Mila Panić bosanska je vizualna umjetnica i stand-up komičarka koja već 10 godina živi i djeluje u Berlinu. Njezina praksa kreće se od korištenja osobnih materijala i dokumenata do visoko-poetičnih vizualnih i diskurzivnih elemenata, baveći se temama migracija, obitelji i obiteljskog nasilja, te pripadnosti.
Voditeljica je podcasta Broken English koji istražuje politiku jezika i pitanje kako živjeti između dva ili više jezika. Suosnivačica je kolektiva i udruge Fully Funded Residencies.eV. Njene novije samostalne izložbe održane su u galeriji eastcontemporary u Milanu i u Künstlerhaus Sootbörn u Hamburgu. Laureatkinja je nagrade ZVONO Bosne i Hercegovine te dobitnica brojnih međunarodnih stipendija i grantova.
Ovog ljeta bila sam jedna od polaznica Miline dvodnevne radionice stand-up komedije održane u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Tamo nas je upoznala pravilima pisanja šala i osnovnim postulatima ovog žanra, podijelivši s nama vlastite početke u stand-up komediji. Vrlo brzo smo postali svjesni da pred nama stoji mlada umjetnica koja je u stand-upu pronašla vlastiti produženi kanal za izražavanje.
“Konačno netko kome mogu slobodno iskazati vlastito gnušanje na seksističku stand-up komediju popularnu na našim prostorima”, pomislila sam i – ljuto se prevarila! Naime, Mila nam je na radionici više puta kazala kako se u stand-upu ne opterećuje ljevičarskim, feminističkim i woke kriterijima (više o tome u nastavku).
Valja spomenuti i da je, otprilike u isto vrijeme, Mila imala izložbu Hurts So Good u zagrebačkoj GMK , u kojoj je kombinirala upravo stand-up i vizualnu umjetnost.
Svijet vizualnih umjetnosti i svijet stand-up komedije uglavnom su razdvojeni visokim zidom. Ti si u tom zidu uspjela probušiti rupu i prijeći na drugu stranu. Kako je izgledao taj proces i zašto je to u posljednje vrijeme postao važan element tvog umjetničkog izražavanja?
Mislim da zid između svijeta vizualnih umjetnosti i stand-up komedije za mene kao umjetnicu u suštini ne postoji. Ljudi često smatraju da se te forme ne trebaju miješati ili da je za galerijski prostor potrebno “nešto više”. No, za mene je šala jednaka video radu, instalaciji ili skulpturi. Svaka šala je umjetnički rad. Taj “zid” možda postoji jer se rijetko razmišlja o šalama kao o umjetnosti. Kada se muzika prepliće s vizualnom umjetnošću ili filmom, to se smatra prirodnijim. Mislim da je kod nas i dodatni faktor to što je stand-up relativno nova forma izražavanja. Međutim, za mene je stand-up jednako vrijedan kao bilo koji drugi umjetnički medij.
U posljednje vrijeme naizmjenično izlažeš u galerijama i nastupaš sa stand-upom. Tematski se ovi mediji u priličnoj mjeri preklapaju; no zanima me temeljni motiv za njihovo spajanje. Je li za tebe svijet vizualnih umjetnosti generalno toliko dosadan i pomalo komičan u svojoj ozbiljnosti?
Ne, svijet vizualnih umjetnosti definitivno nije dosadan, samo je ponekad previše formalan. Rijetko imam priliku da kažem ono što zaista želim, na način na koji to želim, zbog raznih imaginarnih protokola u svijetu savremene umjetnosti. To sam shvatila kada sam počela pisati šale o temama koje mene lično pogađaju. Nedostajala mi je “vulgarnost” jezika u vizualnoj umjetnosti.
Naravno, sve ovo je moj lični stav. Često razgovaram s kolegama komičarima o tome da li smatraju stand-up umjetnošću. Zanimljivo je da mnogi misle da nije (ili su jednostavno previše skromni da sebe nazovu umjetnicima, što već govori o tome kako ljudi percipiraju suvremenu umjetnost). Ipak, moj omiljeni odgovor mi je dao prijatelj Victor Patrascan: ‘stand up is not art – its beyond art’.
Mnogi se ne slažu s mojim pogledima i to je sasvim u redu. Možda se ni ja sama neću slagati sa svojim sadašnjim mišljenjem za nekoliko godina.
Na radionici u MSU-u si nam priznala kako u Berlinu svaku večer ideš bar na dva-tri open mica i da ti zbog tvoje opsesije stand-upom već neko vrijeme opako pati društveni i intimni život. Tvoja bi maksima negdje bila “život uzme, stand-up vrati”, ha? Što je ono što na koncu dobijaš zauzvrat, možeš li to imenovati?
Stand-up je za mene mentalna higijena. Also, if I can make you laugh, it means I am not crazy or mad. Teško mi je ovo na hrvatski prevesti, a da zvuči ok.
U svom stand upu baviš se temama obitelji, migracija, rata, čak i obiteljskog nasilja. Kako se uopće šaliti s obiteljskim nasiljem i tko na takvo što ima pravo?
Mislim da se svatko može šaliti na bilo koju temu – samo je pitanje tvog osobnog moralnog kompasa na koji način to radiš. Svi smo mi ljudi s mišljenjima i opažanjima. Smatram da je ključno biti svjestan svoje pozicije u toj temi, bez obzira na to radi li se o ratu, nasilju, seksu ili bilo čemu drugome.
Moje težnje ka ovim temama vidljive su u mnogim radovima i prije nego što sam se počela baviti stand-upom. Prije dvije godine intenzivnije sam radila na šalama koje su se bavile selektivnom empatijom i ratom, jer me to tada osobno pogađalo. Danas se neke šale dotiču obitelji, rasizma, nasilja, ali i svakodnevnih situacija – da ne bude sve samo o teškim temama. Ne pokušavam kroz stand-up prodavati neke nove istine – samo dijelim svoja iskustva i opažanja.
Za vrijeme radionice rekla si nam da se ne ubrajaš u one koji kritiziraju Dave Chapellea koji je u svojem comedy specialu The Dreamer zbijao šale s transrodnom populacijom. Moram priznati da me ovo tvoje priznanje tamo malo šokiralo. Jesu li ti njegove šale doista smiješne?
To što sam obožavatelj nečije komedije ne znači nužno da dijelim isto mišljenje na sve teme. Isto vrijedi i obrnuto. Na primjer, ne smatram Hannah Gadsby posebno smiješnom, ali cijenim njezin zanat.
Moje skromno mišljenje: najveći razlog zbog kojeg mislim da Chapelle to radi jest taj što mu ljudi govore da to ne može. Mnogi komičari danas priznaju da osjećaju potrebu da “filtriraju” ono što govore, a mislim da čak i u našim svakodnevnim razgovorima često to osjećamo. Možeš vidjeti izraze na licima ljudi dok razmišljaju trebaju li nešto reći ili ne. I sada, recimo, mislim se što da napišem kao odgovor da bude dovoljno konkretno, a i neutralno – jer svatko će da moje odgovore pročita na svoj način.
Na radionici si nam također kazala da nema dobrog stand upa bez puno “umiranja” na sceni. Mora li nam sve dolaziti kroz nelagodu i patnju? Kako su izgledala tvoja “umiranja” i zašto su ti bila važna?
Bolje zvuči na engleskom – killing znači da je publika na tvojoj strani i da šale “pogađaju”, dok bombing znači da ne uspijevaju. To je jednostavno proces stvaranja. Pokušaji i pogreške. Da bi napravila dobru foru, treba ti publika, a kad “bombaš”, to znači da moraš još raditi, zato su ti trenuci bitni. Drže te prizemljenom.
U Zagrebu je nedavno u GMK-u otvorena tvoja izložba Hurts So Good na kojoj uz crteže i autoportrete s tekstualnim intervencijama predstavljaš i neke svoje comedy nastupe koji su po prvi put bili prikazani na ekranima. Budući da razgovaramo post festum, kako je u ovom slučaju na izložbi umjetnost srasla sa komedijom? Tko se kome prilagodio u ovoj priči, i tko je koga omekšao ili naoštrio?
Prema komentarima, ljudima se svidjelo. GMK tim i kustosi, Petar Vranjković i Antonela Solenički, su bili super za saradnju i drago mi je da su zainteresovani da se poigravaju ovim idejama.
Mislim da ima još mnogo prostora za raditi na tome kako će se to razvijati u galeriji u budućnosti. Sa svakom novom izložbom pokušavam nešto novo ili drugačije. Sada su to po prvi put bili televizori; vidjet ćemo kako će to ispasti sljedeći put, ali već imam nekoliko novih ideja. Jako se radujem narednim godinama jer će u mojoj praksi to biti mnogo sinhroniziranije.
Tvoja stand-up komedija bavi se temama odrastanja, obitelji, identiteta, porijekla, pripadnosti i specifičan je po crno-humornom pristupu vlastitoj osobnoj povijesti, a izvodiš ga na engleskom jeziku. Vidjela sam na internetu da jedan tvoj nastup reklamiraju kao Dark delight. Što se događa na tim večerima, kakva vrsta komunikacije s publikom?
Dark Delight je show koji radim s kolegicom Abi Mohanti. Svaka od nas izvodi pola sata svog materijala. Jako smo različite u stilu i temama, ali smo veoma politički nastrojene i flertamo s idejama o tome što je “politički korektno”. Općenito, show nije za lako uvredljive ljude. Stand-up nije za lako uvredljive duše.
Već deset godina živiš u Berlinu, čini mi se da se život u tom gradu i u Njemačkoj podosta promijenio, čak i na razini građanskih sloboda, pogotovo nakon listopada protekle glodine i genocida koji je uslijedio u Gazi. Islamofobija je jača nego ikada, esktremno desne stranke također. Kako to probavljaš?
Probavljam kroz stand-up. Stvari se događaju rapidnom brzinom da nemamo vremena ni procesuirati koliko su surrealne. Jednostavno sam shvatila da su etičke granice toliko pomjerene, da nas u ovom trenutku malo što može iznenaditi. Svako jutro se budimo sa viješću o današnjem broju ubijene djece. Ne znam što dalje od ovoga reći. Postalo je kao da gledamo vremensku prognozu. Kolika količina bombi će pasti danas…
Bilo bi dobro dobiti i preporuke za comedy klubove i mjesta u Berlinu u kojima se može čuti dobar stand up. Dakle, gdje otići?
Mjesta koja su meni kao kuća što se tiče komedije, gdje ne moram da se cenzurišem, jesu Karakas Comedy Club, Ma’s Comedy Club, Laughing Spree.
Volim stand-up komediju i više puta sam otišla na lokalne stand-up večeri, međutim, odbio me mačizam i seksizam kojim vrve šale stand-up komičara na lokalnoj sceni. Je li uopće moguće biti uspješan stand-up komičar_ka u patrijarhalnim i konzervativnim zemljama na Balkanu koji ne ismijava žene i ranjive skupine? Tko bi uopće kupio ulaznicu za nešto drugačije?
Ništa nije nemoguće. Publike ima. Potrebna je odgovarajuća platforma da se oformi gdje bi se to moglo dešavati na siguran način. Igra jezika i naizgled smiješne premise koje vode do smijeha postaju alat s kojim možemo suočiti i preispitati svoju kolektivnu odgovornost. Kada se zajedno smijemo, pojavljuje se kolektivni dogovor u kojem priznamo svoje strahove, nade i ljutnju, ali i svoju spremnost na ozdravljenje i promjenu.