Objavljeno

Monika Herceg: Marginalizirane znanstvenice su mi bliske jer se i sama borim da dođem do obrazovanja

Snimila: Andrea Jurov

Monika Herceg rođena je u Sisku 1990. godine. Studentica je fizike na Odjelu za fiziku Sveučilišta u Rijeci. Živi u Zagrebu. Pjesme su joj objavljivane u različitim časopisima i na portalima u Hrvatskoj i regiji te na Trećem programu Hrvatskoj radija. Uz nagradu Goran za mlade pjesnike (2017.), ove je godine pobjedila na natječaju Na vrh jezika. Dobila je i drugu nagradu na međunarodnom natječaju Castello di Duino 2016. i prvu nagradu na regionalnom natječaju humorističko-satiričkog žanra „Stevan Sremac“ 2017.

Ova pomalo generična biografija mlade pjesnike neće vam otkriti neke od najvažnijih žarišnih točaka njene poetike, za takvo što valja uzeti u ruke njezinu nedavno objavljenu knjigu Početne koordinate. U svojim ukoričenim, ali i još neobjavljenim pjesmama Herceg progovara o ženskom iskustvu i odrastanju žena u ruralnoj sredini, ali i životima povijesnih osoba – žena koje su obilježile svijet znanosti i mitologije.  Odabirom tema, ali i njihovom formalnom obradom Herceg se potvrđuje dijelom regionalnog kruga autorica koje pišu poeziju i prozu inspiriranu feminizmom i ženskom egzistencijom u povijesti i suvremenosti.

U svojoj debitantskoj knjizi „Početne koordinate“ posvetila si se motivima i temama života na selu, prirodnih ciklusa smrti i propadanja, praznovjerja, naslijeđa i neumitnosti prirode. O svojem djetinjstvu i odrastanju uspjela si napisati knjigu koja vješto zaobilazi opća mjesta i stilski instrumentarij na koji smo kod sličnih tema navikli.  Koliko je tu bila riječ o svjesnom zaobilaženju tradicije i pročitanog?

Mislim da sam bila još u pjesničkim povojima kad se ta zbirka počela formirati i da su pjesme nastajale više intuitivno, barem kada su se formirali prvi ciklusi. Kada sam počela ponovno pisati, bilo mi je prirodno da ostanem u sigurnom okruženju šume, sela, tom izoliranom svijetu. S druge strane, djetinjstvo je skladištilo u sebe kroz godine izbjeglištva, a kasnije i izolacije na selu ( bili smo jedno vrijeme jedini povratnici nakon rata u zaseocu na vrh brda koje je okruženo šumom) puno slojeva koje dijete ne može razumjeti dok prolazi kroz njih, ali je, barem u mom slučaju, poezija prokopala sva ta tvrda mjesta. Kad kažem intuitivno, mislim na to da nisam promišljala o poetici kojom pišem nego se ona sama nametnula, kao i rješenja pjesama. Kad sam od početnih ciklusa odlučila graditi neku veću cjelinu, pojavio se i jasniji osjećaj za stil pisanja. Zbirka je usko vezana za moje podrijetlo i cijeli koncept ravijen je kroz etape odrastanja pa sam trebala poetiku koja će u potpunosti biti vezana za seoske motive i prirodu, a s druge strane htjela sam pustiti i dječji glas koji promatra promjene i na toj perspektivi svojstven način doživljava smrt koja je stalna i nezaobilazna, a pri tome ne ući u patetiku  što se često događa kod takve tematike. Nisam puno razmišljala o tome zaobilazim li pritom tradiciju, već sam se orijentirala isključivo na viziju koju sam sama imala. Ali da sam samu zbirku puno promišljala i radila na njoj na svim mogućim razinama, to jesam. Mislim da je poezija rad i upornost, ne samo inspiracija.

„Smrt kojom hranimo druge/ponekad se nehotice/vrati i u nas..“, završni su stihovi iz pjesme „Zečje smrti“. Knjiga je koncipirana u cikluse koji koncentrirani oko smrti, a nose naslove po životinjama: zmijske, ptičje, mačje i zečje smrti povezane su s podrijetlom, bijegom, izbjeglištvom i povratkom. Što te vodilo takvoj strukturi?

U prirodi je sve prekrasno umreženo i sinkronizirano (doduše, s obzirom na našu nebrigu za prirodu i nasilje prema istoj -pitanje je koliko će dugo to tako biti), ciklusi su mehanizam prirode, tako i sama smrt koju mi ljudi često doživljavamo kao nešto što nije dijelom prirodnih promjena. Teško se nosimo s gubicima, a kad to kažem govorim iz vlastitog iskustva jer mi je zapravo dugo trebalo da prihvatim tu jednu konačnu točku kao dio nekog većeg kruga koji u prirodi znači samo stanu promjenu i izmjenu tvari i energije. Kada sam pisala zbirku, htjela sam joj dati dimenziju te spoznaje, da je smrt stalna i velika, ali nije kočnica, već dio kotača. Tako su zapravo ciklusi dobili imena po smrtima malih životinja koje su jednako velike smrti kao i naše, ljudske, ili su naše smrti jednako male, u toj krajnjoj točki zapravo nema veličine. Vezanje s podrijetlom, bijegom, izbjeglištvom i povratkom javilo se iz potrebe da cijelu zbirku zapravo složim kronološki prateći etape odrastanja, ali i neke seoske povijesti, od početnih priča o podrijetlu, seoskih mitova i priča, povezanosti s praznovjerjem do neke slutnje snažne promjene koja je zapravo početak rata koji onda u taj svijet unosi nepopravljivo oštećenje i nužan je bijeg. Prirodno dođu i izbjeglištvo, pjesme koje opisuju jedno ogoljeno i usamljeno prisilno micanje u drugi, otuđeni svijet, te povratak u narušenu prirodu i na kraju, konačnu prevlast smrti na neki način. Smrt je tu vezana i za odumiranje sela koje je postalo sveprisutno i pokušala sam čak u ciklusima jasno pokazati živost i običaje prije rata, a onda određenu ogoljenost i samoću pri povratku u to isto selo.

Tko je i na koji način (uz tebe samu) najviše pomogao uredjivanju ove knjige i brušenju rukopisa koji na nagrađen Goranovom nagradom za mlade pjesnike?

Sam rukopis nastajao je isključivo samostalno, kuhao se i slagao, bez vanjskih utjecaja ili intervencija. Čak sam ta dva mjeseca prije roka za natječaj bila zbilja dosta izolirana i svo slobodno vrijeme posvećena tome. Jako mi je bilo bitno da ono što osjetim da trebam napisati bude unutra i da sve budu strukturirano kako sam zamislila. Mislim da su rukopisi nešto jako intimno i da je za autora bitno da može sam sastaviti rukopis i biti zadovoljan s njim jer je i to dio procesa samoga pisanja.

Nekoliko ljudi od povjerenja je pročitao što sam napisala i kad sam poslala rukopis, nastavaila sam raditi na njemu bez obzira da li ću dobiti nagradu ili ne. Prije roka za Goranovo sam završila u bolnici s prijevremenim trudovima na tjedan dana pa neke pjesme nisam stigla napisati, neke stvari očistiti itd. Nakon predaje rukopisa i dobivanja nagrade samo sam nastavila dalje raditi. Sjećam se da sam u ljetnim vrućinama čitala Tomasa Tranströmera jer sam trebala završiti neku pjesmu koja tematizira lov na lisice u snijegu, primjerice. Puno je oko uređivanja samih pjesama kasnije pomogao moj partner Matija (slušajte The Marshmallow Notebooks) koji je jako pedantan što se tiče izraza i često me znao upozoriti da sam se krivo ili netočno izrazila ili je nešto bilo redudantno. Uredniku sam se javila tek kada sam znala da je sve što ja mogu odraditi odrađeno. On je kasnije imao nekoliko prijedloga, neke sam prihvatila, neke ne, a ona sam čak i nakon toga išla još jednom u detaljno analiziranje rukopisa, riječ po riječ, sintagmu po sintagmu itd.  Kod moje sulude analize od velike pomoći mi je bio Ivan Šamija koji je trpio moje stalne upite da li je ova riječ ipak bolja, ili redoslijed istih.

Možda je kod mene sretna okolnost da zapravo to zbilja nije rukopis koji je trebao puno intervencija na strukturnoj razini niti su pjesme trebale drugačija rješenje, a i ako me nešto mučilo, ja sam jasno znala detektirati što je to, ali mislim da je često problem u našoj produkciji što urednik ne napravi posao koji bi trebao. Često se događa da su knjige mogle biti znatno bolje uz samo neke intervencije ili pedantnije čitanje urednika. Mislim da je to problem o kojem se malo priča jer se očekuje (valjda) da svaki autor mora biti urednik sam sebi. Naravno, to je nekad moguće, ali nekad je autoru teško izaći iz vlastitog teksta. Na kraju krajeva, svi drugačije funkcioniramo.

Prvotisak i odjeci na njega još su svježi, a odmah potom (ili nekako u isto vrijeme) dobila si nagradu „Na vrh jezika“ za novi rukopis. Prema pjesmama koje su već objavljivane na internetu zaključujem da si u novom rukopisu posve promijenila motivsko-tematski sklop, ali i jezik i stil.  Takav prijelaz iz rukopisa u rukopis (k tome još i na početku autorskog puta) je iznimno rijedak. Što te je motiviralo na takvu promjenu pjesničke strategije: od sažete i intimističke poezije fokusirane na koordinate odrastanja do narativnije poezije ispunjene gustom metaforikom i usmjerene na kolektivnije/opće teme majčinstva, žena znanstvenica i njihovih marginaliziranih pozicija? Zašto su ti BAŠ TE žene važne?

Poezija je živi organizam i meni se kao nekom tko može komunicirati s tim bićem čini da ona često zahtjeva i drugi jezik za drugu priču. Kad sam pisala Koordinate, imala sam osjećaj da one, zato što su intimne moraju biti napisane strožim jezikom i jednom čišćom, jednostavnijom poetikom. Nakon Koordinata, imala sam snažnu potrebu pisati o ženama, ući u osjetljivo područje tema kao što su majčinstvo, nasilje ili diskriminacija, ali sam isto tako osjetila da to mora biti napisano na jedan drugi način i da mi je potreban zanačajn odmak od prve zbirke. Metaforika i gustoća izraza ovdje se nametnula sama jer taj ženski svijet je gusto tkanje, o kojoj god priči da se radi. Meni su znanstvenice važne zbog rušenja stereotipa i borbe za vlastite pozicije u poljima u kojima su djelovale. Svaka od njih prolazila je kroz oluje predrasuda od strane muškaraca, često bivala ismijavana, a na kraju i zaboravljena i marginalizirana, a ipak je ostavila nešto toliko bitno i trajno iza sebe. Mislim da su takve borbe najdivnije moguće priče za mlade žene i za osvještavanje bitnosti feminizma.

Također, tu je majčinstvo koje nosi mnogo teških koliko i divnih trenutaka, ali o težini se često ne priča jer se očekuje da majka mora biti zadovoljna i sretna jer je majka. Takva situacija i očekivanja ne postoji kod primjerice očinstva. Mislim da je bitno da se krene malo zdravije gledati na sve to i da se osvjesti da žena nije samo inkubator za potomstvo, nego biće koje i dalje ima vlastite potrebe nakon što je postalo majka jer majčinstvo ne briše identitet žene koliko god bi možda neke regresivne struje željele da je tako.

U potrazi za posvećenim i radoznalim čitateljima, ne libiš se nove pjesme napučiti likovima znanstvenica (matematičarki, fizičarki), ali mitološkim ženama. Kazala si već kako ti je namjera da čitatelje pridobiješ za učenje i otkrivanje znanosti. Za dobro razumijevanje tvog novog materijala potreban je dodatan angažman i visoka koncentracija. Jesi li svjesna da je to put ka uskom krugu čitatelja?

Mitske žene su zapravo akterice koje su prolazile dosta nasilja od strane muškaraca, a to nasilje se smatralo prihvaćenim i normalnim i tu je jedan od začetaka svjetonazora da je nasilje nešto što se može opravdati. Čitatelj mora ponekad biti i angažiran, kao što pjesnik ne smije biti lijen i navikao na svoje plodne obrađene pjesničke njive; potrebno je probati preorati nešto novo zaraslo kuda se nije kročilo, koliko zbog izbjegavanja dosade toliko i zbog rasta vlastitog pisanja. Možda se čini da je takve pjesme teže čitati, ali ih jednako tako nije niti lako pisati jer zahtjevaju puno vremena za istraživanje, a onda i komponiranje priče u neku pjesničku strukturu. U tim pjesmama često pokušavam pustiti suptilno detalje biografije, ne ih otkrivati kao priču, neku vrstu tragova puštam za čitatelja i mislim da čitanje može biti potpuno tek ako se pročita barem nešto o toj osobi. Naravno, tu zbilja postoji rizik da će čitatelji okrenuti očima i šmugnuti u neku drugu, pitomiju zbirku, ali mu se možda i npr. probudi inters za nuklearnu fiziku i sazna nešto o fuziji pa nekako mislim da je taj rizik isplativ.

Domaći i regionalni pjesnici sve su politički pismeniji, vidi se to prema većem broju pjesničkih knjiga koje komuniciraju s temama radničke povijesti i sadašnjosti, feminizma i ženske povijesti, reproduktivnih prava i majčinstva… Kako si ti postajala svjesna ovih tema i svoje potrebe da o njima pišeš?

Mislim da je politička pismenost danas svakako nužna, kao i društveni angažman u bilo kojem obliku. Kod mene je ta svjesnost bila prisutna dugo, ne mogu točno detektriati kada je točno razvijena. Samo su se oblici angažmana mjenjali. Prije sam bila dosta aktivna u popularizaciji znanosti pa sam se kroz nju pokušavala angažirati i u kontekstu razvijanja interesa za znanost kod djevojčica i općenito edukaciji o znanstvenim otkrićima žena. U zadnjih nekoliko godina sam više orijentirana na pisanje i trenutno na majčinstvo pa su neke aktivnosti na pauzi, ali potreba da nešto kažem je ostala pa mislim da je tako došlo i do pisanja o tome. Naravno, tome je sigurno pogodovala i pojava ovog srednjovjekovnog mraka koji svako malo odnekud nasrne na prava žena i ostalih manjinskih skupina.

Danas se maršira i glasno traži ukidanje ženskih reproduktivnih i različitih drugih prava, dolazi do nekih čudnih pomaka u shvaćanjima normalnog pa se može osjetiti da društvo čak otvoreno počinje promicati ideje koje su zapravo povijesna sramota (ustaštvo, primjerice). Mislim da je bitno na bilo koji način doprinijeti borbi protiv toga, bilo na razini naših vlastith mikrokozmosa koje dijelimo s bliskim ljudima, na nekom većem planu, ili poezijom.

Čime si u kontekstu rada na tom rukopisu trenutno zaokupljena?

Trenutno pokušavam dati određen okvir tom rukopisu. Kao fizičarka, valjda patim na složene strukture. Stalno tražim i nove motive u kontekstu ženskog iskustva, istražujem mitologiju, statistike, ali i bajke u kojima se nalaze mnogi izvori stereotipnih priča. Uvijek je tu princ spasitelj, muškarac ex machina i za nove naraštaje djevojčica te bajke više nisu prihvatljive. Ja želim da mojoj kćeri budu uzori Emmy Noether ili Vera Rubin i da od malena sluša priče o ženama koje su same izborile svoje mjesto, a ne čekale intervenciju muškarca. U tom kontekstu pokušavam više povezivati pjesme i motive, izaći izvan rukopisa kako bih vidjela sliku izdaleka. Što će na kraju od toga svega biti, vidjet ćemo. Zapravo se jako veselim slaganju cjeline, kao i kod prve zbirke. To je jedan iscrpljujuć, ali divan posao.

Ove pjesme su mi teške za pisanje kao što su bile i one iz Koordinata, samo na drugačiji način. Poezija u kojoj se unosi intimno uvijek je je iscrpljujuća, tim više ako se pokušava izbjeći patetika koja često kod intimne poetike zna probiti kao vlaga. Ovdje je izazovno set biografskih podataka pretvoriti u pjesmu, ali ne otkriti previše. Mislim da poezija mora biti kanal koji pomaže da čitatelj dođe do pjesnika i obrnuto, a ovdje bih voljela da napravimo trokut i da se taj kanal prokopa i do treće osobe. Izazovno je i ono što si spomenula, ne otjerati čitetelja odmah u startu jer se mora previše potruditi za čitanje.

Tvoj kolega i prijatelj Ivan Šamija nedavno je na tribini „Poezija na živo“ ispravno detektirao kako je u tvojem obraćanju ženama znanstvenicama vidljiv izrazit emocionalni naboj i određen stupanj identifikacije s njihovim intimnim povijestima koje u tim stihovima konstruiraš. Dokaz je to univerzalnosti iskustva patrijarhalne i društvene opresije koja (primjerice) studenticu fizike iz Petrinje povezuje s nekom matematičarkom iz viktorijanskog doba?

Ma nazovimo me pravim imenom, seljanka fizičarka jer nisam ni iz Petrinje, nego s brda usred šume.

Samim time, trebalo je prvo pobjeći iz šume do civilizacije, maknuti se uloge koja se onda sama po sebi nameće, a to je da se probam udati što prije i roditi, po mogućnosti da uz to stalno radim u polju, pa onda usput rodim pa nastavim kopati, i tako rodim barem petero djece. Naravno, sada karikiram, ali nažalost, istina i nije tako daleko, mada je vrijeme navodno puno ljepše za žene koje žele postati fizičarke ili pjesnikinje. No, realno, sve to ovisi i o socio-ekonomskim uvjetima i dovoljno je pokušati naći podatke o tome koliki broj seoskih djevojaka upisuje fakultet i koliko siromašnih djevojaka upisuje fakultet. Vjerojatno bi zanimljivo bilo vidjeti i koliko ih završava. Ja sam još uvijek u toj studentskoj fazi (trenutno doduše pauziram zbog porodiljnih), ali jako je izazovno bilo studirati fiziku koja ipak zahtijeva dosta truda i vremena i pritom raditi i podmirivati troškove života. Dolazim iz siromašne seoske obitelji koja je često živjela, kako se popularno kaže, “na socijali” pa se podrazumijevalo i da se moram snaći sama nakon srednje škole ukoliko želim studirati jer mi obitelj nije mogla pružiti financijsku podršku. Vjerojatno će sve skupa biti i još izazovnije uz majčinstvo. Mnoge od tih marginaliziranih žena u znanosti su mi bliske jer se i sama borim da unatoč svemu tome dođem do znanja i obrazovanja. Malo će djevojčica s brda, nažalost, uopće doći do toga da se stigne zainteresirati za fiziku ili književnost.

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano