Nisam sigurna da je glazbenicu Kim Deal potrebno posebno predstavljati na portalu poput ovog, pa ćemo taj dio suptilno preskočiti. Basistica i članica kultnih Pixiesa, jedna od osnivačica bendova Breeders i The Amps, svoju je ulogu u aleji utjecajnih žena u popularnoj glazbi davno stekla.
U 63. godini objaviti prvi solo-album, ima li krunskijeg dokaza o tome koliko je Kim Deal cijepljena protiv osjećaja vlastite važnosti i potrebe da zadovoljava tuđe potrebe i očekivanja?
Da bi sve ovo bilo moguće, važno je znati ključnu činjenicu u koju sam sigurna, iako s glazbenicom nisam provela ni minutu fizičkog vremena u stvarnom prostoru: Deal nikada nije robovala svom egu i glazbenoj industriji, tim dvama najtoksičnijim sastojcima umjetnosti.
Kim Deal do sada sam prvi i jedini put uživo vidjela na koncertu Pixiesa na zagrebačkoj Šalati 2006. godine. Očarana njezinom pojavom, za cijelo vrijeme koncerta pogled sam držala na lijevoj strani pozornice na kojoj je stajala ona sa svojim basom. Slušala sam svaki ton gitare i njezinog back vokala, ali ono što sam te večeri najviše upamtila, jest srdačan osmijeh prema publici, a gotovo nakon svake pjesme, na mikrofon bi izgovorila „thank you, thank you”. Taj prizor mrkih i kul članova Pixiesa i od uha do uha nasmijane Kim na basu ostat će mi jedna od najdražih uspomena s koncerata nekog od mojih glazbenih heroja_ina.
Ništa na ovom svijetu nije lako svodivo na dualnosti, no ta me velika istina ne može spriječiti da izreknem rečenicu koja će slijediti iza ove. Postoje dvije vrste mojih glazbenih heroja_ina iz mladosti: oni_e koji_e su u nekom trenutku prolupali_e i krenuli_e ideološkom stranputicom (narcizam, (seksualno) nasilje, podrška konzervativnim svjetskim vođama, nastavi niz…) i oni_e koji_e su unatoč burnoj karijeri i rokenrol životima (ne brkati s glazbenim žanrom, op.a.) nekako ostali_e normalni_e i glazbeno relevantni_e. Deal, pogađate, spada u ove druge i zbog toga sam neizmjerno sretna.
Kao što sam već spomenula, Kim Deal u svojim je ranim 60-ima koncem protekle godine objavila svoj prvi solo-album Nobody Loves You More. Ova činjenica krije toliko puno o ženama u alternativnoj glazbi. Prije svega, govori nam o tome da žena glazbenica u pravilu ne nastupa s onom dozom samorazumljivog povjerenja u vlastite talente i scensku pojavnost kao što to u pravilu čine muškarci, ali i da Deal nitko ne može nagovoriti da stvari radi za tržište, već kada ona odluči da je spremna.
Breedersi i The Amps davali su joj dovoljno prostora za izražavanje i oslanjali se dominantno na njezin autorski potencijal, dok je u Pixiesima tek povremeno uspijevala doći do izražaja jer je tamo autorsku prvu i zadnju riječ imao pjevač i frontman benda Black Francis.
Premda naslonjen na naslijeđe Breedersa i alternativnog rocka, album Nobody Loves You More ipak na glazbenoj razini nudi mnogo više: sjajnih i stilski raznolikih trideset i pet minuta muzike koja se žanrovski proteže od alternativnog pop-rocka, preko doza elektronike, doo woopa i baroque popa.
Kada slušam album Nobody Loves You More i zaranjam u njegov lirički i glazbeni svijet, stalno mi se po glavi mota ideja kako Deal mora da je izašla iz menopauze. U svojim je ranim 60-ima, odavna se riješila smarača poput ranije spomenutog Black Francisa, posložila svoj život i „pomirila se sa svitom”. Ali pritom ne radi penzionerske albume kojima bilo kome ide niz dlaku ili čini ustupke: polagano je i bez žurbe snimala pjesmu po pjesmu, te izdala album koji vrijedi slušanja i uživanja. Vjerujem da je pritom imala i zadrške i strahove jer – dovraga, nije lako snimati debitantski album s teretom alter rock legende na leđima.
Bez osobito čvrstog plana, Kim Deal pjesme s ovog albuma počela je pisati još nakon svog drugog i posljednjeg odlaska iz Pixiesa 2011. godine s njihove Lost Cities turneje.
Vizualni umjetnik Alex Da Corte režirao je zanimljiv spot za naslovnu pjesmu albuma koji je korišten za većinu vizuala na glazbenim platformama, ali i za Kimin merch. U pitanju je malena, okrugla splav-pozornica na kojoj sjedi glazbenica s gitarom, pojačalom i zvučnicima. I jednim miroljubivim plamencem! O njoj ću kasnije reći nešto više, no za to još nije došlo vrijeme, nestrpljivi_a čitatelju_ice!
Album otvara naslovna „Nobody Loves You More”, sanjiva laganica s gudačima i brass-sekcijom koja pjesmu seli na veliki plesni podij na kojemu je moguće plesati i sam_a i sa zamišljenim_om partnerom_icom. „I don’t know where I am / And I don’t care”, riječi su kojima album počinje i koje umnogome navješćuju osjećaj gorko-slatkog otpuštanja kojim dominira lirički svijet albuma.
Slijedi „Coast”, jedna od najradiofoničnijih pjesama s albuma; nostalgična i ponovno brassevima podmazana melodija u čijoj je podlozi čujna baština Breedersa. Da ne bi netko pomislio da je u pitanju neki starački album, ovdje je „Crystal Breath”, punkorvna elektro rock stvar na koju se da pošteno plesati uz refren „Let’s start a new life / Beat’s gonna lead us / Live on”.
Akustik folk broj „Are You Mine” dirljiva je i nježna posveta Kiminoj majci koja je dva desetljeća bolovala od Alzheimerove bolesti. Naime, Deal je nekoliko godina provela u roditeljskom domu, kako bi ocu pomagala u brizi za majku. Lirički je u pitanju duboko intimna pjesma u kojoj se zrela autorica suočava s temama bolesti i smrtnosti roditelja, a čini to s primjerenom nježnošću i humorom.
„Disobediance”, pjesma iz same sredine albuma, vraća nas u punk i garage prošlost Kim Deal i definitivno bi mogla biti na bilo kojem albumu Breedersa, ali nije, nego je ovdje da nas podsjeti da Kim i dalje njeguje svoje korijene i još se uvijek može i želi izraziti u ovom žanru. „Wish I was” još je jedna Breeders pjesma lijenog i srednjeg tempa s romantičnim aluzijama, za kakve je Deal prava majstorica. Za njom ide „Big Ben Beat”, stvar ozbiljne i prijeteće atmosfere u kojoj Deal surađuje s članicama benda Savages, Faye Milton i Ayse Hassan, opipljiv podsjetnik na društveni trenutak u kojemu živimo.
Posljednje tri pjesme na albumu doimaju se kao liričko otpuštanje: duboki izdah i odmor poslije dugog putovanja. „Bats In the Afternoon Sky” atmosferični je instrumental koji otkriva Kimin potencijal kao autorice filmske glazbe i koji nas priprema za sjajne posljednje dvije pjesme albuma koje kao da ugođajem i stihovljem tvore vlastitu cjelinu.
„Summerland” nije samo još jedna atmosferična laganica. Pjesma je inspirirana umjetničkim pothvatom nizozemskog umjetnika Basa Jana Adera koji je 70-ih godina prošlog stoljeća u malenoj jedrilici kanio prijeći Atlantik i izgubio se na tom putu. Upravo je misterij njegovog nestanka i pothvata Deal i inspirirao za vizual ovog albuma.
Zaključna „Good Times Pushed” pjesma je zahvalnosti na svemu lijepom i uzbudljivom što je Kim gradila zadnjih desetljeća, pa ne čudi da su joj se na njoj pridružili sestra Kelley Deal i Jim Macpherson iz Breedersa, a snimateljski ju je krstio Steve Albini, nekoliko mjeseci prije svoje preuranjene smrti. Rezime je to prošlosti, no s otvorenom cestom na horizontu i neskrivenom gladi za avanturom i lutanjem.
Čini se da Kim Deal sretno stari i za nadati se je da će u budućnosti snimiti još solo-albuma. Njezina se autorska zvijezda još nije ugasila, ali ritam kojim izdaje glazbu prilagođava isključivo sebi. Kada bi svi_e umjetnici_e radili_e poput nje, svijet umjetnosti bio bi ljepše mjesto.
Festivalski nastup benda Kim Deal na ovogodišnjem InMusic Festivalu bit će svečanost za sve one koji_e je prate od početaka, ali vjerujem da će ugodno biti iznenađeni i slučajni_e slušatelji_ce i gledatelji_ce kakvih na ljetnim festivalima uvijek ima. Kako znam da će zvučati sjajno? Ne znam. Ali ono u što sam sigurna je da će Kim dati sve od sebe da odsvira dobar gig.
Dva i pol mjeseca ranije mogu je vidjeti kako svira ranije spomenutu „Coast”, dok sunce boji nebo u ružičasto nad Otokom mladosti. Mogu je vidjeti i kako nam se za sve to vrijeme prijateljski osmjehuje i zahvaljuje. Kao i one večeri na Šalati prije 19 godina.
