Objavljeno

Paola Slavica: U teatru Mašina igre nema ravnodušnosti

Promo fotografija: glumica Andrea Slama

Art četvrtak na 12. Vox Feminae festivalu u Centar za kulturu Trešnjevka donosi predavanja i umjetničke izvedbe; a među njima i izvedbu “Pod naponom” teatra Mašina igre.

Potonja organizacija, koju vodi glumica Paola Slavica, kazališnom mediju pristupa kao složenom uređaju različitih izvedbenih praksi, s posebnim naglaskom na međuigri i dinamičnim odnosima raznolikih elemenata stvaralačkog procesa.

Uoči večerašnje izvedbe – koja je u svom premijernom izvođenju u Centru za kulturu Pešćenica primila izvrsne kritike, razgovarali smo s Paolom o osnivanju i djelovanju mašine, njenoj društvenoj i kulturnoj pozadini te planovima za budućnost.

Teatar Mašina igre djeluje oko godinu dana. Ispričaj nam kako je došlo do osnivanja.

Mašina igre je nastala na inicijativu mene i kolegice glumice Andre Slame, koja i igra u predstavi ‘Pod naponom’, u siječnju 2018. Sve se dogodilo iznenada i naglo a taj čudesni entuzijazam rezultirao je premijerom te prve predstave već u ožujku. Ja sam uvijek željela imati vlastiti prostor za umjetnički rad; a kako sam freelancerica nikad nije bilo pravo vrijeme da se tome posvetim. Igrom slučaja upoznala sam Andreu i shvatila da pričamo isti jezik: što bismo voljele raditi i gdje se vidimo kao glumice te tako došle na ideju da osnujemo vlastitu umjetničku organizaciju. Organizaciju s vlastitim umjetničkim potpisom a koja se idejno ugleda na kazališta uz koja smo obje odrasle, primarno s nezavisne i alternativne scene.

Manje od tri mjeseca od ideje do prepune i izvrsno primljene premijere je jako malo vremena. Kako se sve odigralo?

Andrea je imala ideju predstave o ženi koja je prošla strahovitu psiho-fizičku torturu, a moja je sugestija bila da se to radi kroz fizički teatar kojeg oduvijek volim. Odmah se nametnulo pitanje redatelja, nekog tko neće svojim potpisom definirati izvedbu u startu već da postoji prostor za suradnju i zajedničko istraživanje kroz kreaciju; gdje sam se sjetila svog kolege Davora Kovača. On se kao glumac bavio fizičkim teatrom te se usuđujem reći da je jednako dobar i kao pedagog koji prepušta glumici da ponudi ono što ona želi, otvoren je za sugestije i isprobavanja, a istovremeno pruža alate da se na sceni dogodi “prava stvar”. Ja sam se u startu našla u ulozi producentice i suradnice za scenski pokret. Ovo mi se činio kao dovoljno siguran a opet dovoljno otvoren prostor da sudjelujem u procesu. Bio je to moj svojevrsni eksperiment i drago mi je da je publika na kraju prepoznala umjetničku vrijednost projekta.

Zvuči kao nabrijan proces…

Kad si mlad i neafirmiran sve što želiš lako može ostati u dnevnom boravku. Da, proces je bio težak, ali nakon konačnog rezultata nikome od nas nije bilo žao uloženog vremena i novaca jer smo prepoznati kao nešto novo. Na svu sreću nam se otvorio KNAP – Centar za kulturu na Pešćenici. Redateljica Morana Foretić, koja je tamo glavna i odgovorna za alternativni program, prepoznala je ideju. Luka Borčić, kao moj dečko, nije imao puno izbora i podnio je moj entuzijazam [smijeh] pridruživši nam se u segmentu vizualne komunikacije ali i uz mene sav organizacijski dio. Uz nas je još i Dalibor Jakus, PR stručnjak, koji nas od starta educira i s nama donosi ključne odluke. Prije nismo razmišljali o PR-u kao nečemu što je bitno za predstavu ili umjetničku organizaciju.

Zašto “Mašina igre”?

Od samog početka smo vrtjeli kotačiće što želimo raditi, a taj proces traje i dalje. Svi smo se složili kao kotačići u stroju i preuzeli neki dio zadatka da priča uspije. Istovremeno nam je riječ mašina bila zvučna; najbolje opisuje našu misiju, viziju i cilj kako na sadržajnom tako i na nekom simboličnom nivou, a kazalište je u svojoj suštini igra pa stoga “mašina igre”.

U nekoliko si intervjua spomenula ljubav prema nezavisnoj kulturnoj sceni.

Ja sam odrasla u Zadru, za kojeg svi znamo da nije najliberalniji grad na obali…to je zbilja jedna kruta sredina. Kao klinka sam se našla u prostoru punk nezavisne scene koja dovodi različite programe iz vana u tu malu sredinu; a time su mi se neminovno proširili okviri u kojima sam odrasla. Tih godina sam prošla divne radionice fizičkog teatra. Do tada sam znala u sebi čime bih se htjela baviti ali nisam znala kako to imenovati. Projekti i radionice u Teatro Verdi, gerilski uvjeti i međusobno povezivanje alternativne scene je okruženje u kojem sam ja odrasla, ono u kojem se stvari propitkuju i istražuju. Moj scenski odgoj je bio u tim uvjetima. Počela sam razmišljati što volim i gdje pripadam i ispostavilo se da je to nezavisna scena.

A potom je došao faks?

Otišla sam u školu na akademiju u Osijek gdje sam stigla kao neposlušno dijete. Bila sam sve samo ne uzorna studentica. Ali se nisam pronašla u tom okruženju, ovo što sam si stvorila sama mi izuzetno paše, i radi toga prepoznajem nezavisnu scenu kao super iskustvo koje me oblikovalo.

Da me se ne shvati krivo, nemam ništa protiv institucija. U njima ima divnih ljudi. Ali naša sredina je takva kakva je i nema se puno izbora, a i tako je s kulturom – kad se zaposliš nemaš razloga dalje razmišljati o karijeri. Vani je posve normalno da se ljudi rotiraju i razvijaju kroz različite projekte i okvire djelovanja.

Završila si glumu, ali se u ovom trenu između ostalog dosta baviš produkcijom.

Još uvijek ne znam u kojem ću smjeru ići. Ja ne mogu biti samo izvođač, zanima me cijeli proces oko kazališta i produkcije kazališta. Želja mi je da jednog dana kao Mašina igre imamo svoju zgradu koja neće biti tipična hrvatska priča institucije u kulturi.

Kazalište je kod nas još uvijek uglavnom klasično, bavi se repertoarom koji je često komercijalan, premalo je društveno angažiran, a premalo je i onih koji makar u izvedbi i ideji djeluju hrabrije i isprobavaju nešto novo. Mislim da prvenstveno mladima treba nuditi drugačije načine interpretacije.

Izvedba je inspirirana čileanskom pričom o torturi za vrijeme diktature. Kako se ona može povezati s našim društvom danas?

To je bila Andreina ideja. Imala je priču o Pinochetovom režimu i jednoj djevojci u tom vrtlogu; djelomično inspiriranu literaturom i filmom. Ono oko čega smo se mi kao ekipa borili jest da sve stavimo u neki kontekst (režima u Chileu) ali ideja je bila i ostala da je to univerzalna tema i da nam je danas bliža nego ikad. Zagrebali smo u povijesne činjenice i to što smo doznali je strašno. Nitko osim Andree nije imao želudac da ide dublje. Lako se povuče paralela s onime što se događa danas i ovdje, pa i u kulturi. Koliko god to kod nas bilo u korektnim rukavicama, predstava je zbilja aktualna i to zlostavljanje žena se može prepisati na mali milijun načina s kojima se mi žene susrećemo danas. Pa i u svojoj karijeri, od drugačije pozicije glumice i glumca pa na dalje.

Neki su nas pitali zašto nismo navele žrtve koje su se dogodile ovdje, npr. u kontekstu Domovinskog rata. Nismo htjeli imenovati, nije tema prozivanje nego da se tema kao takva prepozna. Je li priča predstave nečiji osobni doživljaj ili ne ne umanjuje poziv za borbu i progovaranje o ovim temama. Nismo htjeli biti u samo u političkom kontekstu. Htjeli smo nešto društveno i socijalno; da publika prepozna tu iskrenu emociju i proces koji je žena prošla. I da suosjećaju, da imaju moment reakcije.

Izvedba je teška i mračna, to ne samo doslovno. Koja ti je reakcija publike ostala najupečatljivija?

Meni je ovo prvi put da sam u ulozi van scene, i to je stoput gore nego da sam na sceni. Kad nešto na pođe po krivu dok si na sceni na tebi je da to popraviš; ali kad si iza čupaš kosu, gledaš nešto čega si dio i puno te se više tiču reakcije. Ja sam na premijeri gledala od lica do lica, koliko sam mogla u mraku, da li se ljudi komešaju… Puno sam više doživjela publiku izvana nego na sceni. Ljudi su već na premijeri stvarno sjajno reagirali. To je tip predstave koju kao i svaku drugu vrstu kazališta netko voli i netko ne voli. Mi smo samo htjeli da ljudi osjete da to ima neku umjetničku vrijednost. Publika je i generacijski bila dosta različita, kolege i ljudi koji nisu iz svijeta kazališta. Najjača mi je afirmacija bila kad mi je kolegica glumica rekla da smo donijeli dašak berlinske off scene u Zagreb. Drago mi je, jer smo inspiraciju crpili i od tamo. S druge strane, bilo je i ljudi koji su rekli “not my cup of tea” ali da im se želudac okrenuo.

U kazalištu ne bi smjelo biti ravnodušnosti, čak ni u smislu “sviđa mi se” ili “ne sviđa”. Predstava mora ostaviti neki doživljaj. Da li to znači da će te odbiti od te vrste teatra, to je stvar ukusa. Ako te predstava ostavi ravnodušnim onda kao medij nije zaživjela.

Status žena u društvu je jasan tematski fokus vaše prve godine djelovanja.

Da, ta inicijativa je krenula od mene i Andree, kao dvije glumice koje razočarane nekim okolnostima i sistemom ne posustaju, nego imaju potrebu boriti se i dalje. Tko će ako nećemo mi? Imale smo sjajnu mušku ekipu koja nas je u tome podržala. Cilj nam je i dalje provlačiti tu temu. Sljedeća priča koju želimo raditi je o dvije dramaturginje, ženama koje žele stvoriti svoj autorski prostor za djelovanje. Dakle, idemo dalje u tom istom smjeru.

Što je iduće za Mašinu igre?

Za jedan projekt u nastajanju smo napravile velike korake u malo vremena. Brzo smo se ispljuskali, osvijestili i shvatili da smo već u trećoj brzini… i da moramo u četvrtu. Moramo stvoriti prostor gdje se učimo produkcijskim stvarima, izgraditi svoju mini produkcijsku strukturu, uspostaviti suradnje, financiranje. Sve do sad smo izveli čisto gerilski. Paralelno smo stvarali organizaciju, a birokracija ja nam je tu još uvijek nepoznata i teška.

A programski?

Izbrejnstormali smo program za dalje. Voljeli bismo ostati u jednoj temi, barem kroz sezonu. Imali smo ambicioznu ideju da svaka sezona bude posvećena jednoj temi ali naprosto previše okolnosti trenutno sputava takav razvoj… Proširli smo ekipu. S nama je od nedavno i dramaturginja Bea Kurbel, naša kolegica koja sjajno piše i naučila nas mnogo o sastavljanju projekata. Još ćemo neko vrijeme ostati vjerni autorskim projektima, uz svu birokraciju koja nas čeka. Prijavili smo dva nova projekta. Jedan je radnog naslova “Važnije polovice” o dvije dramaturginje koji sam ranije spomenula.

Drugi projekt bi bio za mlade jer smo prepoznali da takvog kazališta u Hrvatskoj ima jako malo. Publika djece i odraslih je pokrivena, dok su mladi svedeni na ustaljene kazališne forme i lektire. A radi se o najosjetljivijoj generaciji koju bismo trebali odgajati. Projekt najjednostavnije rečeno spada pod  cyberbullying. Današnji klinci žive online, a malo se progovara o tome koliko dobrog a koliko lošeg se tu događa. Otvaramo pitanje vršnjačkog nasilja, koje je starijoj populaciji koja je odrasla bez društvenih mreža potpuno nepoznato. Još smo na razini ideje, čeka nas još više mjeseci istraživanja. Voljela bih da radimo s tinejdžerima na sceni jer bi to bilo najiskrenije i najosobnije, da ih se kroz istraživački proces dovede da sami o tome progovore. Nadamo se realizaciji iduću jesen.

Imamo u planu organizirati radionice jer bismo voljeli imati i edukativni dio kao organizacije gdje bismo dovodili predavače o kojih bismo mogli učiti, a istovremeno educirati i publiku. Mlade kroz edukacije želimo uključiti u autorski tim.

Izvedba “Pod naponom” na rasporedu Vox Feminae Festivala je u četvrtak (4.10.) u 20h u Centru za kulturu Trešnjevka. Ulaz je besplatan.


Povezano