Objavljeno

Koga se to tiče? #3 U mojim prijateljima rastu…

Ilustracija: Jelena Oroz (instagram @jelena._.oroz). Nije dozvoljeno preuzimanje ilustracije bez suglasnosti autorice i portala.

Riječ uredništva

Serijal Koga se to tiče? donosi izbor iz poezije i proze suvremenih autora/ica sa željom da vas potakne na čitanje i pokaže kako, zašto i koliko nas se svaki od naslova osobno tiče. Naslove odabire i na naslovno pitanje jedan od mogućih odgovora daje Luiza Bouharaoua.

Ideja je, objašnjava Luiza, da njezini kratki prozni fragmenti, koji tematiziraju vesele i tužne, uvrnute i uobičajene situacije, pripreme emotivni teren za čitanje tuđeg teksta i na taj način omoguće čitateljicama da uđu u odnos s tekstom.


Luizine priče

2. nedjelja kroz godinu, 29. godina života

Najbolje ikad. Eto kako se osjećaš, frende. Zato što izgledaš najbolje ikad i do toga si došao najbrže ikad. Voda se cijedi, salo se topi, čim se povuče, ispod kože se počinje nazirati tijelo kakvog si oduvijek sanjao. The tijelo. Nisi više debeo, frende.

Samo moraš bit discipliniran. Ok vježbanje, to je regularni dio spike, ali ishrana je ključ. To nije dijeta, to je način života. I ne na onu petodnevni/yoga/retreat/bullshit foru. To je apsolutna kontrola nad tijelom. Čitav tvoj život. Jer samo na to i misliš. Što i kada smiješ jesti. A smiješ samo proteine i masti. Ništa kruh, ništa slatkiši. Veliko ne za sva slatka pića. Tjestenina nula bodova. Žitarice. Škrobasto povrće. Grahorice. Ni pod razno. Ni alkohol, naravno, sve je to šećer. Osim džina, njega možeš. I Colu Zero. Koji je otrov unutra pojma nemam, ali nema šećera, frende.

Disciplina u startu. D-I-S-C-I-P-L-I-N-A u sredini. S neonskim slovima. Jer sve će ti najviše nedostajati. Kruh, pizza, tjestenina. Pasionirano ćeš mrziti tikvice i cvjetaču, a opet ćeš ih satima cijediti kroz krpe. Za pizzu koja ima splačinu za podlogu.

Trebat će ti čudo. Tražit ćeš čudo. Jednog običnog utorka ćeš ga i naći. Tjestenina s NULA kalorija! „Tjestenina bez ugljikohidrata napravljena od konjac brašna proizvedenog od korijena Amorphophallus Konnyaku porijeklom iz Azije”, čitat ćeš u tišini, a sve će u tebi vrištati: „Ima boga!” „Kako ne sadržava ništa osim vlakana, ova tjestenina je bez mirisa i okusa”, pisat će u online shopu. Ima boga, mislit ćeš, ne može to toliko loše biti.

Sutra točno u podne otvaraš rezance koji prozirni i želatinasti mlitavo plutaju u tekućini. Trese te optimizam, umak je mesni, njegov će ukus sve to prekriti. Serviraš, sjedaš za stol, kušaš svoj ručak. Bože, nema te. Točiš si gin u čašu, zalijevaš ga Colom Zero. Sjedaš ispred zrcala sa zdjelicom rezanaca, skidaš majicu, promatraš taj ravni trbuh, tu elegantnu liniju napetih bicepsa, srkneš džin-cole, jedeš pa se nasmiješiš svom odrazu, jedeš pa plačeš. 

Ali može se, frende. M-O-Ž-E.

12. nedjelja kroz godinu, 33. godina života

Za 33. rođendan skužiš u zrcalu svoju prvu boru. Jednu od onih baš dubokih pred kojom momentalno kapitulira uredno poslagana divizija bočica koje čine tvoju skincare rutinu. Znala si da će se desiti, oko očiju ti se sve odavno namreškalo, na lice si bila sasvim spremna. Nešto drugo će te ubiti iz zasjede.

Jednom kad krene, ni ne skužiš. Čudan je kut, tamna pozadina, misliš da je u pitanju odsjaj, mora da ti se čini. Nije sijeda, nema kalendarske ni ikakve druge šanse. Dok se sjetiš približit zrcalo, već je gotovo. Kosa ti tamna k’o iz narodne pjesme, a pola mufa sijedo. Zoveš kozmetičarku, prvi put ikad se naručuješ na brazilku. Plač i škrgut zuba pod neonskim svjetlom. Jebalo ćaću, nije to toga vrijedno, kažeš si na izlasku.

Kod kuće pažljivo smještaš svoje očerupano međunožje u stolicu i guglaš: why pubic hair turns gray and how to reverse it. Uzroci: starenje (ma ne reci), manjak B vitamina (nije), pušenje (isto nije), stres (daj me nemoj…), genetska predispozicija (kako da to znam, sve žene u mojoj porodici prije bi crkle nego spomenule obični muf, a kamoli sijedi). Rješenja: prihvatite ili držite ugašena svjetla.

Ništa, guglaš terapiju. Psihoterapiju. Starenje je jedno, prosjedi kovrčavi muf skroz drugo. Kako da bez podrške živiš s tim da od sada zauvijek nad tvojim seksualnim životom lebdi lik Željka Keruma?

56. nedjelja kroz godinu, 35. godina života

Pijte puno vode. Vodite računa da jedete redovito. Neki su prirodno osjetljiviji i na najsitnije promjene šećera u krvi. Dovoljno spavajte. Izbjegavajte stres.

Jesi li ovaj specijalist neurologije ili tvoja mama?

Pijte brufen, ketonal, paracetamol, kafetin. Pijte sve odjednom za vrijeme migrenske epizode.

Daj si zlatni šut analgetika i Reglana. Primijeti da ništa ne djeluje. Otiđi na hitnu po intravenoznu terapiju. Na putu zaustavi taxi da povratiš u grmlje. Na ulasku u hitni prijem ljubazno pitaj gdje je WC pa oteturaj tamo povratiti. Sjedi satima u čekaonici spojena na infuziju s kartonskom posudicom u krilu. Čekaj.

Možda je nasljedna. (kod nas nema načina kako to možete potvrditi). (S  obzirom na vašu dob), možda je povezana s opadanjem estrogena.

A možda si u šumi. U šumi u kojoj cijepaju tvoju lubanju i na njoj pale logorsku vatru. Vadiš vibrator iz ladice pored kreveta, prislanjaš ga vrat (bolja cirkulacija, to ti treba). Puziš do kuhinje sa sunčanim naočalama i dalje potpuno zaslijepljena oblačnim zagrebačkim danom i otvaraš zamrzivač (bilo je nešto sa širenjem i skupljanjem krvnih žila). Hoće li te jednom netko tako naći? U nepospremljenom stanu, s vibratorom na vratu, sunčanim naočalama na očima i glavom u zamrzivaču?


~~~ PREPORUKA ZA ČITANJE ~~~

Sanja Baković: zbirka Autobus za Trnavu (Meandarmedia, 2020.)

mojim prijateljima rastu porculanski zubi

desetljeće je neprimjetno iscurilo,

kriza još traje, hrabri napuštaju zemlju.

mojim prijateljima rastu porculanski zubi.

zajedno klizimo u stanje paranoje,

Google nas manično prati oglasima za kućne aparate.

moji prijatelji piju zdrave masti, omegu i kokos,

prelaze na nove dijete,

odbacuju kruh i vino,

stara pravila više ne vrijede.

nitko više u zoru ne jede bureke nakon diska,

zbog glutena, i općenito, nitko ne izlazi,

samo soleri u intemezzu između dvije veze,

zaneseni novom mladošću, utopijom novog početka.

moji prijatelji – neki su se okrenuli vjeri,

čudnim obredima iz srednjoškolskih udžbenika.

mojim prijateljima rastu novi porculanski zubi,

jedna djeca im odrasla, prave drugu,

kušaju nove droge, gljive i svete biljke,

traže novi posao, napuštaju zemlju.

neki su zaista uspjeli, neki se rastaju,

drugi ili treći put, imaju treću djecu.

žene koje dugo nisam srela ispričavaju se,

nepremazanih podočnjaka,

baš su krenule frizeru,

inače nemaju toliki izrast.

muževi im našli mlađe,

ali i te će male kučke uskoro ostarjeti,

i sve će biti isto.

neki ipak nisu,

samo maštaju o hipotetskim preljubima,

o drpanju u mraku nakon pet – šest piva,

o bilo čemu da ih vrati u život,

može i nešto obično,

plivanje, jogging ili boks.

moji prijatelji odlaze u egzotične zemlje,

šalju slike iz sjajnih destinacija,

vraćaju se nakratko nadahnuti, ali isti.

moji prijatelji, znanci koje dugo nisam srela,

okrenuli su se tehnikama samorazvoja,

dodirnuli su rane traume,

čuvaju tajne o novim spoznajama

jer rana rani oči ne vadi.

moji prijatelji, žive nova desetljeća,

plaču u mraku da ih ne vide djeca,

pitaju se jesu li uspjeli.

na papir stavljaju rubrike:

ljubav, nekretnine, samorealizacija.

moji prijatelji misle da je poezija

otvoren balkon,

da je poezija Andaluzija,

da je poezija brod iz Šibenika za Zlarin,

moji prijatelji ne znaju da su oni poezija

i ovo šizofreno stanje nesigurnosti,

i ovaj strah od promašenosti,

sav taj strah,

od svih stihova najveći stih.


Povezano