Predstava “Posljedice” redatelja Romana Nikolića, čija je zagrebačka premijera održana u Hali V iza zgrade Tehničkog muzeja u Zagrebu proteklog tjedna, zanimljiv je primjer angažiranog teatra u kojemu unatoč opipljivom daru i kazališnom iskustvu autorskog tima estetički ni politički nisu ponuđena nova značenja.
Riječ je, naime, o trećem dijelu projekta udruge Arterarij o obespravljenim i ranjivim društvenim skupinama, nakon predstava „pogledajme“ i „Čekanja“ u kojima je tematiziran položaj Roma i azilanata. Predstava je realizirana u koprodukciji s kazalištem Marina Držića, a izvođačice su glumice Mirej Stanić i Irena Tereza Prpić, te pjevačica Sandra Petrž, dok je dramaturgiju potpisala Jasna Jasna Žmak.
Premda predstava “Posljedice” pokušava različitim kazališnim sredstvima problematizirati stvarne posljedice rodno uvjetovanog nasilja, rezultat koji vidimo na sceni podsjeća na predugačak reklamni spot neke od kampanja za senziblizaciju nasilja prema ženama. O nasilju se govori, riječju i scenskim pokretom, no emocionalne, fizičke i psihološke posljedice nasilja se prikazuju afektirano i na način koji je već viđen u teatru i audiovizualnim umjetnostima svih vrsta. Jer, nakon što je posljednjih godina u hrvatskom i regionalnom prostoru postavljen niz uspješnih primjera političkog teatra, teško je ovu predstavu gledati izvan tog suvremenog kazališnog prostora.
Namjera da se hladnim i službenim jezikom brojki prikaže količina besplatnog kućanskog rada žena i nasilja prema ženama izgubila se u banalnosti i stereotipizaciji prikaza teme. No, treba reći i to da nije jednostavno u kazališnom komadu koji traje sat vremena i uz minimalne produkcijske uvjete ponuditi svjež i inovativan kazališni pogled u tako široku i monolitnu temu kao što je rodno nasilje, pa je hvalevrijedno da se autorski tim s takvom temom uhvatio u koštac. Ovako postavljen komad mogao bi funkcionirati kao neka vrsta igrane medijske kampanje za borbu protiv rodno uvjetovanog nasilja, no posve izvan konteksta umjetnosti.
Iz teksta predstave “vrišti” jezik statistike: glumice u jednom trenutku izgovaraju statističke podatke o broju nasilnih napada na žene, angažiranim i protestnim tonom izvikuju fakte o poražavajućim rezultatima sudskih procesa navodeći neke od medijski eksponiranih slučajeva nasilja prema ženama u kojima su nasilnici kažnjeni smiješnom malim i neadekvatnim kaznama. Ne pomaže ni činjenica da ovaj dramski tekst proizlazi iz dokumentarnog materijala i stvarnih iskustava koje su autori prikupljali u razgovoru sa ženama koje su doživjele nasilje, u čemu se moglo ići dublje u razradbu emocionalnog materijala, ali i političkog potencijala teme. Faktografija, crna kronika i repetativno ponavljanje svjedočanstava koja u stvarnom svijetu izazivaju šok ili sućut, u ovoj predstavi proizveli su banalnost personificiranu u lažnoj kazališnoj krvi kojom su nevješto zamrljana lica i odjeća izvođačica.
Zbunjuje i religijski predmet, jeftina reprodukcija Djevice Marije koja visi na zidu, no nije posve jasno zašto se tamo nalazi, osim da nas upozori na uvriježenu vezu crkve i obiteljskog nasilja u društvu.
“Želja nam je pritom bila prikazati drugu stranu viktimizacije, pokazati što se sve nalazi iza šoka i patetike koji u medijskom polju obično prate takve priče, raskrinkati sve komadiće od kojih je sastavljena naizgled nedodirljiva kula patrijarhata.” I ovaj prilično preuzetan citat iz programske knjižice svjedoči nerealno visoke ciljeve koje si je postavio autorski tim predstave.
Valja, na koncu, pohvaliti nekoliko zanimljivih scenarističko-autorskih odluka: uvođenje perilice za rublje koja za cijelo vrijeme trajanja predstave doista pere bez sumnje je simbolički potentna slika. Jedna od glumica, nakon što u bubanj stavi rublje i pokrene ju, u predstavu nas uvedi riječima: “Predstava će trajati dok mašina ne završi s pranjem!”. Taj čin efektno ilustrira neprekinutost ženskog kućanskog rada, ali i nasilje koje se ne prestaje odvijati u svijetu izvan pozornice. Sve su to uspjeli segmenti „Posljedica“, predstave koja se slomila pod teretom potrebe da se prikaže kompleksnost proizvodnje nasilja u društvu koje nasilje producira silovito brzo i u svim svojim segmentima. Zahvatiti ga i prenijeti u umjetničko polje može se činiti jednostavnim zadatkom, no u toj su se praksi okliznuli mnogi, a među njima i autorski tim predstave „Posljedice“.
