Ksenija Marinković obilježila je hrvatsko glumište u posljednja tri desetljeća. Kompleksne ženske uloge što ih je tumačila u brojnim serijama, filmovima i kazališnim predstavama uglavnom predstavljaju odmak od tragičnih heroina i fatalnih žena koje su za sobom povlačile popularnost i medijsku pozornost generacijama ranije. Na njenom primjeru možemo vidjeti da je moguće biti traženom domaćom glumicom i bez pojavljivanja na naslovnicama tabloida te javnim događanjima i zabavama koje nemaju veze s kazalištem i filmom.
Rođena je 18. travnja 1966. u Virovitici. Glumu je diplomirala 1988. na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a od 1989. je stalna članica ansambla Zagrebačkog kazališta mladih u kojemu je sudjelovala u pedesetak predstava. Osim u ZKM-u nastupala je u Glumačkoj družini Histrion (Grička vještica), Teatru &TD (Budi se lijepa; Gorki, gorki mjesec), Teatru Ulysses na Brijunima (Kralj Lear; Hamlet; Pijana noć 1918), u GDK-u Gavella (Ludi dani; Leda; Closer) te u mnogim nezavisnim kazališnim skupinama. Od jeseni protekle godine dramska je prvakinja zagrebačkog HNK-a.
Povodom njenog rođendana, s Ksenijom Marinković pričamo o plodnim glumačkim godinama koje su iza nje i pozivu koji joj je obilježio život.
Nakon 26 godina rada u ZKM-u prešli ste u najveću hrvatsku kazališnu kuću, zagrebački HNK. Tamo ste već neko vrijeme, što se za vas promijenilo dolaskom u neobaroknu žutu zgradu?
Što se tiče posla, nije se puno promijenilo. Upoznajem nove kolege i sve mi je novo i uzbudljivo. Svaki kolektiv ima drugačiju energiju i stil rada. Moram priznati da me ova promjena veseli, mislim da mi je došla baš u pravom trenutku. Djeca su mi upisala fakultete, sada sam slobodna, pa sam pomislila da mi je vrijeme da probam nešto novo. Kako sam o tome razmišljala, došao je poziv za prelazak u HNK.
Vašu je karijeru obilježio i znatan broj projekata izvan matičnih kuća, u nezavisnim produkcijama. Po čemu se rad u takvim okruženjima razlikuje od onog u većim kazališnim kućama?
Razlikuje se po tome što je u javnom kazalištu puno stvari na raspolaganju, a u privatnijim produkcijama sve štedljivije i ‘stisnutije’. Ljudi u privatnim produkcijama zavise o puno faktora, npr. količini publike, veličini ansambla (to bitno mijenja cijenu predstave), tehničkog osoblja mora biti bitno manje. Generalno, privatna kazališta su u maloj većoj ‘panici’ od javnih. Nemaju pravo na grešku i teško si mogu dopustiti ‘istraživanje’ .
Za mene je uvijek bilo bitno raditi u nezavisnim produkcijama, zapravo, u raznim produkcijama izvan matičnog kazališta jer mi se činilo da nije dobro zatvoriti se samo u jednu kuću. Odlazak u druge produkcije za mene je značio širenje vidika u socijalnom i umjetničkog smislu. Konkretno na mene kao glumicu, ta panika nije djelovala toliko loše jer sam ipak bila stalno zaposlena pa nisam imala egzistencijalni strah, ali gledajući druge suradnike koji tu sigurnost nisu imali, polako sam shvaćala koliko je bitno nikada se ne opustiti i doživljavati naš posao zdravo za gotovo. Pogotovo smo mi koji smo stalno zaposleni imali tu odgovornost nikad ne uzimati to što imamo zdravo za gotovo.
Scena iz filma ‘S one strane’
Prošle godine snimili ste glavne uloge u četiri filma; Nuićev ‘Život je truba’, Ogrestin ‘S one strane’, film mlade redateljice Sare Hribar ‘Na zapadu’ i ‘Sve najbolje’ Snježane Tribuson. Tu je i ‘Ustav Republike Hrvatske’ Rajka Grlića koji se uskoro očekuje. Nije teško zaključiti da vam je 2015. godina u filmskom pogledu bila najplodnija u karijeri. Što je na to utjecalo?
Zaboravili ste i film Pave Marinkovića ‘Ministarstvo ljubavi’! Ne znam što je na to utjecalo, ali mislim da je to rezultat svih mojih radova prije, pa se kod nas glumaca zna reći da si ‘trenutno in’. U puno glumačkih karijera sam vidjela kako navala poslova ide u valovima: u jednom trenutku zovu te svi, a onda opet dođe period kad te ne zove nitko. Još kao mlada glumica naučila sam se da moram biti strpljiva kada nema posla, a kad ga ima puno – još strpljivija. Nije mi se dogodilo, nasreću, da mi slava ‘udari o glavu’; za to sam preoprezna.
Nikada niste oskudijevali angažmanima, kada se pogleda Vaša biografija, stječe se dojam da se redatelji otimaju za Vama. Je li to oduvijek bilo tako ili ste i Vi imali sušnih razdoblja?
Imala sam sušnih razdoblja, kako ne, ali sam nastojala u tim periodima raditi na sebi. Nisam očajavala.
Poznato je da su se nekada u glumištu najviše cijenile i prestižnim smatrale uloge tragičkih heroina i seksepilnih/erotiziranih fatalnih žena, no vi ste rijetko dobivali i glumili takve uloge. Kada i kako se počeo mijenjati takav sustav vrijednosti?
Počeo se mijenjati baš s mojom generacijom. Nas je desetak ušlo u tada otvoreni OKC, odnosno novu dvoranu ZKM-a, i počeli smo raditi netipične predstave i iznimno nas je interesiralo kazalište kao ‘odgovor konzervativizmu’, snažno smo branili timski rad i inzistirali na tome da svatko od nas jednako vrijedi kao glumac i da se za svakoga od nas može naći dobra uloga. Isto tako smo imali dogovor da svi igramo i male i velike uloge; na taj način smo jačali osjećaj kolektiva kao skladne cjeline u kojoj su svi podjednako zastupljeni.
U to vrijeme su u ZKM ušli Vilim Matula, Rene Medvešek, Marica Vidušić, Suzana Nikolić, Pjer Meničanin, Damir Šaban, Kajo Cvjetković, Cintija Ašperger, tamo je već bila zaposlena Urša Raukar i svi smo bili ‘nabrijani’ na kazalište. Rasprave nakon proba bi trajale satima, radno vrijeme nije bilo bitno, svi smo se osjećali kao da sudjelujemo u nečem velikom. Toliko smo brinuli jedni o drugima da smo čak dogovorili da svi glumci imaju isti koeficijent tako da se nitko ne bi osjećao manje vrijedan. Razlike u plaći su bile staž i broj odigranih predstava. Mislim da smo bili jedini u gradu s takvim stavom.
Ovih dana se pripremate za premijeru predstave Tri zime u režiji Tene Štivičić u zagrebačkom HNK-u. Tumačite ulogu Maše Kos. Po čemu ćete pamtiti ovu ulogu?
Po mnogočemu. Ona je prava ‘mater familias’, uvijek na usluzi svima, uvijek zabrinuta što za svog muža, što za svoje kćeri, grčevito pokušava cijelu obitelj održati na okupu. Tu obitelj obožava i ne može zamisliti život bez njih. Oni su svrha njezina postojanja. Zaljubila sam se u Tenin tekst. Maša Kos, pak, podsjeća me na moju majku.
Kakav je položaj dramske radnice i umjetnice u Hrvatskoj i regiji unatrag posljednja tri desetljeća? Kada pričamo o redateljskom pozivu, svijet teatra i filma uglavnom je bio muško okruženje, tek posljednjih godina u njega ulaze žene. U pravilu je uspjeh glumice bio proporcionalan njezinoj želji ili mogućnosti da se tom svijetu i njegovom sustavu vrijednosti prilagodi. Koliko je Vama bilo teško ili lagano prilagoditi se nekim stereotipima prikazivanja žena, kojih je u Vašoj karijeri zasigurno bilo?
Na svoju sreću, ja sam oduvijek toliko voljela svoj posao da probleme ovog tipa nisam ni primjećivala. Jedino što sam uvijek željela bilo je kvalitetno napraviti svoju ulogu. Takav sam tip, ili barem takav dojam ostavljam, da nisam doživjela puno ružnih stvari u svom životu. Budući da nisam imala ambiciju biti išta drugo osim glumice, nisam se opterećivala omjerom muškaraca i žena. Imala sam cijeli život dojam da radim podjednako sa svima. A što se stereotipa tiče – oni su tu zato da se ruše, afirmiraju, ironiziraju, bitno je ono što se djelom želi reći. Svoj otpor sam obično pružala sasvim nesvjesno, npr. dobila bih zavodnicu, a ja bih od nje napravila karikaturu (nesvjesno ironiziram stereotip).
Iz predstave ‘Kako smo preživjele’: Urša Raukar, Doris Šarić Kukuljica, Ksenija Marinković, Nataša Dorčić
Koliko je domaće kazališno i filmsko okruženje konzervativno, unatoč laičkom poimanju ovih zanimanja kao umjetničkih i nekonvencionalnih?
Prilično je konzervativno, no to je u skladu s ostalim komponentama društva.
Smeta li Vas to, kako ste naučili plivati u takvom okruženju? Jeste li ikada pružali neku vrstu vlastitog otpora?
Katkad me smeta, ali ako ne možeš pobijediti, prilagodi se ili se pritaji na neko vrijeme.
Samohrana ste majka. Kada Vam je taj status padao najteže?
Po mojem mišljenju, to ni u kojem slučaju nije loš status, osim u slučaju manjka novaca.
Budući ovaj intervju radimo za posebnu rubriku Strašne žene, zanima nas koje su žene na Vas najviše utjecale u formativnom razdoblju, ali i kroz cijelu karijeru do danas?
Od Mire Stupice sam naučila kako se komprimira energija na sceni i kako se u jednoj riječi može iščitati i puno emocija i puno stava – ona je prava predstavnica ‘less is more’. Od Ane Karić, s kojom sam godinu dana provela u ‘Teatru u gostima’ (’88.-’89.) naučila sam koliko je energije, elana i dobre volje potrebno za svakodnevno igranje predstave i održavanje cijele ekipe na okupu, od Elizabeth Taylor što znači pretvoriti se u ulogu koju igraš, postati uloga koju igraš s puno divlje slobode unutar kreacije, ali i s puno dobrog ukusa. Od Božidarke Frajt sam učila prirodnost i ležernost na filmu, od Meryl Streep vječno mlad um i dobro promišljene konstrukcije uloga. Mirjana Karanović mi je bila otkriće jer je imala sve ove faktor u sebi, ali nijedan od njih nije pretjerano isticala; upotrebljavala je sve točno koliko joj je bilo potrebno za ulogu koju tumači.
Intervju je izvorno objavljen 2016. godine.
