Riječ uredništva
Serijal Koga se to tiče? donosi izbor iz poezije i proze suvremenih autora/ica sa željom da vas potakne na čitanje i pokaže kako, zašto i koliko nas se svaki od naslova osobno tiče. Naslove odabire i na naslovno pitanje jedan od mogućih odgovora daje Luiza Bouharaoua.
Ideja je, objašnjava Luiza, da njezini kratki prozni fragmenti, koji tematiziraju vesele i tužne, uvrnute i uobičajene situacije, pripreme emotivni teren za čitanje tuđeg teksta i na taj način omoguće čitateljicama da uđu u odnos s tekstom.
Luizina priča
I.
2012.
Iznajmljuje se polunamješteni dvosobni stan u blagom suterenu starije dvorišne zgrade u Medulićevoj (STROGI CENTAR!!!), 300 eura.
– Dobar dan, zovem vas vezano uz oglas za stan u Medulićevoj. Je li stan slobodan?
– Jest. Recite?
– Piše u oglasu da je jednosoban. Zanima me koliko ima kvadrata i koji je raspored prostorija?
– Nekih 30-ak m2. Ima wc i kupaonicu, hodnik i kuhinju, dnevni boravak te spavaću sobu.
– Što znači u „blagom suterenu”?
– Ma samo je 40 centimetara ukopan u zemlju, ali na toj strani ionako nemate prozora.
– Kad ga mogu doći pogledati?
– Možete odmah sutra, recimo, u 14 sati. Ako se odlučite za njega, prilikom ulaska u stan plaćate prvu stanarinu, polog od jedne stanarine i proviziju našoj agenciji u visini jedne stanarine.
(Tišina. Ovo je jedini stan među otvorenim tabovima koji si možeš priuštiti.)
– Ok. Koja je točna adresa?
(Sutra)
Agentica otvara vrata.
– Ovo je wc.
Agentica zatvara vrata.
– A ovo kuhinja.
Ti si na ulaznim vratima, pretijesno je da ste obje unutra.
– Kuhinja je u hodniku.
– Prostor je sjajno iskorišten za svoju kvadraturu. Kuhinja možda nije najmodernija, ali je funkcionalna.
– Nema pećnicu, a ni prozor.
– Imate lijepi veliki prozor ovdje u dnevnoj, a kroz ova vrata ulazite u spavaću sobu.
Ulaziš u spavaću sobu.
– Spavaća nema prozor.
– Držite lijepo otvorena vrata i provjetravate se kroz dnevnu sobu.
– Je li ovo prije bila ostava?
– Da, ali dovoljno prostrana pa su je pretvorili u spavaću.
– A gdje je kupaona?
– Bili ste već u kupaoni.
– Nisam. Zapamtila bih da sam bila.
Vodi te natrag na ulaz u stan i otvara vrata WC-a.
– Vidite da ste bili u kupaoni.
– Ali…
Upre prstom uvis, u glavu tuša točno iznad wc školjke i jednim potezom ruke oko nje navuče plastičnu tuš zavjesu na dupine.
– Praktično!
II.
2015.
Iznajmljuje se novoadaptirani trosobni stari građanski stan na Svetom Duhu, 93 m2, orijentiran na sve četiri strane svijeta, 270 eura.
– Jeste li vi čuli vijesti? Recite mi, jeste li?
– Donate, zovete me radi vijesti?
– Oni planiraju uvesti porez na nekretnine! Evo maloprije su najavili, na sve nekretnine osim one u kojoj živite. Pa je li ovo normalna država?
– Donate…
– Znate li što će to meni napraviti? Dobro, moj stan u Palmotićevoj, tamo živim, to ništa, ali taj stan u kojem ste vas dvije, pa samo tamo je nekih 90 m2!
– 93.
– Pa onda kuća u Šestinama. Tri kata! Vikendica na Ugljanu. Pa ja ću propasti! Mene će kompletno upropastiti nametima!
– Donate, ja sam vaša podstanarka. Ja vama plaćam najamninu da bi živjela u vašem stanu jer imam 0 nekretnina. Uz najbolju volju ne mogu suosjećati s vama. Ima li nešto vezano uz stan zbog čega ste me zvali?
– Jao, da. Mamica nije zadovoljna načinom na koji plaćate račune. Ona želi imati papirnati dokaz.
– Isprintat ću joj potvrde s internet bankarstva.
– Ne, ne. To neće biti dosta. Ona želi odrezak s pošte. Mamica je aždaja, hihihi, ne valja joj proturječiti.
– Ok. Idem sutra na poštu i tamo platim račun od holdinga.
– Super. Budite srce pa odmah dobacite odrezak kod mene u Palmotićevu.
(Sutra)
Salon u visokom prizemlju u Palmotićevoj mračan je i skučen unatoč visokim stropovima i raskošnoj kvadraturi jer je natrpan bidermajer namještajem. Na zidovima vise ulja na platnu u baroknim zlatnim okvirima u barem dva reda. Jesu li sve umjetnine obiteljsko nasljeđe ili je barem djelomično riječ o slikama na kojima Donat radi kao restaurator nikad nećeš saznati.
– Mamice, imamo posjetu!
Donat cvrkuće dok ulazi u salon. Mamica ne pusti ni glasa.
– Dobar dan, donijela sam vam odrezak za račun od holdinga.
– Mamice, evo ga, stigao odrezak za tvoju fasciklicu.
Iz susjedne sobe ne dopire nikakav zvuk. Naginješ se u stranu pa preko Donatovog ramena viriš kroz odškrinuta vrata susjedne sobe. Soba je u još mrklijem mraku od salona, možeš razabrati samo stolicu za ljuljanje i vršak karirane deke koji visi niz naslon. Ali ništa drugo. Ni nikog drugog.
– Samo trenutak.
Donat odlazi u susjednu sobu.
– Jesam, mamice, spremio sam. (tišina) U prvu ladicu, da. (tišina) Jesam ti rekao da je sve na svom mjestu?!
U salonu čuješ samo Donata, ali ne i osobu s kojom se raspravlja.
– Sad ću ti ja namjestiti dekicu i bit će sve uredu. Eto.
U susjednoj sobi škripi stolica za ljuljanje. Donat se vrati u salon i šapne:
– Jesam li vam rekao da je aždaja?
Ogledaš se prema vratima.
– Čujte, kad smo se uselile dogovorili smo se da je 270 eura zato jer je račun holdinga preko 800 kuna. Upravo sam, da bi vi dobili odrezak, platila gotovo 60 kuna provizije. Možemo svaki mjesec to plaćati na pošti, ali bismo onda tih 60 kuna odbile od stanarine.
– Molim?!
– Rekli ste da mama ne prihvaća nikakav drugi način plaćanja. Možemo se tome prilagoditi, ali ovo stvarno nije naš trošak.
– Ne dolazi u obzir! To je 60 kuna! Plaćajte račune internet bankarstvom.
– A mamica?
Donat šapne.
– Nek se goni u vražju mater!
III.
2019.
Facebook poruka: Hej! Znam da već mjesecima tražiš stan. Jedna moja prijateljica se seli u Berlin i misli rentat svoj na Trešnjevci. Evo ti broj, pa je nazovi.
– Hvala ti šta si došla. Hoćeš kavu?
– Ma nemoj se gnjavit.
– Ozbiljno, nije mi problem. Ti samo sjedi.
Stan ti je već pokazala i sve ti se u njemu svidjelo. Plavi zid u spavaćoj sobi. Maleni balkon koji gleda na zeleno unutrašnje dvorište. Lijepe pločice u kupaoni, točno onakve kakve bi si izabrala da imaš svoj stan, da si ikada mogla birati pločice. Ogromna biblioteka u spavaćoj na koju stanu sve tvoje knjige. Čak i žarko crveni WC, koji si nikad ne bi odabrala, ali za koji je V. rekla: Činilo se kao super ideja. Ispostavilo se da je super samo u teoriji. Sad ti kuha kavu u kuhinji i priča sve što misli da bi te moglo zanimati.
– Kupaonu smo novu radili stvarno nedavno, završena je ima jedva dva mjeseca. Prozori su isto novijeg datuma, ništa ne propuhuje i super brane od buke s Nove ceste, iako ona nije toliko strašna koliko bih očekivao jer smo na vrhu zgrade. Plinski bojler je isto novi, grijanje super radi. Susjedi su ok. Ispod su ti neki studenti iz Dalmacije koji uglavnom puše travu, super ekipica, s njima nikad nikakvih problema. Susjed s kojim dijelim kat teški je pasivni agresivac, ali samo ga ignoriraj.
Donosi vam kavu i sjeda za stol.
– Bottom line, ovo je super stan za jednu osobu jer ima samo tu veliku sobu i ovu kuhinju. Eventualno je OK za par koji se ne svađa. Jer ako se svađaš nemaš se gdje sakrit osim u WC. Ovo bi za tebe bilo super.
Znaš da bi, ali nije ti prvi put, znaš da ćeš se sljedećom rečenicom sama skinuti s liste poželjnih podstanara.
– Imam dvije mačke.
– Imaš mace? Ajme divnooo.
Njezino oduševljenje je sasvim iskreno. Ne razumiješ.
– Ali kako će one tu? Visoko je, a balkonska ograda je sva rupičasta. Morat ćeš ugradit neke mreže za balkon.
Ugrizeš se za usnu. Mogla bi zasuziti pa biti i neuravnotežena i s mačkama.
– Mace su ti OK? I to da postavim mreže na balkon i prozor?
– Naravno.
U zadnjih pola godine čula si „ne”. Kratko i odrješito. I „ne, ne, ne, ne, ne, zaboga ne”. Dugo i repetitivno. I „nikako” i „ni pod razno”. Glasno i konačno. Zar je moguće pa postoji riječ na „n” koja te ne mrzi?
– Ovako, ja nikad ništa nisam iznajmljivala. Ovo je stan u kojem sam odrasla i njemu sam ostala jer je mama kupila sebi mali stan nakon šta su se ona i moj otac razveli. Pitala sam prijatelje koliko bi trebala tražiti za ovaj stan i oni su mi rekli 400 eura.
Prvo kažeš zbogom plavom zidu i velikoj biblioteci. Zatim lijepoj kupaoni i balkonu u zelenilu.
– Ali meni je to suludo skroz. ‘Ko ima 400 eura samo za najamninu, a da živi od plaće ili honorara? Mislila sam onda da stavit da najamnina bude 350 eura.
– Gle, ja mogu navuć 350 eura.
V. nastavlja kao da te nije čula.
– Ali opet mi se to čini puno. Mislim, meni će u Berlinu stan biti 513 eura.
Sjetiš se još jedne riječi na „n” koja bi ti mogla biti naklonjena.
– Hoćeš da se nađemo negdje između 300 i 350? Recimo na 313?
V. se ozari.
– Da! 13 da nam je za objema za sreću.
(Sutra)
Ništa se loše nije dogodilo.
~~~ PREPORUKA ZA ČITANJE ~~~
Dino Pešut: Tatin sin (Fraktura, 2020.)
Selidba, ponovo. Izlazim iz svog petnaestog stana u deset godina. Šesnaestog, ako ubrojimo onaj obiteljski, nešto što sam jednom zvao kuća, doma. S vremenom obiteljski stan je postao kod staroga. A seriju ovih iznajmljenih nekretnina bih jednostavno nazvao stan. Doma i kući nestali su iz sintakse, iz leksika.
Pakiranje, ponovo. Svaka ta promjena stana naučila me kako živjeti minimalno i privremeno. Kako se ne navikavati na prostor i biti spreman nestati iz njega za dan, tjedan. Na vrijeme bacam sve papiriće, neke potencijalne artefakte uspomena. To je malo i izgubi se puno vremena kod pakiranja. To je crna rupa.
Neki etnolog budućnosti će jednog dana izložiti madrac, plastičnu, plavu Ikea-vrećicu I laptop kao simbole moje generacije u ovom trenutku. Te tri stvari su naš posjed, pokretno sklonište. Sve drugo moramo naučiti ostaviti iza sebe.
U ovom stanu mi se nije dogodilo mnogo, Ne poznajem susjede Uvijek me strah da će netko u zgradi biti homofoban. To bi mi bio najveći strah pri kupnji stana.
Nisam organizirao nijedan tulum, ni pozvao ekipicu u after. Nisam se pretjerano jebao, osim sad pod zadnje. Nisam plakao. Bilo me je nekako sram pozvati ljude u miris vlage. Stan je uvijek bio jedan ili dva celzija prehladan da bi se u njemu moglo opustiti, raskomotiti. Stoga je ostao prostor bez uspomena, kvadratna protuvrijednost 300 eura koji su išli na račun jedne starice.
Pakiranje i selidba, ponovo, šesnaesti put. I svaki put me prelije neka naročita beznadnost. Podsjetnik da nište ne posjedujem i da ono najnužnije mogu izgubiti za dan, hirom, odlukom neke osobe. Ne treba mi dugo da se spakiram. Život sveden na najnužnije, uvijek u stanju pripravnosti.
