Imala sam mnogo ljubavi – rekla sam – ali najljepša je bila moja ljubav prema zrcalima.
Djetinjeg izgleda i iznimnog talenta, pjesnikinja Alejandra Pizarnik je u rodnoj Argentini dosegnula kultni status. Iako su prošla desetljeća od njene tragične smrti, i dalje je veoma je popularna, posebno među mladima koji se pronalaze u njenim pjesmama bogatim referencama na djetinjstvo, zrcala, smrt, tišinu, ptice i lutke, poput neke izmučene Alise čija Zemlja čudesa postaje nadrealistički vrt strave.
Rođena je 1936. u Avellanedi pod imenom Flora Alejandra Pizarnik, kao drugo dijete u obitelji židovskih imigranata ruskih i slovačkih korijena. Djetinjstvo su joj obilježili problemi s aknama, težinom i astmom te konstantne usporedbe sa sestrom Miriam koju su roditelji smatrali savršenom. „Kćerka nesanice,“ kako ju je nazvao argentinski pjesnik Enrique Molina, u adolescentskoj je dobi krenula sa zloupotrebom amfetamina i ostala ovisna o njima do kraja života, kao i o sedativima i alkoholu. Iako je krenula na psihoanalizu gdje joj je ustanovljen granični poremećaj ličnosti, što se i očituje u njenim promišljanjima o nestalnosti identiteta, nije uspjela prebroditi tešku depresiju od koje je bolovala posebno u posljednjim godinama života i koja ju je naposljetku dovela do suicida 1972. godine. Time se upisala u niz tragičnih književnih heroina koje ljudi nepravedno pamte najviše po načinu na koji su skončale.
Već prije dvadesete godine života, istaknula se u umjetničkim krugovima kao izniman talent. Ekscentrično obučena, brza na jeziku i dubokog glasa, plijenila je pažnju gdje god je išla. Razvila je svoj način govora, ne poštujući suviše jezična pravila. Odustala je od studija književnosti i filozofije u Buenos Airesu, za vrijeme kojeg je objavila svoju prvu zbirku Najotuđenija zemlja (1955.), da bi se bavila pisanjem i slikarstvom.
Godine 1960. odlazi u Pariz koji je tad bio utočište mnogih latinoameričkih umjetnika i umjetnica. Julio Cortázar joj postaje jedan od najbližih prijatelja, s kojim je razmjenjivala pisma, a tu je i Octavio Paz koji je napisao predgovor za njenu najuspješniju zbirku pjesama Dijanino drvo izdanu 1962. Družila se i s Olgom Orozco koja će kasnije posthumno urediti kolekciju njenih pjesama, Silvinom Ocampo, Italom Calvinom i brojnim drugima. Divila se Rimbaudu i Mallarméu.
Pariške godine bile su teške, ali literarno plodonosne. Alejandra je smatrala da su za pisanje potrebni siromaštvo i kasnonoćna razmišljanja. Imala je ambivalentan odnos prema pisanju; s jedne strane, željela je svoj život učiniti literaturom, a s druge izjavila je da je ne privlače ni čitanje ni pisanje nego ustraje iz navike. Rekla je i da bi radije pjevala blues u zadimljenoj kafani nego tratila noći bakćući se s jezikom poput kakve luđakinje.
Godine 1964. vraća se u Buenos Aires i objavljuje još tri zbirke poezije: Poslovi noći, Vađenje kamena ludosti i Muzički pakao. U svom kratkom životu objavila je sedam knjiga poezije i jednu knjigu proze. U Parizu se bavila prevođenjem te studirala povijest religije i književnost na Sorbonni. Na njeno pisanje najviše su utjecali francuski simbolisti, nadrealisti, a vidljiv je i upliv romantizma.
Bila je opsjednuta smrću i ludilom, a strah od ludila pratio ju je do samog kraja. Moglo bi se reći da je na neki način bila zaljubljena u smrt. Istovremeno, pokušavajući evocirati djetinju sebe i možda na taj način rekonstruirati svoje teško djetinjstvo i tako ga zaliječiti, provlačila je kroz motive djetinjstva i sveprisutnu smrt, a posebno su je intrigirale lutke kao simbol nevinosti i horora. U nekoliko pjesama postoji referenca na Alisu u zemlji čudesa gdje se spominje stanovita „A“ koja razgovara s lutkom. Alejandrin poetski svijet i jest zemlja čudesa u kojoj ona naizgled izgubljena vlada čitateljem odvodeći ga sve dublje u šumu motiva, stvarajući nelagodnu, ali čarobnu atmosferu u kojoj je moguće istovremeno umrijeti od jeze i ljepote.
Netko ulazi u smrt
širom otvorenih očiju
kao Alisa u zemlju već viđenu
Ljubav prema zrcalima provlači se kroz njen opus i život; vječito je ostala fascinirana idejom druge sebe u zrcalu s kojom je ujedinjuje jedino pisanje. Možda je zato tako mahnito pisala, ostavivši iza sebe bogatu kolekciju dnevnika od više od tisuću stranica, zbirki pjesama, priča, kritika i pisama, i na taj način učinila sebe besmrtnom kad već u pisanju nije uspijevala pronaći svoj mir. Fluidnost identiteta koja obilježava granični poremećaj ličnosti je ujedno i ta borba sa zrcalima u kojima je nemoguće doći s druge strane zrcala i utopiti svoje ja u neko drugo prihvatljivije. U mnogim pjesmama Alejandra spominje upravo zamjenicu „ja“, tražeći kamo da izmjesti svoj self. Spominje i suicid mnogo prije nego će ga počiniti, kao jedan od načina bijega od sebe. Jezik je dugo bio taj način, ali na koncu nedovoljan.
Kako bih voljela vidjeti sebe u nekoj drugoj noći, onkraj ovog ludila bivanja s dvije strane zrcala.
„Voljela bih svoju nesreću prevesti u najljepšu moguću ljepotu“, izjavila je, maštajući da napiše lijepo prozno djelo. Opterećena nemogućnošću da piše prozu, smatrala je Krvavu groficu svojim najvećim postignućem kad ju je naposljetku dovršila.
Iz njenih dnevničkih zapisa uočava se introvertiranost i napor da izađe van, makar u kino, da se druži s ljudima, iako primjećuje da nije dobro za čovjeka da bude mašina za stvaranje poezije. Zapisala je i da nitko nema toliko malo talenta za život kao ona.
Nakon povratka u Buenos Aires više nije pisala na francuskom i, iako ju je Pariz trajno nadahnuo, povukla se u osamu svoje sobe gdje je pisala, borila se s nesanicom i ugošćavala prijatelje. U sobi je imala skromni namještaj i malu ploču na kojoj je pisala, potom brisala i prepravljala riječi dok ne bi bila zadovoljna. Nesanica i astma mučile su je u dugim noćima u kojima joj je i psiha bila načeta pa je mislila da je susjedi namjerno drže budnom i kontemplirala o majčinoj odsutnosti. Teško je odrediti koliko joj je psihoanaliza pomagala jer je i njen psihijatar jednom izjavio da je ona više poetizirala njega nego što je on psihoanalizirao nju.
Pisati, to znači dati smisao patnji.
Iako progonjena vlastitim demonima, imala je sjajan smisao za humor i grleni smijeh, znala je ismijati patnju, pronaći šalu i u hororu. Bila je taj rijetki spoj mračne pjesnikinje i vedre visprene žene. Deset godina prije suicida u dnevniku je napisala: „Ne smijem zaboraviti počiniti samoubojstvo“. Iako je na psihoanalizu krenula s 18 godina i išla tek godinu dana, sa svojim psihijatrom Leonom Ostróvom ostala je u kontaktu do kraja života. Često su se dopisivali o običnim stvarima, ne samo o njenoj bolesti, tužila se na roditelje, ismijavala parišku elitu za vrijeme boravka u Parizu i maštala o svojoj umjetničkoj budućnosti. Zbližila se i s njegovom obitelji. U 24. godini se silno htjela osamostaliti, ali nije bila sigurna da će izdržati pritisak posla niti da to uopće želi. On ju je ohrabrivao i umirivao njene strahove. Bila je ponosna na svoju nesposobnost vođenja običnog života, a istodobno ju je to plašilo. Smatrala je da su zdrav razum i pristojno ponašanje teret i da umjetnost treba njihovu suprotnost.
Pisala mu je veoma otvorena pisma o svojim najdubljim emocijama, spominjući tako i svoje seksualne fantazije i ljubavnike, zalazeći duboko u područje transfera između psihoanalitičara i pacijenta. Alejandra je bila biseksualna iako se u njenim pjesmama to ne otkriva s obzirom da je i pisala u vrijeme kad to nije mogla slobodno artikulirati jer se argentinska književnost u tom smislu počela otvarati tek posljednjih četrdeset godina.
Alejandra se 1968. godine vratila u Pariz kada je dobila Guggenheimovu stipendiju i ostala je razočarana i pod utiskom da je grad amerikaniziran, a i mnogi njeni prijatelji su ili odselili ili umrli. Godine 1970. pokušala se ubiti i završila je na psihijatrijskom liječenju. Dvije godine kasnije u tome je i uspjela. Pjesnikinja koja je u poeziji tražila samo tišinu tako je zauvijek utihnula i postala mit.
Tekst je objavljen u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
