Mala čuda monodrama su Sanje Milardović koja oduševljava. Priča o spisateljici koja se bori i s gubitkom i sa ženskim likom koji stvara, a usput prolazi transformaciju noseći se s tim gubitkom, jedna je od najboljih predstava koje sam imala priliku gledati. Mala čuda osvojila su nagradu za najbolju predstavu na Marulićevim danima, s tekst je i napisala i režirala i odglumila svestrana Sanja Milarodović, s kojom razgovaramo o procesima unutar Malih čuda, ali i mnogim drugim temama.
Flora je ime lika u tvojoj monodrami, ali to je zapravo književni lik kojeg je tvoja protagonistica izmislila (u procesu je njenog kreiranja) i s kojim dolazi u sukob postavljajući jedno od najzanimljivijih pitanja danas, a to je kako napisati uvjerljiv ženki lik nakon stoljeća modeliranja arhetipova koji često nisu imali veze sa stvarnim ženama. Kako je bilo stvarati ženski lik koji pokušava pokazati proces stvaranja jednog ženskog lika?
Cijeli taj dio s pozicijom žena pa onda i ženskih likova je sasvim prirodno došao iz vlastitog iskustva. Prvo, naravno iz življenja svog života u ovom društvu kao žena, a potom življenja svog života glumice i proučavanjem toga kakve mi se uloge nude i kako su prikazani ženski likovi. Bilo je oslobađajuće baviti se time i pronaći mjesto za sva ta razmišljanja. Raditi likove koji nisu samo funkcije, već su punokrvne osobe s kompleksnim unutrašnjim svijetom.
Ovaj drugi dio s prikazivanjem stvaranja kao procesa je možda bio zahtjevniji jer je uvijek sklisko područje pokazati kreativni proces. To je dosta neegzaktno, ljudi stvaraju na razne načine, ali prikazati nekoga kako sjedi i piše možda nije scenski najzanimljivije pa sam se hvatala za stvari koje su meni u stvaralaštvu scenski zanimljive.
Sad s odmakom, čini mi se da sam o svemu tome promišljala iznutra vodeći se isključivo onime što mi okupira pažnju, a tek kasnije shvativši što i kako je sve to nastalo te stavljajući to u kontekst. Da odgovorim na tvoje pitanje – bilo je izazovno, ali i nagrađujuće na kraju jer vidim da korespondira s mnogima i da na neki način jača poziciju žene. Daje glas koji možda u kazalištu nedostaje, a itekako ima što za reći.
U jednom trenutku pobune Flora govori svojoj autorici da je toliko toga između svetice i kurve što žene nikad nisu imale šanse biti… Naravno, povijest je ženama stoljećima oduzimala prava, a samim time i šansu da budu punokrvni likovi. Činjenica je da su mnoga prava izborena danas, ali nerijetko samo nominalno. Dovoljno je baciti oko na povratak režima u Afganistanu, pa do svakodnevice i razlike u plaćama muškaraca i žena za ista radna mjesta. Također, danas se pokazuje i kako izborena prava nisu nužno izborena za stalno…
Da, čini se kao da ljudski rod regresira po tom pitanju. S druge strane, buđenjem i jačanjem primitivizma jačaju i oporba i svjesnost. Pa ćemo se valjda dugoročno uspjeti popeti na toj ljestvici spoznaje! U svakom slučaju borba je postojana. I ne treba radi toga očajavati. Treba skupiti snagu, educirati ljude i aktivno biti na ovom svijetu. Jer ionako ne znamo do kad smo tu.
Kako je došlo uopće do ideje za Mala čuda? Kako to da si odlučila uzeti za protagonisticu baš autoricu romana?
Prva ideja je nastala prije sedam godina. Od onda sam sustavno bilježila razne skice, scene, likove, svašta što me zanimalo. U trenutku kad sam imala dovoljno materijala za početak slaganja, okupila sam ekipu i krenula.
A što se tiče protagonistice koja piše roman… Jednostavno, shvatila sam da se trebam baviti onime što u tom trenutku poznajem. Pisanje je već dugo vremena dio mog života pa je nekako prirodno skliznulo u to da piše roman. Neke druge stvari koje poznajem, kao gluma i režija, često zahtijevaju više ljudi, rad u timu… pa bi to prije sigurno bila ansambl predstava. S druge strane, pisanje se uglavnom odvija u samoći, a samim time je savršeno za monodramu.
Drama se bavi još jednom bitnom temom, tabuom zapravo: gubitkom. Odrastamo i živimo u društvu gdje je tugovanje i dalje nešto o čemu se ne govori, naučeni smo potiskivati emocije umjesto da ih prihvaćamo i dopuštamo da rastemo kroz njih, pogotovo kad je riječ o boli. Zašto si se uhvatila i te teme? Koliko je bilo intenzivno raditi s takvim emocijama?
Taj dio je bio izrazito intenzivan. Bol i gubitak su sastavni dio života, često izbjegavan, a još češće romantiziran. Mislim da nema veće boli od gubitka voljene osobe. Takva smo bića, kako volimo tako i patimo. Danas u ovoj ušminkanoj verziji raznih života iz društvenih mreža proviruje usamljenost, a iz ljudi tuga koju nijedan emoji sa suzicom ne može prenijeti. Svi trebamo podršku i bitno je da se o tome priča. Vrlo konkretno ovdje se radi o gubitku zbog samoubojstva. To je sve češće oko nas i čini mi se da je tabu cijela ta tema. Pravo na život, pravo na odlazak, pravo na ljutnju i tugu onog koji je ostao… Trebalo bi nam to pisati u osobnoj, a ne nacionalnost. Kada bismo si priznali sve te boli, spojili bi se i možda ih zajedno prebrodili. Da vježbamo empatiju kao fiskulturu, ne bi morali nositi te slojeve i kriti sve i svašta, između ostaloga i svoje boli.
Ipak, cijela je drama neprestano prožeta humorom koji nam pomaže da razradimo i one teške emocije…
Da, vjerujem da su humor i imaginacija supermoći čovječanstva. Tako gledam na svijet i davno sam shvatila da nikad ne plačem bez da se na kraju malo nasmijem. Valjda tako sve probavljam, a očito nisam sama. Humor je za mene lijek. Neizmjerno cijenim kad me netko nasmije, a isto tako me jako veseli kad ja druge nasmijem.
Već smo spomenule da si u ovoj drami i redateljica i glumica, ali i autorica teksta. Koliko je za tebe tijekom rada bilo moguće odvojiti te uloge, koliko je ta spona možda bila i problematična?
Postalo je neodvojivo. Problematično je bilo samo prebacivati se i gledati stvari izvana; naravno, pred kraj nisi više objektivna u nijednoj od tih funkcija, ali zato su tu suradnici da te upute. U mom slučaju to su bile Beatrica Kurbel, dramaturginja, i asistentica režije Nadia Cvitanović. One su mi bile referentna točka i savršeno me usmjeravale tamo gdje su znale da želim doći.
Mala čuda dobila su nagradu za najbolju predstavu na Marulićevim danima, i to je bio prvi put da je nagradu dobila monodrama. Kako gledaš na tu nagradu, nagrade u svijetu kazališta općenito? Koliko je ovakav slučaj, da se malena predstava nezavisne scene probije u taj sustav, izolirani slučaj?
Apsolutno izoliran slučaj i neka vrsta presedana. Koliko znam, nikad monodrama nije ni selektirana za Marulićeve dana, a kamoli da je dobila glavnu nagradu. Jako mi je drago da su baš Mala čuda probila taj zid. Za to je zaslužan i očito progresivan žiri koji je imao hrabrosti donijeti tu odluku. I zato im hvala!
Baviš se i filmom, i ako se ne varam, radiš na svom prvom dugometražnom filmu. Koja je razlika u procesima filma i kazališta? Što te najviše privlači kod jednog, a što kod drugog?
Kod kazališta me privlači što je uvijek živo. Svaka izvedba je pomalo nepredvidiva. Ovisi o trenutnom odnosu publike i mene. U tom nepoznatom prostoru ponekad se dogodi apsolutno spajanje i tada je ono nevjerojatno. Zbog toga vrijede svi mjeseci i godine rada prije. S filmom je drugačije, dugo pripremaš sve. Film po meni nastaje u pripremi, samo snimanje je egzekucija i onda tek nakon montaže i postprodukcije on ide u svoj život, kao punoljetno dijete. Tu i tamo ga posjetiš na festivalima da vidiš kako mu ide, ali on je zapravo svoj čovjek. Predstava, dokle god je živa, je malo dijete o kojem uvijek brineš. Vječna glumačka vježba. A lijepo mi je imati i malu odraslu djecu (smijeh).
Zanimljivo mi je bilo, kao nekome tko hodajući raspravlja sama sa sobom svoje ideje, vidjeti glavnu junakinju kako neprestano hoda i svađa se sa sobom. Kakav je tvoj kreativan proces? Je li nalik tome?
Jako nalikuje tome. Izgledam kao luđakinja dok radim. I na probama dok smišljam, a i doma dok pišem. Ne samo da pričam sama sa sobom, nego se i prebacujem iz lika u lik. Dok pišem, trebam samoću. Jednom mi je, dok sam pokušavala početi pisati, dečko rekao: bože, hoćeš li krenuti raditi već jednom. Jer sam hodala i mumljala okolo po stanu. Nije znao da sam baš na vrhuncu stvaralaštva, a to što sam usput spremala, crtala, kuhala i hodala u krug – sve te radnje su samo kolateralne žrtve stvaralaštva (smijeh).
U predstavi mi je sjajna epizoda s prvom Florinom ispovjedi. Zanimljivo mi je kako si kroz takav jedan susret s glasom svećenika zapravo dala kritiku nekih licemjerja crkve. Govorimo li dovoljno o tome, uopće, trebamo li govoriti o takvim stvarima u umjetnosti?
Mislim da umjetnost ne bi trebala biti određena na taj način. Ako te muči, govori, ako ne, nemoj. Mislim da ne bi trebao jer misliš da bi trebao. Tako samo nastaje loše političko kazalište.
S obzirom na to da sam iz tradicionalne, hrvatske, katoličke obitelji, mene se moj crkveni odgoj tiče i kritiziram ga jer duboko razumijem koliko je sve to krivo i imam potrebu time se baviti.
Kako gledaš na nezavisnu scenu? Mijenja li se situacija na bolje? Korona je otežala dotad već tešku situaciju, dovodeći scenu do ruba egzistencije.
Kao i u svemu, negdje je polučila nevjerojatnom kreativnošću u teškim okolnostima, a negdje su projekti i ljudi propali. U svakom slučaju mislim da je treba više njegovati i podupirati. S razlogom postoji. Ona ima određenu slobodu koja je teško dostižna u instituciji.
Imamo dosta živu scenu što se tiče autorica, regija je dobila niz pjesničkih, proznih, redateljskih glasova i svakodnevno ih dolazi sve više. Što te zadnje oduševilo?
Moram navesti sve ove autorice i njihova djela u zadnjih par godina. Jer kad je nešto dobro, uvijek je svježe:
Natasa Govedić – knjiga poezije Zlice i Vilice
Ivana Mladenović – film Ivana Grozna
Monika Herceg – Gdje se kupuju nježnosti
Mary May – album Things you can’t put your finger on
Lana Bastašić – roman Uhvati zeca
Lana Barić – film Tereza 37
Morana Dolenc – predstava S razlogom
Pavlica Bajsić Brazzoduro – predstava Hoerspiele
Za kraj, naravno, ono predvidljivo pitanje: što nam spremaš iduće?
U pretprodukciji sam svog novog kratkometražnog filma naziva A gdje je Nataša? Snimamo u devetom mjesecu, a potom krećem raditi predstavu s Ivorom Martinićem, čemu se isto jako veselim jer Ivor izvrsno piše sve, a pogotovo ženske likove. U dogovoru su još neka snimanja, ali o tome kad vrijeme dođe. U svakom slučaju, čekaju me divni projekti i divni ljudi!
