Multimedijalna umjetnica Andreja Kulunčić izlagala je svoje radove na brojnim međunarodnim i domaćim izložbama i bijenalima, među kojima se ističu kasselska documenta 11, frankfurtsko izdanje Manifeste 4, 8. Istanbulski Biennale, 10. Trijenale Indije u New Delhiju, njujorški PS1 MoMA, pariški Palais de Tokyo, kao i muzeji suvremene umjetnosti u Zagrebu i Rijeci.
Kulunčić je fokusirana je na društveno angažirane umjetničke prakse koje otvaraju prostor za razmjenu, zajedničko promišljanje i djelovanje. Radove razvija kroz dugotrajna istraživanja i suradnju s različitim društvenim skupinama, poput migranata, ilegalnih radnika, osoba s mentalnim poteškoćama, radnica u nesigurnim oblicima rada, osoba s iskustvom političke represije, kao i pripadnika_ca različitih manjinskih zajednica. Surađivala je s pojedincima iz raznih disciplina – sociologinjama, pravnicima, aktivisticama, ekonomistima, teologinjama, informatičarima, znanstvenicima – razvijajući projekte koji se često nalaze na razmeđu umjetnosti, edukacije i aktivizma. Ovakav pristup omogućuje višeslojnost u čitanju radova, ali i otvara mogućnosti za konkretne društvene pomake, makar na mikro razini.
Jedan od tih projekata, participativni projekt index.žene, 15. travnja doživio je svoju petu varijaciju u sklopu Andrejine istoimene samostalne izložbe u Muzeju grada Zagreba. Projekt će se potom nastaviti i u okviru njezine retrospektivne izložbe Činiti svijet boljim mjestom, koja se otvara 15. svibnja u Muzeju suvremene umjetnosti.
Sudionice projekta su žene koje odgovaraju na jednostavno pitanje: kako se osjećaju? Rezultati projekta su statistički podaci velikih brojeva. Za razliku od učestalih crnih statistika, ova anketa govori o manje poznatim, pozitivnim kvalitetama. Sreća, koja ovdje stoji za zadovoljstvo kvalitetom života, je osobni doživljaj. Ona se također teže komunicira. Kako je doći do tih podataka, što iz njih možemo saznati, možemo li komparirati geografski različite ili vremenski udaljene ankete, te zašto bi to sve skupa bila umjetnost, pitanja su o kojima smo porazgovarali s umjetnicom.
index.žene je projekt na kojem radiš već gotovo dva desetljeća. Koliko se potpora ženama u društvu, institucionalno i vaninstitucionalno, promijenila od vremena prve postave projekta u Splitu do danas? Možemo li, na osnovu podataka dobivenih kroz sve ove godine, govoriti o promjenama u svijesti o zadovoljstvu?
U odnosu na 2007. godinu, kada je index.žene prvi put postavljen u Splitu, u sklopu projekta Žena na raskrižju ideologija koji si ti kurirala, možemo govoriti o određenim pomacima, posebno u pogledu javne svijesti i diskursa, odnosno načina na koji se odnosimo i govorimo o ovim temama.
Tada je putem telefonske ankete samo 38% žena izjavilo da su zadovoljne, njih čak 49 % da se osjećaju diskriminirano, a 13 % zlostavljano. U istom gradu, ulična anketa na uzorku od 360 osoba u istom periodu pokazala je nešto optimističniji rezultat – 60 % zadovoljnih, ali i dalje 28 % diskriminiranih te 12 % zlostavljanih.
Kada se danas pogleda situacija u Zagrebu, iako kampanja još traje, vidimo da se 59,4 % žena izjasnilo zadovoljnom, 18,8 % diskriminiranom, a čak 21,9 % zlostavljanom (stanje na dan 9. 4. 2025.).1 Važno je napomenuti da je na početku kampanje u Zagrebu zadovoljstvo bilo čak 85 %, što znači da tijekom kampanje pada, odnosno druge dvije kategorije znatno rastu. Statistika u ovom slučaju ne mjeri, već, rekla bih, odražava. Svaka brojka predstavlja jedan subjektivni odgovor, stvarni unutarnji doživljaj žene koja je, potaknuta rečenicama s plakata, odlučila reći kako se osjeća. Upravo zato ova statistika ima posebnu vrijednost: ona ne zbraja podatke, već čini emocionalnu mapu stvarnosti, koja zrcali, osvješćuje i progovara o društvu u kojem živimo.
Osim što se realizirao kroz duži period te samim time može mapirati promjene u svijesti, ovaj se rad realizirao u različitim kulturnim sredinama. Što se realnih prostora tiče, koliko su se razlikovali izlazni podaci? Možemo li govoriti o razlikama u sredinama ili o globalnom problemu?
Statistike iz različitih gradova jasno pokazuju lokalne razlike, ali i neke globalne obrasce. Primjerice, Beograd (2013.) i Ljubljana (2014.) bilježe vrlo nisku razinu zadovoljstva – samo oko 33–34 % žena izjavilo je da su zadovoljne, dok je broj onih koje su doživjele zlostavljanje visok (38 %). U Napulju (2011.) imamo vrlo visok postotak zlostavljanja – 31,7 %. Za razliku od toga, Zagreb (2025.) pokazuje veći broj zadovoljnih žena (trenutačno 59,4 %). Sve to upućuje na to da, iako postoji globalna struktura ženskog nezadovoljstva i nejednakosti, izražavanje i svijest o tome ipak variraju ovisno o kulturnom, političkom i medijskom kontekstu.
Može li se, na osnovu usporednih podataka, zaključiti da problem svijesti o vlastitom zadovoljstvu raste zbog ubrzanog tempa života ili pada s udaljavanjem od primitivnijih odnosa prema ženama i rastom institucija?
Zanimljiv je upravo primjer Zagreba (2025.), gdje je zadovoljstvo na početku kampanje iznosilo 85 %, a sada je palo na 59,4 %. Mislim da je na početni optimizam utjecalo i to što smo kampanju započele na Međunarodni dan žena – dan kada su mnoge žene dobile cvijet, a atmosfera u kući ili na poslu bila privremeno ugodnija. No, u svakodnevici, čini se, stvari ipak izgledaju drugačije. Dakle, svijest raste, ali osjećaj zadovoljstva ne prati nužno taj rast. Razlog tome leži u ubrzanom načinu života, porastu odgovornosti bez adekvatne podrške, i trajnoj nevidljivosti emocionalnog i fizičkog rada žena. No, porast svijesti je i prvi korak prema mogućoj transformaciji; žene koje znaju što osjećaju lakše traže promjenu.
Kako vidiš potencijalnu mogućnost obrade podataka dobivenih na ovaj način?
Ovakvi podaci imaju emocionalnu, političku i povijesnu vrijednost. Budućnost im je u tome da se ne čuvaju samo kao statistika, već da se prenose kao afektivna arhiva. Mogu poslužiti obrazovanju, javnim politikama, ali i umjetnosti. Idealno bi bilo stvoriti živu arhivu ženskog osjećanja – koja raste, mijenja se, reagira na vrijeme. Na izložbi u Muzeju grada Zagreba (koja traje do 31. kolovoza), imat ćemo diskurzivne programe u kojima ćemo otvarati ova i slična pitanja te razmišljati o mogućim alatima otpora i samoosvješćivanja vlastite pozicije. Paralelno ćemo na zidu instalacije i u folderu projekta stvarati arhivu iskustava, razgovora, statistika i definicija. Glavne teme kojih se dotičemo su ageizam, žensko zdravlje, žene i rad, različite vrste nasilja, femicid te stereotipi i inkluzija.
Suradnice koje su sa mnom u zagrebačkoj inačici projekta i s kojima sam osmišljavala pitanja na plakatu, naš arhiv i diskurzivne dijelove, su Dunja Bonacci Skenderović, neovisna konzultantica za suzbijanje nasilja nad ženama, Lana Bobić, feministička teologinja, Dorotea Šušak, aktivistkinja i izvršna direktorica Centra za ženske studije, Nataša Bijelić, sociologinja i stručna suradnica u CESI-ju (Centru za edukaciju, savjetovanje i istraživanje) te Marina Perica Krapljanov, kustosica u Muzeju grada Zagreba.
Svakako bi trebalo ispitati i gotovo tradicionalno nezadovoljstvo ili „grintavost“ Splićanki. Ono što mi je kao medijskoj teoretičarki zanimljivo je razlika između izlaznih podataka telefonske ankete i fizičke ankete koja je provedena u Splitu 2007. Kako to interpretiraš?
Razlika između telefonske i fizičke ankete u Splitu 2007. za mene je bila važna jer je pokazala kako se osjećaj stvarnosti mijenja ovisno o kontekstu u kojem progovaramo. Telefonska anketa, iako tehnički distancirana, pružila je anonimnost i intimu, što je očito otvorilo prostor za iskrenije, ali i bolnije odgovore. Osim toga, nazvati broj bio je osobni izbor. S druge strane, ulična anketa se događala u javnosti, licem u lice, i tu žene možda nisu imale osjećaj da su posve slobodne izraziti ono što stvarno osjećaju. Odgovori su bili podložni društvenim normama, očekivanjima i (auto)cenzuri. Možemo reći da medij kroz koji progovaramo nije neutralan, odnosno da način komunikacije oblikuje sadržaj. Telefon, mada distancirani medij, postao je prostor mikro-intime, dok je ulica i osobni kontakt funkcionirao kao prostor reprezentacije, pa i samozaštite.
Danas je pitanje kako se netko osjeća deficitarno, a s druge strane čini se da ljudi nisu nikada bili fragilniji. Smatraš li da je to pitanje nestalo iz komunikacije radi površnosti medijske komunikacije ili općenitog udaljavanja među ljudima? I je li time nestao i nekakav osnovni terapeutski učinak razgovora s bliskim ljudima?
Slažem se, pitanje Kako ste? danas je gotovo pa površna fraza, a zapravo je jako važno, pogotovo ako ga postavljaš s istinskim interesom. Živimo u društvu u kojem su, nažalost, tišina unutar komunikacije, nesigurnost i ranjivost često percipirane kao slabosti. Pa tako i u odgovoru na to pitanje, reći ćemo da smo dobro, trudit ćemo se prilagoditi percepciji prema kojoj su uspješni oni koji su dobro, i da smo same krive ako nije tako. A zapravo smo fragilne, i u potrebi da kažemo kako nismo dobro, imamo problema, i da želimo i svoja loša stanja podijeliti s drugima. Priznati sebi da je slika koja nam je servirana – pogotovo o omnipotentnoj ženi koja sve može – pogrešna, i da je dalje ne namećemo ni sebi ni drugima.
Zbog toga, unutar projekta pitamo i sebe i druge: Kako smo? Kako se osjećam(o)? u okolini, privatnoj i društvenoj, u kojoj živimo. Bitno je da čujemo sebe, da čujemo druge. Rekla bih da umjetnost može stvoriti prostore za takve susrete.
Može li (i treba li) umjetnost, kao pojedinačna komunikacija umjetnika_ce i publike, preuzeti na sebe povratak interpersonalnih odnosa u realan prostor? Je li to pretežak zadatak?
Umjetnost može stvoriti mikro-prostore zajedništva, i mislim da već to mijenja svijet. Male su to geste, ali puno malih gesta može napraviti pomak. Mislim da je tvoje pitanje izuzetno važno: kako vratiti interpersonalni odnos u kojem vjerujemo u dobre intencije druge osobe, u realan prostor. Umjetnost, rekla bih, to još uvijek može. Nije jednostavno, jer se treba suprotstaviti glavnim paradigmama koje važe unutar društvenih odnosa, ali umjetnost ima snagu stvoriti prostor brige, tišine i slušanja. Zaustavljanja.
U produkciji rada, sada i u ranijim verzijama, surađivala si s velikim brojem stručnjak(inj)a i različitim organizacijama. Jesi li kroz te komunikacije vidjela da postoji organizirana briga za zadovoljstvo žena u bilo kojem obliku, te smatraš li da bi se institucionalizacijom formi na kojima si eksperimentirala mogao polučiti nekakav rezultat po pitanju svijesti o kvaliteti života?
Sjajno pitanje! Često mi se čini, i ljudi bliski meni to potvrđuju, da su moji radovi „pilot projekti“ – konceptualno, sadržajno i metodološki razrađeni za širu primjenu, bilo da se radi o položaju žena u društvu, destigmatizaciji psihičkih bolesti ili ekologiji. Međutim, osim onoga što s institucijama s kojima radim na konkretnim projektima, zajedničkim snagama i budžetima napravimo, sljedećeg koraka često nema.
Recimo, 2000. godine sam, potaknuta negativnim komentarima stranih turista o nama kao „prljavoj destinaciji“, osmislila pilot projekt Uživajte na plaži. Na ulazu na autocestu, osobama u vozilima stranih registracija dijelila sam 20 crnih vrećica za smeće s natpisom „Uživajte na plaži“ i fotografijama plaže zatrpane otpadom. Uz to su dobili i letak na pet jezika (engleski, slovenski, njemački, slovački, mađarski) s jasnim porukama o odgovornom ponašanju na plažama. Hrvatska turistička zajednica nije prihvatila projekt – smatrali su ga uvredljivim. Radije smo turiste dočekivali u nošnjama i čašicom rakije tih godina, iako znamo da ni tada ni sada naši otoci i plaže ne mogu izdržati pritisak „kreveta više“ bez minimalne odgovornosti svih uključenih.
Zaključila bih kako je šira vidljivost ovakvih vrsta umjetničkih gesta otpora i osvještavanja nedovoljna, odnosno ako se ona i dogodi, onda je to inicijativa ili entuzijazam pojedinih institucija ili osoba. Potencijal nesumnjivo postoji, recimo edukativni modeli, mreže podrške, javne kampanje, koje pomalo pomiču granice – ljudi su senzibiliziraniji – međutim, moglo bi se napraviti puno više.
Budući da si multimedijalna umjetnica, misliš li da će umjetna inteligencija, koju u posljednje vrijeme mnogi koriste kao neku vrstu psihoterapeuta_kinje, moći pomoći u svijesti o kvaliteti života? Misliš li da bi je se na neki način moglo uključiti u rad na ovim temama?
Osobno koristim AI – ne kao terapeutkinju, nego kao alat za učenje stranog jezika kroz razgovor i za produbljivanje teorije, rekla bih, brainstormanja. Vjerojatno ga mnogi koriste i unutar medijske umjetnosti. Postavila sam AI tvoje pitanje, odgovorila je sljedeće:
AI kao alat može biti koristan – ali nikada ne može zamijeniti ljudsku prisutnost, pogled, tišinu između rečenica. No, kao podrška – da, može imati ulogu. Ako bismo je koristili kreativno, AI bi mogao služiti kao sakupljač emocionalnih stanja, prevodilac osjećaja, alat za empatijsko povezivanje. Ali, uvijek u službi stvarnog susreta, ne kao njegova zamjena. U ovom radu, AI bi možda mogao biti alat za organizaciju kolektivne memorije osjećaja – zamišljam ga kao arhivarku, a ne terapeutkinju.
Mislim da je sve rekla.
- Statistiku možete pratiti na sljedećoj poveznici: https://idxzene.creative-strategies.info/ ↩︎
