Domaće uprizorenje dramskog teksta Tri zime Tene Štivičić odmah me zaintrigiralo nakon što ga se već u samim najavama hvalilo kao predstavu koja na scenu nacionalne kazališne kuće donosi priču o četiri generacije žena u obitelji koju gledamo od vremena Kraljevine Jugoslavije do suvremenog trenutka 2011., kada se održava referendum za pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji.
Nagrađivana drama Tri zime premijerno je izvedena još 2014. u londonskom The National Theatru, stoga je teško suditi o različitim redateljskim čitanjima ovog komada od strane britanskog redatelja Howarda Dawiesa i načina na koji ga je postavio Ivica Buljan, ravnatelj Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
U najvećoj domaćoj teatarskoj kući te me je večeri dočekala gužva, što je potvrdilo glasine kako je predstava danima rasprodana. Što zbog nedostatka vremena, što zbog loših iskustava, domaćeg se mainstream teatra uglavnom klonim, no u tri sata koliko traje predstava ni jednom nisam zažalila zbog dolaska u pompoznu zgradu HNK.
U svom originalu drama započinje sa zimom 1945., dok Buljan narativnu nit odmotava od 2011. i obiteljske večere na kojoj se za stolom okuplja obitelj Kos pred vjenčanje svoje najmlađe kćeri. Upoznajemo likove: istovremeno požrtvovnu i ironičnu majku Mašu Kos (Ksenija Marinković), njezinu sestru Dunju Kralj (Barbara Vicković), oca Vladu (Dragan Despot), najstariju kćer Alisu (Jadranka Đokić), mlađu Luciju (Luca Anić). Ubrzo shvaćamo da su kćeri Alisa i Lucija dijametralno suprotne po svojim životnim stavovima i navikama, umjetnica Alisa živi i studira u Engleskoj, dok je Lucija pripadnica domaćeg jet seta, razmažena i pomalo frivolna. Otac Vlado konzervativan je pater familias, u postranziciji izgubljen stari komunjara kojega nitko za stolom ne šljivi 5% i s kojim se njegova žena i kćeri sprdaju za vrijeme zdravice koju pokušava održati.
Nakon vremenskog skoka u 1945. doznajemo da su kuću na Pantovčaku u kojoj žive Kosovi naslijedili od Mašine majke, partizanke Ruže Kralj, a oduzeta je po partijskom ključu kolaboracionistu NDH-a. Razmata se pred nama povijest obitelji Kralj, sa svim nedoumicama, krivnjama, padovima i usponima režima koji od tada vitlaju ovim prostorima. Upoznajemo i razvlaštenu plemkinju Karolinu Amruš (glumi je izvrsna Nina Violić), čija singerica u poratnim vremenima osigurava egzistenciju obitelji Kralj, Ružinu majku Moniku Winter (Alma Prica), služavku koja usprkos diktaturi proletarijata do kraja života plemkinju Karolinu naziva ‘milostivom’. ‘Prva zima’ ujedno je i najslabiji segment predstave u glumačkom i narativnom smislu, dok postava koja tumači drugu i treću suvereno vlada pozornicom, scenografijom i (pod)tekstom, vjerojatno bliža vremenu i motivacijama likova.
Alma Prica i Nina Violić (Foto: Mara Bratoš/HINA)
Uskoro shvaćamo da je drama Tri zime koncentrirana na pitanja vlasništva i prava na kuću/vilu, iz kojeg proizlazi dramski sukob. Konačno, Lucija udajom za bogatog poduzetnika za kojeg Alisa sumnja kako je kapital stekao nečasnim poslovima: privatizacijom i preprodajom državne imovine, pokušava staru vilu obnoviti i zadržati u rukama vlastite obitelji, no taj njen naum nije svima po volji. Štivičić i Buljan vraćaju nas potom i u 1990. godinu, u trenutak raspada Jugoslavije, gdje vidimo obitelj Kos koja sjedi pred televizorom i gleda vijest o dramatičnoj sjednici 14. izvanrednog kongresa SKJ-u, plenuma na kojemu se faktički raspala Jugoslavija.
U drami Tri zime žene su pokretačice radnje i aktivne kreatorice sudbina svojih obitelji; one donose odluke, uglavnom odnose pobjedu u muško-ženskim duelima, stječu nekretnine, održavaju obitelj na okupu, bore se u ratovima, međusobno se podupiru pokušavajući pod krovom kuće izbrisati ideološke jazove koji ih razdvajaju, no i one na kraju moraju ustuknuti pred kapitalom koji poput klatna visi nad oronulom vilom Kosovih. Muškarci su nasilnici ili tek šarmantni slabići, koji se slamaju pred realitetom i povijesnim mijenama.
Ukratko: Štivičićkine protagonistkinje napisane su uvjerljivo i znalački, glumačke izvedbe prokrvljene su osobnim glumačkim backgroundom, a Buljanova režija unatoč povremenim uklizavanjem u populistički geg, zadržava fokus na bitnome: epskoj priči o životu četiri generacije jedne zagrebačke obitelji i poviješću koja upravlja njihovim životima i obiteljskim naslijeđem.
I u svom ranijem opusu (Dvije, Nemreš pobjeć od nedjelje, Krijesnice, Nevidljivi) Štivičić je pokazala da umije u dramskom tekstu stvoriti kompleksne ženske likove, a čini se da je u Tri zime dosegla svoj vrhunac u portretiranju žena različitih generacija i svjetonazora. Lucidno i humorno napisani dijalozi pravi su dragulj ove predstave koja nas nasmijava, zamišlja, upozorava i rastužuje na mjestima koja korespondiraju s našim životima i životima naših obitelji. Štivičić je posebno uvjerljivo napisala lik nekonvencionalne, buntovne i sarkastične kćeri Alise, koja po svemu sudeći, nosi najviše autoričinih autobiografskih elemenata, a briljantno ju glumi Jadranka Đokić kojoj je ovo jedna od ponajboljih uloga u karijeri.
Jadranka Đokić (Foto: Toni Soprano)
Upravo silan potencijal identifikacije ključ je popularnosti ove predstave u krugovima šire publike. Ako je suditi prema recepciji koju su Tri zime dobile u svojim prvih tjedan dana prikazivanja, ova će se predstava na sceni HNK-a igrati više od jedne sezone.
Valja se osvrnuti i na benevolentne i ishitrene napise nekih medija kako predstava Tri zime ‘predstavlja dokaz kako građanstvo nije izumrlo’. Ne, dragi moji, krivo ste razumjeli, Štivičićkin tekst govori upravo o procesu izumiranja i konačnoj smrti građanstva na ovom prostoru, jasno prokazujući rezultate različitih ekonomsko-političkih eksperimenata i tranzicije na građanskom tkivu.
Zanimljivo je bilo vidjeti i da među publikom prevladavaju pripadnici treće, takozvane ‘zlatne’ dobi, vjerni pretplatnici HNK-ovog dramskog programa, isti oni o čijim životima i osiromašenju predstava mahom i govori.
Glazba koju potpisuje Mitja Vrhovnik Smrekar nenametljiva je i sjajno podcrtava atmosfere na sceni i unutarnja stana protagonista, a glazbeni broj u kojemu japanski pjevački par poslije pauze dočekuje publiku izvedbom starog šlagera Ive Robića ‘Golubovi’ naklon je građanskoj kulturi polovice prošlog stoljeća. Palac gore za dobar posao ide i scenografu Aleksandru Deniću koji je kreirao funkcionalan prostor za zbivanja koja se isprepliću pod krovom kuće koja se, ne bez razloga, nalazi u središtu fabule.
U ključaloj političko-društvenoj klimi koja trenutno vlada u Hrvatskoj, ova predstava dobiva na aktualnosti i intrigantnosti, i premda ne nudi rješenje izlaska iz krize dominantnog sustava vrijednosti, pomaže demontiranju i razumijevanju suvremenosti koju danas živimo.
Tri zime u HNK igraju još danas, 12. i 21. svibnja, a za one koji neće stići pogledati predstavu ili prije teatarskog iskustva žele pročitati i originalan tekst predlažemo čitanje nedavno izašlog, hrvatskog izdanja drame Tri zime.