Dramatično iskustvo izlaska iz ormara jedan je od najčešćih motiva u umjetnosti LGBTQ autorica i autora. Priče o coming outu s razlogom su uglavnom tužne i dirljive, no u umjetničkim pokušajima da se s tom traumom nosi nerijetko se zalazi u predvidljivost i patetiku.
Već klasična i u neku ruku okoštala fabula samopropitkivanja, otkrivanja vlastite seksualnosti i/li rodnog identiteta s kulminacijom u razotkrivanju okolini, nakon koje obično slijedi konačno prihvaćanje sebe, pomalo zastarijeva i kvir umjetnost sve više poseže za nekim drugim momentima kvir iskustava.
S druge strane, izlasci iz ormara i dalje su jedno od najbolnijih točaka mnogih kvir života iz kojih često i proizlaze najveće traume, stoga je vjerojatno jedan od najvećih izazova LGBTIQ umjetnicima i umjetnicama danas pronaći nove i drugačije načine umjetničkog oblikovanja autanja.
Čini mi se da je pritom najveći izazov sljedeći – nakon što su ispričane tolike autobiografske priče o autanju, kako o tom činu progovoriti a da se on ne svodi samo na singularno, vrlo osobno iskustvo s kojim se možda možemo poistovjetiti, ali čiji je umjetnički i politički učinak uglavnom na tu razinu identifikacije i ograničen, odnosno rijetko seže negdje dalje?
Drugim riječima, kako ne prikazati/uprizoriti samo osobnu traumu, već proširiti definiciju tih ormara, pokazati kako je autanje proces koji nikad skroz ne završava?
Predstava Nijanse jedne kraljice Mmakgosi Kgabi izvedena u sklopu obilježavanja 15. obljetnice Queer Zagreb festivala izuzetno je uspješan pokušaj uprizorenja drame coming outa, prije svega jer raznolikim izvedbenim sredstvima i uz puno humora uspijeva dohvatiti različite nijanse autanja, prikazujući širok spektar emocija i stanja koja prate taj proces.
Publiku je ulaskom u gledalište Zagrebačkog plesnog centra dočekala Kgabi koja leži na kauču i pjeva tugaljivu afričku pjesmu, da bi nas odmah potom upoznala s likom Kraljice/Mmakgosi u njezinom punom sjaju. Flambojantna diva koja se priprema za odlazak u kazalište kroz uvodni monolog otkriva se kao ličnost čija drskost služi kao samoobrana, a kroz predstavu s njom prolazimo kroz razne nijanse tjeskobe i njezina prikrivanja; vidimo ju kao ludo zabavnu i moćnu, ali pomahnitalu, ranjivu jadnicu. Iz Khabinog lika dive naziru se obrisi karizmatičnih i beskrajno nesigurnih ‘bezobraznica’ poput Patsy Stone ili Sally Bowles, a njezin način govora, kostim i činjenica da će veći dio izvedbe razgovarati s kaučem, ogledalom, krletkom, stolom i zrcalom, koji su jedini objekti na sceni, jasno podsjećaju na apsurd i stil serije Absolutely Fabulous.
Iz nervoze s kojom se Kraljica u svom prvom monologu pokušava uvjeriti da mora izići u kazalište, i govori sama sebi (ali i publici) kako se u kazalištu treba ponašati ako želite da vas se zamijeti kao zvijezdu ili kraljicu, smjesta je jasno kako ona nikad neće otići u to kazalište, tj. pobjeći s pozornice koja je uspostavljena tako da predstavlja prostor Kraljičinog doma kojega pokušava napustiti. U početku je riječ o njezinom izlasku u kazalište, no uskoro se taj vanjski prostor širi i predstavlja neodređeni prijeteći izvanjski svijet, svijet onkraj ormara.
Scenski prostor, osim što predstavlja Kraljičin dnevni boravak ili garderobu, ujedno predstavlja doslovan scenski prostor ZPC-a, jer Khabi suptilno ruši četvrti zid – iako nema direktnu komunikaciju s publikom, vrlo joj se jasno obraća (obraćajući se naizgled samoj sebi, ali uz toliko traženje vanjske potvrde svojim riječima da time jasno priznaje prisutnost publike u istom prostoru). Ujedno, taj se prostor kroz izvedbu uspostavlja i kao prostor za probu, vježbanje coming outa prije no što se zaista izađe van. No prije svega, prostor scene Nijansi jedne kraljice predstavlja ormar – prostor tjeskobe iz kojega se nikad u stvari ne može skroz pobjeći.
Foto: Silvija Dogan, Queer Zagreb
Autoričino ime Mmakgosi u prijevodu znači kraljica, što (uz queen kao kvir) izvedbi daje još jaču autobiografsku notu, a glavni dio predstave predstavljaju Skype razgovori uživo s Kghabinim bliskim osobama koje se nalaze na različitim stranama svijeta. Prvo zove svoju partnericu koju zaprosi pred publikom, zatim brata (koji je isto gej) ispituje koliko je opasno živjeti/biti gej (i koliko je za njega sigurno tamo vani) te još nekoliko prijatelja/ica, ali i osobe iz hrvatske kvir zajednice. Njih ispituje što bi, da su u kazalištu i da je pred njima kauč/stol/ogledalo, reklie ili učinilie tom predmetu, a zatim doslovno slijedi njihove upute, pa tako između ostaloga grli stol i zavodi ogledalo.
Osim što je apsurdno i komično (a humor proizlazi i iz spontanih reakcija njezinih sugovornika_ca koji očito nisu očekivali takva pitanja i iz Mmakgosine glume), kroz naizgled besmislen razgovor o nasumičnim predmetima Mmakgosi se pokazuje kao odlična improvizatorica i uspijeva iz njihovih replika i uputa izvući sve ono što bi podcrtalo izgubljeno, zbunjeno, preplašeno i izbezumljeno stanje Kraljičinog lika ispod maske samopouzdanja i odrješitosti, kao i locirati izvor straha u vanjski svijet u koji se ne usudi istupiti, ali o čijoj je potvrdi ovisna. Uostalom, ni ogledalo ni krletka nisu baš nasumični predmeti u predstavi koja se bavi doživljajem sebe i osječajem zatočenosti, a isto tako publika ne zna do koje su mjere dijalozi unaprijed razrađeni i jesu li uopće.
Činjenica da su pitanja složena po formuli koja se može opisati otprilike kao „što biste vi učinili da se nalazite u određenoj situaciji i morate se nekome/nečemu obratiti“ vrlo jasno ukazuje na izgubljenost koja se krije ispod lažnog samopouzdanja Kraljice. Nakon sve te tjeskobe, konačan i potpun izlazak iz ormara, autanje roditeljima koje je Kraljici kao i mnogim drugima predstavljalo najveći izvor straha, nije se odrigrao kao neki veliki klimaks, odnosno baš suprotno.
Pozive i predstavu zaokružuje poziv majci kojoj se Kraljica auta, a čija je reakcija vrlo prizemna – ona nije nimalo iznenađena i sasvim joj je u redu Kraljičino lezbijstvo.
Nijanse jedne kraljice tako izbjegavaju uobičajen razvoj drame autanja u kojima obično ono najdramatičnije proizlazi iz razotkrivanja okolini i snažnih (uglavnom negativnih) reakcija okoline, te fokus smještaju u ono što je možda najbolnije, ali umjetnički najmanje istraženo – nesvjesne i polusvjesne načine maskiranja vlastite različitosti, mehanizme samoobrane od najperfidnijih mehanizama heteropatrijarhata – onih koji ormare smještaju u nas same.
Iako je čitava predstava postavljena oko problema otkrivanja seksualnog identiteta, radnja se čitavo vrijeme odvija oko (naizgled) sasvim drugih stvari, pa su Nijanse ujedno i predstava o (ne)komunikaciji, na doslovnijoj razini – osim što ne znaju svie Mmkagosini sugovornicie kakva pitanja ih očekuju, problemi s internetskom vezom postaju dio predstave; ali i suptilnije, jer u samoj se srži predstave nalazi pitanje samoodržanja kakvo brani pokazivanje sebe i potiče na nošenje maski i prešućivanje.
Mmakgosi Kgabi u Nijansama komično prolazi vizurom različitih tjeskoba – tjeskobe samoreprezentacije, tjeskobe oko nikad potpune mogućnosti otvorenog življenja svog identiteta, tjeskoba koja nastaju oko svega onoga što činimo samo da bi se uklopilie. U predstavi je prostor ormara postavljen tako da se iz njega ne može u potpunosti istupiti, ne može ga se razbiti ni ostaviti za sobom, on je prijeteće prisustvo zbog kojeg se Kraljica (s razlogom) ne osjeća sigurno tamo vani i time uspijeva zahvatiti puno širi spektar toga koliko je autanje traumatičan prijelaz (a ne samo jedan čin) praćen nesigurnošću, ali i seže dalje od samog otkrivanja seksualne orijentacije i može se poopćiti na bilo kakvo čuvanje tajne i prikrivanje dijela sebe. Nijanse jedne kraljice komedija je suočavanja s najdubljim strahovima i demonima uz podršku ali i teror koji dolaze iz vanjskog svijeta.