Svega dva tjedna nakon prekida sedmogodišnje veze koja je obilježila moje dvadesete, sebe sam doveo u zabludu uvjerivši se kako sam u tom kratkom roku mentalno spreman komunicirati s drugim gej muškarcima pa sam, od svih aplikacija koje postoje, instalirao Grindr. Ono što sam zamislio kao tek par sati razonode i besciljnog očijukanja sa stasitim, emocionalno nedostupnim i, najbitnije, bradatim medvjedima (koji kao da su jedva dočekali svježe meso rasparena srca) ubrzo se pretvorilo u životnu lekciju o poniznosti. Dogodilo mi se ono čega se mi gejevi na pragu tridesete najviše bojimo – mlađi twink mi se javio i nazvao me, bez pardona, starim (ne čak starijim, nego starim!) muškarcem.
Odjednom su mi se pred očima počeli vrtjeti svi memeovi s moje milenijalskim sadržajima saturirane početne stranici na Instagramu u kojima se mi iz gej zajednice sami sebi smijemo da s tridesetom odlazimo u pedersku mirovinu i postajemo nepoželjni sveopćem homoseksualnom puku. Doživio sam to napokon na vlastitoj koži i prvi put osjetio da netko važe moje godine i kroji svoju interakciju sa mnom na temelju moje dobi. Iznenađen i, da ne lažem, pomalo i počašćen pokojim komplimentom da sam sada tatica u svojoj nevjerojatno dubokoj starosti od 28 godina, u nevjerici oko toga da očito i drugi primjećuju da se mijenjam i starim, odlučio sam na cijelu večer stišati notifikacije i baciti se na projiciranje svojih ufanja na mlade (točnije, tri godine mlađe) sudionike/ce reality dejting emisija na Netflixu.
Profiliranje na temelju starosne dobi iskustvo je koje sa mnom dijeli i protagonistkinja novog horor filma francuske redateljice i scenaristkinje Coralie Fargeat pod nazivom The Substance. Bivša filmska zvijezda Elisabeth Sparkle, koju virtuozno tumači Demi Moore, zbog svoje poodmakle dobi od 50 godina, kako to diktiraju mizogini holivudski standardi, dobiva prisilno umirovljenje na trenutačnom poslu TV fitness instruktorice ne bi li se na njeno mjesto postavila mlađa, seksipilnija žena zbog koje će se povećati gledanost programa.
Bez pretjeranih uljepšanih objašnjenja i trunke milosti, ljigavi producent otpušta Elisabeth, koja se mora suočiti s time da joj je sada službeno zalijepljena etiketa neugledne penzionerke. Po gradu se uklanjaju plakati s njenim likom, postaje nevidljiva konvencionalno zgodnim mlađim muškarcima, a jedini muškarac koji joj prilazi je šmokljan iz školskih klupa, koji joj je u mladosti možda bio neatraktivan, ali sada djeluje kao slamka spasa za njen romantični život.
Iako se među filmskim kritičarima/kama i publikom film prvenstveno uzdiže zbog prvoklasne obrade body horora, pravi horor počinje već u prvih nekoliko sekvenci filma i neprestano nas prati. Jezu za početak izazivaju pretjerani i neumjesni komentari o ženama i kadrovi koji seciraju svaki djeličak ženske tjelesnosti kao da se radi o promidžbi tri-u-jedan proizvoda na sniženju u Lidlu. Uvećani i distorzirani kutovi snimanja likova u jednako neprirodnim prostorima umataju nas u tjeskobnu atmosferu koja tijekom filma nikada ne jenjava i polako nas ostavlja gorjeti na žišku nelagode. Redateljica Fargeat, vjerujem, u svima nama inducira poznati osjećaj uznemirenosti i podsjeća nas na horor koji je nama blizak – neželjeno suočavanje s vlastitom smrtnošću.
Gleda li film mlađa ili starija publika, svi se možemo barem u nekom trenutku pronaći u cipelama Elisabeth Sparkle jer smo doživjeli da nas netko na temelju naših godina beskrupulozno kritizira i prišije nam kakvu groznu etiketu. Radi li se o naizgled dobronamjernim preporukama dnevnog unosa kalorija (jer smo u rizičnim godinama za svakojake bolesti), o izopačeno seksističkim opaskama upućenim ženama o tome kako im otkucava biološki sat ili pak o perfidnim reklamama koje nam sugeriraju da rješenje naših zemaljskih patnji leži u pomlađivanju naših lica, svi smo barem jednom čuli patronizirajući ton osobe koja se postavlja iznad nas i koja nam je priuštila gorku čašu za pamćenje.
Horor u ovom filmu ne čine uobičajeni i predvidivi motivi poput serijskih ubojica, ukletih kuća s krvožednim utvarama ili druge pojave iz noćnih mora, već ona sitna, konstantna, ali duboko usječena i podla dobacivanja ljudi koja dočekamo s kiselim smiješkom ne bismo li ih na štetu nas samih ili radi izbjegavanja nezgodnih socijalnih situacija pregrmjeli.

Nakon što Elisabeth na sugestiju medicinskog tehničara pogleda reklamnu za lijek (koji zvuči kao moguća buduća inačica ozloglašenog Ozempica), uspije se zalijepiti za idealističku iluziju suvremenog eliksira mladosti kojim bi smjesta mogla poništiti sve nedaće koje su joj se dogodile samo zato što je ostarjela. Elisabethino posrnuće jedva uspijevamo potpuno emocionalno degustirati jer je ona već na putu do paketomata.
Prava horor zakuska, u čijem se sladu gušimo, je ta što nam kao promatračima/cama Fargeat servira naše vlastite nesigurnosti – pa tko nije naivno barem jednom htio popiti kojekakav eliksir da si olakša život? Tko od nas nije na trenutak htio biti zamamljivo neodoljiv kada smo nekome bili samo dosadno odoljivi? Barem na trenutak u djetinjstvu se osjećati kao da pripadamo kada nas je netko okarakterizirao kao osobenjake? Fargeat namjerno punktira zataškane osjećaje neadekvatnosti koji se kriju u nama i potiče suosjećanje s palom holivudskom glumicom koja dobro reprezentira strahove koje imamo o sebi.
Kao gledatelji_ce možemo, naravno, olako i trezveno zaključiti kako protagonistkinja nepromišljeno srlja u vlastitu propast uzimanjem preparata čije nuspojave nisu posve jasne, no suočimo se na trenutak i s time da našu svakodnevicu čine slučajevi poznatih ličnosti koje su na svoju ruku počele uzimati različite lijekove ili suplemente i podvrgavati se neprovjerenim tretmanima ne bi li sačuvale svoju mladost i ljepotu. Slučaj Elisabeth Sparkle i čudotvornog seruma nije spekulativna fikcija iz budućnosti, već se odvija upravo sad pred nama te zahvaća i one koji nisu dio pompoznog svijeta glamura.
Elisabeth uz velike bolove prolazi svoju iščekivanu kafkijansku metamorfozu i iz čahure njenog osakaćenog tijela izlazi mlada i zanosna Sue. Nju tumači Margaret Qualley, čija sjajna izvedba nimalo ne zaostaje za onom iskusne Demi Moore. Uvođenjem lika Sue objelodanjuju se dvostruki standardi filmske industrije: svi hvale Sue zbog njene ljepote i mladosti, u središtu je pažnje svih muškaraca, popularna je u društvu i poželjna na poslu, zbog čega u kratkom roku dobiva i važan televizijski angažman.
Tu nam Fargeat zadaje još jedan suptilni hororski hitac tako što nam ne pruža nikakav klišejizirani, ušećereni osjećaj nade ili mogućeg narativnog obrata, kako to uobičajeno čine romantične komedije ili coming of age filmovi koji nam poručuju da u ljepoti i mladosti ipak nije sve i da je bitno ono što nosimo iznutra. Upravo suprotno, Fargeat prenaglašava prednosti koje Sue dobiva na temelju fizičkog izgleda i kao da nam svima realizira noćne more o tome da ćemo jednog dana svi biti lako zamjenjivi. Klica strave počiva u redateljičinoj surovoj poruci da će u patrijarhalnom društvu uvijek netko postići bolje rezultate od nas samo zašto što imaju, primjerice, veće grudi, manje bora ili utegnutu zadnjicu.
Dok obje klackaju na granici pravila ne bi li skladno su-uživale u novom životu kojeg im je pružio misteriozni serum, Sue ipak prevagne u tome da svoje zakazane dane svaki put protiv pravila malčice produži, što rezultira time da Elisabeth počinje dobivati neželjene tjelesne deformitete, koji se s vremenom pogoršavaju što više izbiva iz svog tijela. Rivalstvo između klasičnog jungijanskog arhetipa sjene koji utjelovljuje Elisabeth i idealizirane persone u obliku Sue poprima epske razmjere u kojima na kraju Elisabeth ostane mrtva, a Sueino tijelo metastazira u frankenštajnski monstrum Elisasue koji utjelovljuje obje protagonistkinje.
Pomirene u zajedničkom unakaženom entitetu, Elisasue radikalno odluči prihvatiti ono što jest – protivno tomu što ne odgovara slici i prilici onoga što društvo od nje očekuje. Kadrovi njenog šminkanja i kićenja evociraju istu senzibilnost kao i filmovi u kojima prizor promatranja vlastite pojave u ogledalu simbolizira neki magičan, svrhovit i autorefleksivan moment nakon kojeg junakinja preuzima moć u svoje ruke ne bi li iz tegobne situacije izašla kao pobjednica. Taj nježni trenutak peripetije, koji kao da nosi bajkovitu pouku o tome da samo trebamo ostati takvi kakvi jesmo, ubrzo završava pogubno za Elisasue. Nakon dolaska na svečano događanje, na kojem se ponosno prezentira pred publikom u svoj svojoj čudovišnosti, drugi gosti je nasilno protjeruju. Na koncu umire u zaboravu javnosti koja ju je nekoć slavila.

Unatoč tome što je scena smrti groteskna i stilski priliči jednom body hororu u kojem se ne štedi na vizualnim efektima kako bi se što gadljivije dočarala Elisasueina dezintegracija u krvavi pire ljudskog mesa, gađenje nužno ne proizlazi iz prikazanog – ono proizlazi iz nehumanog odnošenja prema biću koje nije odgovaralo standardu društva i za to je kažnjeno. Užas se ipak najviše krije iza simbolike scena bijega i brutalne smrti kojom nam redateljica poručuje da bilo kakvo odudaranje od normi ne završava happy endom.
Dok kod drugih filmova u tom žanru možemo barem imaginirati da postoji mogućnost da se likovi izvuku iz svoje situacije ili da postoji barem jedna osoba koja naposljetku preživi tragediju i zbog nje postaje bolja osoba, Fargeat dokida mogućnost svijeta koji bi u bilo kakvom obliku otvorenih ruku dočekao nekoga tko se ne uklapa u standardizirane kalupe društva. Tim gore je što svemir koji je redateljica stvorila stravično nalikuje na već postojeće stanje u društvu.
Fargeat vješto adresira temu društvene nepravde iz ženske perspektive i njena se poruka dobro čita neovisno o tome koliko je tko osviješten o tematici ageizma i tretmana žena u društvu. Premda neki kritiziraju film zbog banalnosti i pravocrtnosti radnje, mislim da treba napomenuti da jednostavnost čitanja filma tim više doprinosi tome da o njemu mogu razgovarati različite vrste publika te da se gledatelji_ce, ako i uspiju promašiti očigledne feminističke ideje, mogu poistovjetiti s likovima koji sa svih strana primaju hitce zbog nečega nad čim nemaju kontrolu.
Suočavanje sa smrću i starošću univerzalno je iskustvo koje i one bez sentimenta prema specifičnim korelacijama seksizma i ageizma pokreće da do kraja filma ostanu investirani u radnju. Što se pak tiče feminističkih tema, ostajem pomalo rezerviran po pitanju toga koliko je film zaista duboko zagrebao u feminizme. Usprkos tome što se u središtu radnje jasno razabire kritičan stav prema dvostrukim standardima filmske industrije na štetu žena, Fargeat do svoje poruke dolazi trnovitim putem. Naime, film je prepun eksploatativnih, rubno pornografskih scena koje, dakako, doprinose prenošenju osjećaja nelagode i seksističkih dinamika, no pitam se je li skopofilni, muški pogled na likove Elisabeth i Sue mogla zamijeniti neka produktivnija perspektiva koja bi na jednako šokantan način približila iste poruke. Ako se koristimo opresivnim vizualnim sredstvima da bismo dočarali izrabljivanje ženskih likova, pitanje je mogu li se ti rezultati takvog filma nazivati feminističkim.
Možemo, naravno, govoriti i o izvrtanju standardnih eksploatacijskih modela, no pitam se koliko Fargeat zaista gura tu nit subverzije ako se ženski likovi u većem dijelu filma podvrgavaju krupnim kadrovima ogoljenih, konvencionalno lijepih tijela koja do sredine filma i dalje izgledaju spremno za estetski užitak publici. Uz to, pitanje je koliko pornografski kodirane scene prekidaju cisheteropatrijarhalni užitak koji se želi kritizirati i ne pleše li film na ivici afirmiranja borbe protiv patrijarhata i dodvoravanja patrijarhatu u svrhu prenošenja svojih feminističkih postulata. Takve dinamike u filmu podsjećaju na tipični neoliberalni modus operandi koji svim sredstvima, pa makar i onim cisheteropatrijarhalnim, želi isporučiti proizvod koji se tobože etiketira feminističkim, ali koji vrlo površno adresira moguće sistemske promjene koje trebaju dovesti do oslobađanja žena od opresije.
