Objavljeno

Irena Vrkljan: Kritika odgoju za poslušnost

”Pod sjenovitim stablima raznih ljetovališta odvija se tako tortura dobrog odgoja, besmislene kazne učvršćuju torzo jednog društva koje se pomoću takvih rituala osigurava od propasti, u praznom tanjuru vidi svoj najvažniji cilj, te sve do danas u danima bez sjaja provodi svoj odmor u oholosti.” Irena Vrkljan, Svila, škare

Rođena 21. kolovoza 1930. godine, Irena Vrkljan svoje djetinjstvo, pa i većinu osnovnoškolskog obrazovanja, provodi u Beogradu, u dvojezičnoj njemačko-srpskoj školi. Nakon bombardiranja Beograda 1941. godine, s roditeljima i sestrama Nadom i Verom, Irena se seli u Zagreb gdje upisuje i završava gimnaziju, a potom i studij arheologije te germanistike i etnologije na Filozofskom fakultetu.

U prvi brak, onaj s pjesnikom Zvonimirom Golobom, ulazi s 22 godine. Golob je tad bio jedan od urednika časopisa Krugovi te su oboje svojim književnim stvaralaštvom pripadali krugovašima– skupini književnika/ca okupljenih oko navedenog časopisa s ciljem suprostavljanja socrealizmu. Iako poznata po autobiografskoj prozi, Irena će se kroz svoje stvaralaštvo okušavati i pronalaziti u nekoliko žanrova, a sve s početkom 1954. godine i zbirkom nadrealističke poezije Krik je samo tišina. Nadrealizam je predstavljao vid otpora, a poezija vrstu za koju smatra da mladoj osobi bolje leži od proze koja, prema Ireni, zahtijeva dozu zrelosti koju je u njenom slučaju došla tek kasnije.

U dobi od 36 godina, razvedena i potaknuta savjetom da će tek odlaskom iz zemlje realno sagledati svoj privilegiran zagrebački život, Irena upisuje režiju na Akademiji za film i televiziju u Berlinu te se samoinicijativno stavlja pred nepoznato u nadi osobnog i profesionalnog napretka.

”Odgoju između razmaženosti i zapuštenosti došao je kraj, tom djetinjstvu, propalom braku, prerezala sam pupkovinu, bila sam stara trideset i šest godina. Prašina je pala na praznu sobu u Bulićevoj, susjeda više nije kucala na vrata, slike i knjige su polako posivjele. Otišla sam s jednim kovčegom i našla se negdje drugdje, prvi put sam bila potpuno sama. Prijatelji koji su stajali na aerodromu mahali su mi mrzovoljno i s nerazumijevanjem.”

Od 1961. do 1970. Irena je, uz pisanje i prevođenje, radila i kao urednica televizijske emisije Portreti i susreti za koju je napisala preko 70 scenarija. Tadašnji angažman na televiziji uvelike je odredio njezin književni stil-fragmentirane snimke popraćene mirnim pripovijedanjem ispresijecanim pokojim citatom i povezane u koherentnu i dojmljivu cjelinu u principu bi mogle predstavljati i televizijsku adaptaciju bilo kojeg od njezinih proznih djela.

Otišavši iz Zagreba u Berlin, Irena još neko vrijeme piše poeziju, ali i doživljava svojevrsni period stagnacije, naime, na Filmskoj akademiji upoznaje docenta i književnika Benna Meyer-Wehlacka. Irena i Benno ubrzo postaju par, a ona, ostavivši vlastiti rad po strani, pomaže u rješavanju Bennove kreativne blokade tipkajući njegove riječi u ono što će kasnije postati njegova prva knjiga- Muzika pločnika.

Berlin Ireni donosi željeni odmak, njezino djetinjstvo i odrastanje za nju postavlja u perspektivu kakva ne bi bila moguća da nije bilo odlaska. Ta perspektiva, ili kako je rekla Julijana Matanović– ”…suvremena autobiografija gdje se cjelovita priča o Ja dobiva slaganjem iz odnosa Ja prema drugima, a epizode su oblikovane u formi priče i iz njih se iščitava razvoj osobnosti i karaktera”, donijela joj je titulu osnivačice ženskog pisma, titulu s kojom se Irena Vrkljan ne slaže.

”Ja mislim da su sintagmu ženskog pisma našli zato da muškarci stvar postave tako da kažu – muški pisci su dobri, a ovo je sada ženska spisateljica; ne znam je li to ljubomora ili što, nisu me htjeli svrstati u književnost uopće, nego sam stavljena tamo sa strane, i tako me, oni koji to žele, mogu hvaliti, bez da budem konkurencija muškom pisanju.”

Posebno mjesto u Ireninim djelima zauzimaju kuhinje i fragmenti biografija osoba koje percipira sebi bliskima. Dok su blagovaonice bile prostori iz djetinjstva u kojima su se događale roditeljske prepirke, kuhinje su nešto drugo, a primarno prostor druženja – prvo sa slikarom Miljenkom Stančićem u Zagrebu, a potom u Berlinu s čileanskim slikarom Claudiom Langeom. Koristeći elemente biografija, Irena je izražavala divljenje, ali i nastojanje da kroz proces uspoređivanja razumije vlastitu potragu – ruska pjesnikinja Marina Cvetajeva i Dora, prijateljica i glumica koju proguta stanje po opisu slično depresiji, obje imaju vlastite naslove u Ireninom opusu, Marina ili o biografiji i Dora, ove jeseni.

Dan prije svog 86. rođendana, 2014. godine, umire Benno. Nakon njegove smrti Irena se vraća u Zagreb, a svoje posljednje djelo, Protokol jednog rastanka piše nastojeći kombinacijom vlastitih i Bennovih tekstova sačuvati njihovu dvojinu. Protokol jednog rastanka je knjiga nešto drugačijeg tona od ostalih njenih djela, osim boli zbog Bennove smrti, Irena izražava i nerazumijevanje vremena, u intervjuu pak to sažima i kaže ”Ako čovjek previše ostari, nije ni to lijepo. Fale ti tvoji ljudi, tvoj život. Da su živi, ni oni se ne bi uklopili.”.

Sretan rođendan!

”Jer su te hranili raznim poštapalicama blagosti, zabranili ti svaku srdžbu. U sobama lakiranog mahagonijeva namještaja djetinjstva, mladosti, starosti. I jer te takvu kasnije nitko nije trebao.” Irena Vrkljan, Pred crvenim zidom


Povezano