Objavljeno

Nada Kokotović: Ne smijemo prestati govoriti istinu, pa ni kad se umorimo od toga

Foto: Mare Milin

Roman Kasandra istočnjemačke spisateljice Christe Woolf, priča je o svećenici i proročici Kasandri, kćeri trojanskog kralja Prijama i kraljice Hekabe, koja se opire destruktivnoj ratnoj atmosferi koja vlada u njezinom gradu, prije nego će biti razoren od grčke vojske.

Christa Wolf roman je objavila 1983. godine u Istočnoj Njemačkoj, prikazujući borbu Grka i Trojanaca kao rat za ekonomsku prevlast te prijelaz trojanskog društva iz matrijarhata u patrijarhat.

Autorica feministički reinterpretira antički mit i ponovno ga ispisuje, dok u pogovoru zapisuje i ovo: ‚Pitanje koje sam sama sebi postavljala kad sam se približila materijalu Kasandre – bilo je to početkom osamdesetih godina, s obje su strane njemačko-njemačke granice bile postavljene rakete srednjeg dometa, atomski je rat u Srednjoj Europi strategijski bio iskalkuliran i o njemu se sasvim ozbiljno razmišljalo kao ‚mogućem‘ rješenju napetosti između blokova – to pitanje je bilo: kad i kako je ta samorazarujuća crta dospjela u zapadnjačko mišljenje, u zapadnjačku praksu?“.

Kasandra Christe Woolf na repertoaru riječkog HNK našla se zahvaljujući odabiru redateljice, dramaturginje i koreografkinje Nade Kokotović.

Premijera predstave na kojoj s Kokotović surađuju gostujuća glumica Mira Furlan, te članovi riječkog dramskog ansambla Olivera Baljak, Tanja Smoje, Jelena Lopatić, Marija Tadić i ostali, biti će u riječkom HNK-u odigrana 15. ožujka, a nakon toga uslijedit će još nekoliko izvedbi.

Kokotović je u Njemačku otišla 1992. godine, a nekoliko godina kasnije sa svojim poslovnim i životnim partnerom Nedžom Osmanom, osnovala je u Kölnu vlastitu teatarsku kuću TKO (Teater Kokotović Osman) Na taj su je potez nagnale političke okolnosti i rat koji se u to vrijeme vodio na području bivše Jugoslavije.

S Nadom Kokotović, koju mnogi pamte i kao pionirku koreodrame na području ex Yu, razgovaramo o radu na dramatizaciji ovog romana, ali i angažiranom teatru kojim se bavi više od gotovo tri desetljeća.

 

U ovom svom djelu Christa Wolf u feminističkom ključu uzima djelo iz antike, ponovno ga ispisuje i u centar priče umjesto heroja/ratnika stavlja ženu. S kojim ste osobitim motivom odabrali baš ovo djelo za postavljanje na scenu u ovom političko-društvenom trenutku i na koji način ono korespondira s europskom stvarnošću?

U ovom trenutku europska stvarnost ima više pojavnosti i samo je pitanje koju od tih pojavnosti čovjek želi i može prihvatiti, a koja je od njih nužda. Ja nisam ovaj tekst birala “sada”, njega sam već “izabrala”, odnosno on je mene “izabrao” pred dvije godine, kada sam ga radila u teatru u Kaiserslauternu u Njemačkoj. Moto tog teatra, te 2014. godine je bio “U što ti vjeruješ?”, i u traženjima odgovora na ta pitanja, lako se došlo do antičkih tragedija, koje također pitaju i daju odgovore na osnovne ljudske probleme i konflikte. Tako se izabralo tri komada koji imaju za temu Trojanski rat: Opera Ifigenija u Aulidi Christopha Wilibalda Glucka, Eshilova Orestija i Kasandra Christe Wolf.

Naravno, mene je današnja perspektiva rata najviše zanimala, jer smo ih imali i imamo ih u našem okruženju i suviše. Kada je komad kojeg sam isprva trebala režirati Tko se boji Virginije Wolf, otpao zbog nemogućnosti da Radko Polić u ovom periodu igra u toj predstavi, moralo se brzo reagirati i ja sam predložila Kasandru Christe Wolf.

Foto: Mare Milin

Na koji ste način kao redateljica ovdje intervenirali u književni predložak?

Kasandra Christe Wolf je prije svega roman, zapravo predsmrtni monolog. Roman koji ima mnoštvo tema, nijansi, emocija, događaja, i radeći taj materijal kao kazališni komad, čovjek se mora prije svega odlučiti koji način i koji tok pričanja izabrati, kako bi se to obilje materijala svelo na upotrebljivi tekst za teatar. Dakle, intervencije su ogromne, od 137 stranica romana došla sam do 26 stranica kazališnog teksta.

Kada ste se po prvi put susreli s djelima istočnonjemačke spisateljice Christe Wolf? Zbog čega su vas posebno zainteresirala? Jeste li je poznavali?

Živeći već 24 dodina u Njemačkoj bilo je pristojno je upoznati se sa najvažnijim književnicima te zemlje, a za Christu Wolf sam znala još iz vremena kada je Heiner Müller, također jedan od najvažnijih i meni najdražih njemačkih književnika, sa svojim tekstom ‚Cement‘ gostovao na BITEF Festivalu, tamo sam njega i upoznala.

Kakvu vrstu kazališta producira TKO?

Kazalište TKO se bavi aktualnim problemima našeg društva: globalizacijom, ratom, turbo-kapitalizmom, ksenofobijom, krajem utopije, virtualnom stvarnosti, Europom i hedonizmom. Kazalište reagira na promjene u društvu i može biti ogledalo tih sukoba u nadi za eventualnom promjenom. Želja za tolerantnijim društvom, koje se ne zaustavlja na geografskim granicama, ogleda se u izboru komada uglavnom suvremenih autora, kao i produkcije cross-žanra. Također, u teataru TKO vrlo važno mjesto zauzimaju romske teme i romski jezik.

Angažirani teatar vam je u krvi, još iz vremena KPGT-a (nezavisna kazališna družina koja je djelovala do raspada Jugoslavije, op.a). Kako s vremenskom distancom od skoro tri desetljeća danas gledate na te dane?

To je bio izuzetno važan period u mom životu. KPGT je bio jedan od najboljih europskih teatara, radili smo svjetske predstave, gostovali i predstavljali smo svoju zemlju u svijetu.

 

Scena iz predstave ‘Julie’ Kazališta TKO

Christina Kasandra vjeruje u nužnost i potrebu govorenja istine, premda zna da se na taj način neće moći izbjeći katastrofa rata i razaranje Troje, očuvanje trojanske civilizacije. No, ona je proročica koju je Apolon prokleo i njezinim se proročanstvima ne vjeruje. Može li se upornim govorenjem istine spriječiti rat i nasilje?

Mislim da se, na žalost govorenjem istine ne možemo spriječiti rat, ali ju se svejedno ne smije prestati govoriti, čak i ako se umorite pri tome. Bolje je govoriti nego se tući. To je slabost, tuče se onaj tko nema argumenata, tko nema ili ne želi imati neki drugi odgovor na goruća pitanja…

Kakve niti bliskosti vežu Vas i glavnu protagonisticu romana Christe Wolf?

Mnoge Kasandrine misli i brige dijelim i ja, ali je ona za razliku od mene, već sa 16 godina kada je postala “svećenica”, znala svoju sudbinu i sve događaje koji će prethoditi njezinoj smrti.

Kako i u kojem raspoloženju protječu probe?

Probe su jedan dinamičan proces i uvijek, uvijek vrlo zanimljive, zapravo najzanimljiviji dio “putovanja” do posljednjeg cilja, premijere.

Kako protječu vaši riječki dani?

Rijeka je zanimljiv i dramatičan grad, i žao mi je što ga nemam vremena bolje ispratiti, poznajem ga naravno odavno. Svaki rad sa glumcima na predstavi je za mene uvijek poseban, tako je i ovaj ovdje, kako zbog izuzetne Mire Furlan, tako i zbog sjajnih glumaca riječkog kazališta.

—–

Antonela Marušić od 1998. godine do danas radi kao novinarka i urednica u dnevnim i tjednim novinama te u neprofitnim medijima u sektorima kulture, glazbe, televizije, civilnog društva, ljudskih prava i nezavisnih medija. Književne radove piše i objavljuje pod literarnim imenom Nora Verde. Autorica je prozne knjige Posudi mi smajl i romana Do isteka zaliha. „U novinarstvu inzistiram na promjeni gledišta i diskursa, korekciji svojih stavova i samoregulaciji. Trudim se izlaziti izvan područja vlastite ugode i riskirati“, kaže.

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano