Objavljeno

Koga se to tiče? Luiza čita Magdalenu

Ilustracija: Jelena Oroz (instagram @jelena._.oroz). Nije dozvoljeno preuzimanje ilustracije bez suglasnosti autorice i portala.

Riječ uredništva

Serijal Koga se to tiče? donosi izbor iz poezije i proze suvremenih autora/ica sa željom da vas potakne na čitanje i pokaže kako, zašto i koliko nas se svaki od naslova osobno tiče. Naslove odabire i na naslovno pitanje jedan od mogućih odgovora daje Luiza Bouharaoua.

Ideja je, objašnjava Luiza, da njezini kratki prozni fragmenti, koji tematiziraju vesele i tužne, uvrnute i uobičajene situacije, pripreme emotivni teren za čitanje tuđeg teksta i na taj način omoguće čitateljicama da uđu u odnos s tekstom.

Čitajmo(,) žene!


Luizina priča

Imala si pet godina kada si pitala kako nastaju djeca. Rekli su ti da ćeš o tome učiti u školi.

S dvanaest si prvi put prokrvarila. Kolege iz razreda savijali su se od smijeha kad su ugledali rascvalu mrlju na tvojim bijelim hlačicama za tjelesni. Ljeto ti se znojilo u pazusima, a obrazi žarili od suza. Neznalice, rekle su druge djevojčice iz razreda, sad si žena.

Sedamnaest godina i tri dana, točno toliko si imala kad je rekao: Pusti to, pazit ću. Paketić je pao ispod suvozačevog sjedala neotvoren, ti si se prepustila, ali nisi mogla pustiti. Tu si večer htjela razgovarati s  majkom, ali si se sramila. Ujutro si duboko u džep nagurala cijeli džeparac i otišla prvoj ginekologinji koju si našla. Prvo si joj rekla da je pukao, onda da je skliznuo, a onda si zašutjela jer si shvatila da te ne gleda, činilo se da te ni ne sluša. Bez riječi je niz stol gurnula recept, ustala i otišla u drugu ordinaciju.

Napunila si dvadeset i tri i pazila sama na sebe. Išla na fakultet, radila, imala dečka i pažljivo svaki dan u isto vrijeme niz grlo puštala sićušnu tableticu koju ti je propisala tvoja ginekologija, rječita, pažljiva žena koja te uvijek gledala u oči.

I dalje si imala dvadeset i tri godine, samo si najednom pazila i na sebe i na majku. Pauzirala fakultet, dala otkaz, vratila se u rodni grad. Gledala je kako nestaje. Dio po dio, dan po dan. Prvo joj je nestala sisa. Nedugo zatim, kosa i obrve. Onda je iščezao glas. Grlo niz koje ste zajedničkim naporima puštale terapiju koja više ništa nije mogla izliječiti nije moglo proizvesti niti jednu riječ. Tada ti je počela pisati.

Kada si točno zaboravila na svoje pilule, ne možeš se sjetiti. Znaš da je to bilo samo jednom, najviše dvaput. Možda onog dana kada više nije imala snage pisati, ti si mu se rasplakala na telefon, a on se dovezao. Bila je srijeda i zagrlio te. Čim je osjetilo da se na nekoga može osloniti, tijelo ti je propalo u sebe, palo pod njegovo. Toplo i živo. Toliko živo.

Svi su ožiljci na majci zarasli, ali ni to nije pomoglo. Ni ti više nisi krvarila, ali nisi to tada mogla primijetiti. Iskopana je jedna rupa na groblju, rupa usred tvog života. U jednu si položila majku, s drugom pojma nisi imala što bi. Ni on nije znao. Isprva te je žalio, s vremenom se počeo žaliti na tebe.

Imala si dvadeset i tri godine i sedam mjeseci kada si došla u Vinogradsku. Rekli su ti da sjedneš. Rekli su ti da pričekaš. Rekli su ti da nazoveš nekoga da dođe po tebe. Sjela si. Pričekala. Nisi imala koga nazvati. Točno u minutu sestra je došla po tebe, pogledala te u oči i pitala kako se zoveš. Nitko te mjesecima nije pogledao u oči. Ni on kad si mu rekla, kad ti je služben kao dopis priopćio da je suglasan s tvojom odlukom. Pogledala si ju u oči i pitala kako joj je ime. Iako si već znala kako se zove, iako je crvenim markerom pisalo na džepu njezine uniforme. Htjela si biti sigurna, htjela si je čuti kako kaže: Snježana. Moja mama se zvala Snježana, rekla si joj. Primila te za ruku i rekla: Cijelo ću vrijeme biti s tobom. Tu si zaplakala, od olakšanja.

(Priča je utemeljena na svjedočanstvu koje su sakupile Faktiv i Platforma za reproduktivnu pravdu)


~~~ PREPORUKA ZA ČITANJE ~~~

Zbirka kratkih priča Magdalene Blažević Svetkovina (Fraktura, 2020.)

Vrba (isječak)

Hodnici škole su prazne, stare cijevi. Zrak vonja na podrum i mrak. Na trule drvene podove i miševe. Zidovi su do ramena obojeni u masnu, nekad zelenu boju. Iznad posivjeli kreč. Vrata škole odavno su se zatvorila i utišala žamor. Ispod stepenica je rajska polutama. Kroz poderan najlon na prozorima šušti kasno proljeće. Baca treperave zrake i sjene visokih borova na golu kožu. Ne zatvaram oči. Želim upamtiti sve. Tanušno svjetlo što razvodnjava mrak, Markove suhe usne i vreli dah. Brzo disanje je glasno i odzvanja praznim prostorom. Puštam ga da se nasloni na mene. Težina je zanosna. Otkopča mi dugme na hlačama i zavuče ruku. Hladnija je od moje kože. Svilena. U ušima mi zazuje pčele. Ustima poteče med.

            “Jednom ću te skinuti golu, vidjet ćeš.”

             Od toga mi se stomak ispuni kamenjem. Grlo ostane bez zraka. Miriše na ostruge iz polja i divlje ruže. Izvuče vlažne svjetlucave prste i pomiriše ih.

            Na mom su jeziku oštri zubi.

            Kroz rupe u najlonima zapuše topli vjetar. Najavljuje predvečerje.

            Pusti, vrbo,

            sok Ubio te Bog

Mrmorim molitvu. Udaram prutom u vrbovu granu. Zarezujem je nožem. Tanka kora svuče se lako. Skliska zmijska košulja. Ogoljeni prut je krivudava bijela kost. Od nje su mi prsti vlažni i svjetlucavi. Popnem se visoko u krošnju i zapušem u pisak. Zvuk se razliježe nad krovovima. Iz krošnje je selo drugačije. Strano i daleko. Ovdje sam nedodirljiva.

Kiša je potočni žubor preobrazila u huku. Majka je rekla da ovaj put otkinem tri vrbova pruta. Ne smiju biti pretanki. Savitljivi su i žilavi kao kožnate uzice za udaranje marve. Koliko god da udaraš, neće se polomiti. U majčinu se sobu prva popnem ja. Uvijek isto miriše. Na nošene haljine i jutarnji zadah. Prutove ostavim ispred ogledala na drvenoj psihi. Sad ih mogu izbrojiti šest. Skinem hlače i čekam. U prizemlju čujem lupanje lonaca i prskanje vode iz česme.

            Zavlada tišina.

            Na stepenicama su majčini koraci oštri i teški. Dobro zatvori vrata i prozore. Da nas nitko ne čuje. U ogledalu su moje noge krivudave bijele kosti. Majka kaže da će ih dobro našarati. Tako će istjerati vraga iz mene. Otac tada izlazi iz kuće. Hoda niz put i puši. Prvi udarac je najbolniji. Od njega koža bridi i trne. Ne plačem. Zato majka udara jače. Masnice su najprije nevidljive pa se učas pretvore u svježe nadjevene krvavice. Sagnem se i protrljam ih dlanovima. Vrbov prut je britva. Zareže mi obraz i zatvori oko.

            Majka zastane. Baci prutove i uhvati me za glavu. Okrene prema prozoru. Trči niz stepenice. U kupatilu prska vodeni mlaz. U sobi je toplo, ali mi zubi cvokoću. Tijelo trese. Majka mi na lice prisloni mokar peškir. Od toga me boli jače. Legnem na krevet i majka me pokrije. Jorgan je leden kao potočna voda ispod vrbe. Iz peškira se po mom licu razlijeva kiša.

            Majka za sobom zatvori vrata. Kad odlazi, koraci su joj nečujni.


O autorici:

Magdalena Blažević (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Kratke priče su joj objavljene u književnim časopisima i na književnim portalima Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut itd. Neke od njih prevedene su na engleski, ruski i makedonski.  Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Živi i radi u Mostaru.


Povezano