad gustim narativnim slojevima koji s istima u pravilu nisu kompatibilni; kao ilustraciju konstatacije navodim isječak iz teksta cjelovečernji stoicizam, citiram: poput djevojke koja sjedi i čeka ispred ginekološke ordinacije, / poput slučajnog lica s ulice što je dospjelo na fotografiju, / poput gmižuće boli duž leđa one neprospavane noći. Tekst sadržajno-semantički počiva na rodno uvjetovanoj relativizaciji boli i trpljenja čiji nerazmjer u svakodnevnom diskursu počesto biva izjednačen. U tekstu majčin dan motivski plan neminovno provocira na prvijenac Monike Herceg (žensko tijelo koje se raspuklo, nar i sl.); na dani se tekst izvrsno naslanja monostrofički zapis naslovljen tijelo moje majke koji čitam i kao užasavajuću subjektičinu spoznaju refleksa patrijarhata čak i u kontekstu pseudomedicinskoga diskursa. Podcjenjivačka bi opaska iz jedne ginekološke ordinacije tako glasila: jednom joj je neki diletantski liječnik rekao: / gospođo, vi imate bokove stvorene za rađanje.
U tekstu poziv tijelo-medij, uvjetovano spomenutim civilizacijski regresivnim kontekstom, biva transponirano u tijelo-poruku, indoktrinirano sadistički poziv na njegovo bešćutno trošenje koji ne proizlazi iz subjektice same već iz percepcije kontekstualnih entiteta kojima je izložena; subjektičin otpor, makar posve suzdržan, rezultira cinično konstatiranom samoćom kao posljedicom „dijagnoze“ koja joj je od konzumentski nastrojenih drugih postavljena: bit će mi postavljena dijagnoza: / sjebana, ukočena, previše ozbiljna, pretenciozna kučka, / liberalna kršćanka, mrziteljica muškaraca. / nakon toga, odlazim sama. / ostajem propušteni poziv. Završni tekst ciklusa naslovljen moje tijelo ujedno predstavlja i kvalitativni vrhunac cjeline iznimno, kao što sam spomenuo, emotivnoga plana sadržajno-semantički opskrbljenoga post-stresnom deskripcijom metamorfoze subjektice-djevojčice u subjekticu-ženu.
Drugu cjelinu naslovljenu odnosi otvara tekst coltraneov intro kojim dvojina biva preispitana kao pitanje navike, egzistencijalni kontinuitet sveden na ponavljanja poput, primjerice, učestaloga slušanja omiljenoga glazbenog broja; subjektica, izloživši se prostoru željenoga Drugog, pritom prednost daje njegovim navikama: pusti onu svoju glazbu / – izgovaram po navici / kao formulu. Prostor kao značenjska dominanta ciklusa očituje se i u tekstu miris, ovaj put, što i naslov sugerira, kroz prizmu olfaktorne senzacije: već znam. / sa sobom nosiš miris stana u kojem živiš / i pritom mu zamjeraš koješta. Povremeno posezanje za kurzivom (vjerojatno s ciljem prenaglašavanja pojedinih semantičkih punktova teksta) gdjegdje se ispostavlja stilskom zalihošću kao, primjerice, u kurziv stavljeni triput ponovljeni iskaz minute su otkucaji u tekstu jazz standard. U tekstu crescendo završni stih, osim što je nepotrebno stavljen u kurziv, nelogično je izdvojen kao monostih.
Tekst rituali refleks je obredne prirode svakodnevice u kontekstu življene dvojine. Spomenuta semantička primarnost prostora očituje se i u tekstu garancija za odnos obilježenom subjektičinim prepoznavanjem prirode vezanja uz isti kao uz obilježeni teritorij, čime njezini na romantičnim zasadama temeljeni ideali bivaju iznevjereni. Tekst isključi svjetlo, spusti rolete pismo je kojim semantički značaj biva pridodan prostorno-vremenskim mikrointervalima između navike i navike čiji učinak rezultira odgodom sukoba dionika dvojine; na danu se pjesmu naslanja monostrofički zapis odgađanje obilježen, uz ostalo, crnohumornom deskripcijom prostora: neprestano smo odlazili nekamo, / a da nismo mrdali iz kreveta, / zagušljive sobe ulijepljenog poda, / koja je zaudarala na dječake bez mame. Prostorno-vremenski relativ u službi identitetske dekonstrukcije nalazim u tekstu naslovljenom u zagrebu ti se lako dogodi netko. Tekst ponekad zaboravim napustiti tvoj stan obilježen je ležernom deskripcijom umiranja uloženoga u hedonizam: ti si znao paliti / i mene i cigaru / jednu za drugom, / bespogovorno umirati.
Treća cjelina naslovljena bugarska otpočinje tekstom životinje i ljudi u kojem su motivima pasa i mačaka kao svojevrsnih emocionalnih detektora u semantičku opoziciju stavljeni motivi djevojaka i mladića; i dok životinje na olfaktorno registriranu tugu reagiraju traženjem (nuđenjem) dodira, djevojke traže priču (pozadinski plan detektirane tuge, rekao bih), a mladići, premda također u funkciji emocionalnih detektora, ostaju ravnodušni. Tekst izlet učinkovitih je fragmentarnih nizanja čiju potpunu estetsku sreću uskraćuje tek ničim izazvani aorist u uvodnom dijelu (možda i zarez na kraju prvoga stiha): čežnja je izlet, / s kojega se vraćam praznih ruku, / a obećah rukovet poljskog cvijeća za baku. Rubna je narativna minijatura trnovski sporazum na tragu izrazito stvarnosne poetike estetski upravo bravuroznoga dometa: predvečer ljudi psima lutalicama, / više iz straha nego iz samilosti, / na ulici ostavljaju ostatke ručka / i posude s vodom, / da im ne bi provalili u dvorište, / zaklali perad, udavili mačiće. Sporazum je to čovjeka i psa (lutalice) razložen kao intencija očuvanja čovjekova komfora pred strahom od prividne sigurnosne ugroze; diskretna je to bilješka koja nas iznova približava upravo nikada razvidnijem općedruštvenom konformizmu osnaženom hipokrizijom čije su konotacije naznačene visokoekspresivnom sintaksom, osobito u drugom dijelu teksta.
Na dani se tekst naslanja, a s obzirom na motivski plan istoga, kraći monostrofički zapis sveta životinja, tekst također izuzetnoga kvalitativnog dosega. A da bi autorica pri budućim stvaralačkim nastojanjima možda trebala razmišljati o češćem posezanju za kraćom formom potvrđuje i pjesma naslovljena kismet koju, posve slobodnom interpretacijom, razmatram kao kritiku diskretnoga šarma šutnje u odnosu na naličje prošlosti koje, revizionističkim tendencijama usprkos, ne može biti u potpunosti eliminirano iz katkad neposlušne memorije kolektiva: tek ostaju krhotine utvrde carevec / kao zubi mrtvaca / da opominju i kude.
Nešto manje uvjerljiva pjesma igra lava i antilope obilježena je, međutim, ironičnom deskripcijom razdjevičenja kako subjektice, tako i prividno ćudoredne mikrozajednice. Šarm tekstu pritaja donosi povremeno posezanje za turcizmima, što u kontekstu mladih glasova suvremenoga hrvatskog pjesništva nije čest slučaj. Tekst je to koji i zbog provodnih motiva (ne, dakle, tek ponekoga zamamnog leksema) podsjeća na, u odnosu na spomenutu ovdašnju mladoautorsku praksu, sada već pomalo egzotično pismo sjajnoga Šabana Šarenkapića. Mjestimično je posezanje za kurzivom u ovom slučaju opravdano, kako stilski, tako i sadržajno-semantički. Dva uvučena stiha u završnici teksta ispostavljaju se jedinom post-interpretativnom nejasnoćom; možda je posrijedi sugestija metamorfoze tijela u jezik, one stidljive skolioze kojom je rukopis otvoren i kojem se naposljetku čitatelj, makar drugoplanskom konotativnom krivuljom, ima vratiti.
Naposljetku, možemo zaključiti da je pred nama vrlo jak rukopis poezije, doduše, kvalitativno ne i posve ujednačen, a pri čemu (ne samo) estetske vrhunce nalazim u iznimnom prvom ciklusu čija desemantizacija, a zatim i resemantizacija (ženskoga) tijela čitatelja istovremeno postiđuje i uzdiže, zadovoljavajući čak i posve zahtjevni horizont očekivanja, a ujedno demontirajući patrijarhat uzgajan pomno i kontinuirano provođenom indoktrinacijom što za posljedicu ima doživljajno naglašenu predmetnost žene nauštrb nje same.
Paulino je pismo suzdržano u odnosu na dominantnu mladoautorsku metaforizaciju jezika posljedično šifriranih, premda estetski obično intrigantnih poruka; ono je, dopustit ću si tu razinu opuštenosti, srednjak ispružen neokonzervativnoj progresiji kojoj se ipak, čega moramo biti svjesni, književnost sama ne može suprotstaviti. Srednjak, k tome, kudikamo izravniji (da ne kažem iskreniji) od srednjaka gospođe s balkona koju smo donedavno, ako se ne varam, poznavali kao predsjednicu države. Rukopis je to koji preispituje kako je uopće moguće da u jednoj ginekološkoj ordinaciji liječnik pacijentici priopći da ima bokove kao stvorene za rađanje te koji nudi uvid u ishodišta, naposljetku, ženske autodestrukcije tako svojstvene ovdašnjim bogobojaznim i pokornim stanovnicama kuhinjskih prostora u čiji je hardver sustavnim korištenjem odgojno-obrazovnih i disciplinskih alata upisana bespogovorna poniznost. Slabijim stranama rukopisa, osim navedenoga, mogu dopisati i razmjerno često korištenje genitiva (što na planu realizacije podrazumijeva liniju lakšega otpora), no ukupni dojam ostaje nepromijenjen – Osobni pejzaž Paule Ćaćić zbirka je koju bi u rukama trebao držati svatko komu je stalo, prije svega, do vlastite mentalne higijene.
