Sanju Baković upoznala sam još 2016. kada je tek pokretala platformu Odvalimo se poezijom, a svijet je u to vrijeme ugledala i njena prva zbirka pjesama Plovna mjesta. Pjesnikinja, ali i stalna promotorica poezije na društvenim mrežama već godinama kroz spomenutu platformu, ali i istoimene tribine koje organizira kroz cijelu godinu, radi na prisutnosti i popularizaciji poezije. Zadnje tri godine vodi i tribine Poezija u dvorišu.
Upravo njena zadnja knjiga Autobus za Trnavu uhvatila je kritičarsko, ali i oko publike. U toj knjizi Baković otvara mnoge bitne teme upravo ženske egzistencije, emancipacije, ali i nasilja kojem smo neprestano izložene. Njena zadnja knjiga, kao i poetski aktivizam, povod su ovog razgovora.
Da prvo krenemo od tvoje zadnje zbirke, Autobus za Trnavu. Zbirka nosi nekoliko tematskih preokupacija, a meni interesantno jest da svaka od njih povlači jedan poziv na otpor, bilo da govori o djetinjstvu ili odnosima, ili drugim ženama. No, krenimo od prvog dijela, ciklusa “Južni uroci”. Tamo polako otvaraš niz obiteljskih odnosa, prvo šišanje “na nulu”, partizanske pokliče smještaš u Dalmaciju i tako joj daješ jedan povijesni kontekst, antifašistički. Te pjesme su narativne, ali pitke i glasne u svojim poantama. Već na početku naglašavaš i ženske odnose, bilo one sa sestrom ili majkom, priču o baki…
Teme porijekla i predaka, obiteljskih priča i usuda, u književnosti se stalno ponavljaju i očito ne iscrpljuju jer za autore/ice predstavljaju otključavanje tajni vlastitog emotivnog svijeta. Za svakog od nas prirodno dođe neki moment u životu koji nas zaskoči pitanjem, “odakle si došao, kakvi su bili i kako su živjeli oni koji su bili prije tebe”. Nakon toga slijedi zaron unatrag, u traženje svojeg mjesta u jednom generacijskom nizu, s pitanjem – što ponavljam, što mijenjam, što je na mene utjecalo? Svatko nosi neku svoju korijensku “priču”.
U pjesmi “Djetinjstvo” prošlogodišnja Nobelovka Louise Glück piše u prvom stihu: “davno/bila sam ranjena (…)”. Tako to krene. Moj ciklus “Južni uroci” nastao je nakon jednog obiteljskog ručka, u dahu. Ovaj se rukopis začeo u polju nesvjesnog, to je sigurno, bez nekog plana o čvrstom konceptu. Kako su polako nastajale nove pjesme, slagale su se u organizam cjeline, te se na koncu sagradio rukopis u kojem ženski subjekt traži i definira svoje mjesto. Sve obitelji ovih naših krajeva u svojoj povijesti imaju jedan zapis stvoren kada su se veliki političko-ideološki narativi spuštali na živote malih pojedinaca, barem jednu priču o pripadnosti “pravoj” i “krivoj” strani i o počinjenoj nepravdi. Kada me pitaš o antifašizmu, mogu samo ponoviti stih Alena Brleka iz prve pjesme u knjizi Sang, “smrt fašizmu, brza i trajna”.
Plovna mjesta bila su rasutija knjiga, dok je ovdje tvoj fokus jasan. Krećeš se od osobne sve do neke kolektivne (ponajviše ženske), čak i daleke povijesti i sadašnjosti (tako je jedan cijeli ciklus pjesama posvećen Indiji, konkretno sudbini žena iz Indije.) Kako si oštrila taj fokus? Je li fokus na žene, njihove svakodnevice i borbe bio namjeran ili se dogodio?
Teško je vlastito pisanje “pojasniti”. Možda ne bi ni trebalo. Potrošim tri dana na jednu pjesmu i vrtim se u nekom čudnom unutrašnjem prostoru. Autori u svoje pisanje “dovlače” i prerađuju sva svoja iskustva i imaginaciju, doživljeno, pročitano, istraženo, fakte, fantazije, asocijacije… Kod knjigeAutobus za Trnavu žensko iskustvo pokazalo se kao glavna preokupacija oko koje su se gradile nove pjesme i ciklusi. Za pisanje ove knjige fokus mi se oštrio od osobnog i autobiografskog, do susreta sa ženama i ženskim pričama iz bližeg susjedstva, te na kraju i doslovno na kraju svijeta, gdje sam opet uočila opresiju.
Tvoja poezija jest jedan divan album ženskih likova, s kojima si u susretu, odnosu, makar i bez direktnog poznanstva. Tako u pjesmi o Kristini Krupljen kažeš “nedam tvoje butine”… Cijela pjesma (kroz taj tragični slučaj) zapravo govori o pravosuđu koje ne funkcionira kada je u pitanju zaštita žena… Je li za tebe takav proces pisanja bio bolan? Čini mi se da, kada toliko dajemo u tekst, puno uzimamo iz sebe. Mnoge pjesme iz knjige govore upravo o nasilju nad ženama. Cijeli unutarnji ciklus knjige Ubodne rane upravo tematizira to nasilje.
Album ženskih likova, jako lijepo rečeno. Slučaj ubojstva Kristine K. dogodio se u mojem susjedstvu. Mediji su ovo obrađivali kroz “senzacionalističku svirepost,” kako u jednom stihu kaže Adrienne Rich. Imala sam potrebu napisati pjesmu tugovanja i nijemog dijaloga, obraćanja bez odgovora. Djevojku je ubio bivši mladić nožem s 88 uboda. Pitala sam se je li se to moglo spriječiti? Zašto policija nije reagirala kad je već bio prijavljivan zbog maltretiranja djevojke? Zašto se djevojka nije mogla nikako izmaknuti iz destruktivnog odnosa? Što je to izvana, u društvu, nepodržavajuće za ženu što joj otežava odlazak od nasilnika, a što je to što je u njezinim vlastitim psihološkim obrascima drži na toksičnom mjestu? Na suđenju o kojem su mediji izvještavali izneseni su detalji za koje smatram da su na gnjusan način narušili dostojanstvo ubijene djevojke – zato taj stih “ne dam tvoje butine…”. Djevojku je obitelj ubojice zapravo optužila da je bila “laka žena” i da niti ne zaslužuje bolji kraj. Tu mi se javio i bijes i jad i očaj. Tako je nastala pjesma “K”. U pravu si, ta mi je pjesma proizvela puno teških emocija proizašlih iz nepravde.
Ciklus o Indiji (nakon ciklona) koji sam spomenula govori i o djevojčici koja je zbog menstruacije bila zatvorena u šupu i tako poginula tijekom oluje (ciklona). Koliko su ti bitne takve priče? Koliko su bitne nama kao društvu?
Da, u posljednjem ciklusu “Nakon ciklona” u kojem su tzv. “indijske pjesme” je i pjesma o djevojčici koja je izgubila život zbog menstrualnog tabua koji, vjerovali ili ne, još postoji u nekim djelovima svijeta. Koncem studenog 2018. kada sam baš fizički boravila u indijskoj južnoj pokrajini Kerala, s druge strane polukontinenta, na zapadnoj obali oceana u pokrajini Tamil Nadu, harao je ciklon. U dnevnim novinama pronašla sam članak kako je poginula djevojčica koju je obitelj izolirala u štalu jer je imala mjesečnicu. Stradala je jer se štala zbog ciklona srušila po njoj i pod teretom je preminula.
Gotovo u isto vrijeme se grupa žena pobunila jer ih ortodoksni vjerski vođe nisu puštali u jedan važan hinduistički hram u južnom dijelu Indije za vrijeme svetkovine. U hram nisu puštali žene u reproduktivnoj dobi jer su menstrualno krvarenje smatrali nečistim. Podudarnost je bila i što sam upravo tada čitala knjigu Popodnevni pljuskovi: izbor iz suvremenog indijskog ženskog pisanja, koja mi je puno značila u osvjetljavanju ove teme. Indijski ciklus u knjizi možda je dalek i neobičan i s tim sam se pjesmama najviše namučila. No, morala sam ih napisati.
Otok je bio i preokupacija prošle zbirke, ali tamo je on više opažan, odnos s njim je ljubav izdaleka. Ova zbirka općenito donosi izravnost, hrabrije obraćanje mjestima, ali i ljudima, pa i emocijama. U jednom trenutk, tvoja poezija nam ostavlja otvorene rane, ali već kasnije daje melem i optimizam. Tako pišeš u pjesmi poniznost&podčinjenost “branit ću plavo nebo, tišinu i tijelo, / branit ću se kako znam.” Čini mi se da su takve točke otpora, ali i nježnosti, borbe za ono dobro u nama bitne, pogotovo u ovakvim knjigama. Kakav je bio za tebe proces pisanje Plovnih mjesta, a kakav Autobusa za Trnavu?
Da, u Plovnim mjestima lirski je subjekt više promatrač, dok je u knjizi Autobus za Trnavu emotivno angažiraniji, skloniji otvaranju na najranjivijim mjestima i na pokazivanju tih mjesta. Lijepo si povezala otpor i nježnost jer oboje nam treba, otpor prema svemu što nas porobljava psihološki i doslovno, a nježnost kao dobro i blago njegovanje sebe i drugoga. To je valjda minimum za održanje integriteta ljudske osobe.
Iz pozicije feministkinje, takvo pisanje je nužno. No, kako gledaš na njega iz pozicije književnice? Postoji ono vječno pitanje oko angažmana i poezije, teksta? Mogu li se oni susretati i koliko je to opasan teren?
Uvijek govorimo samo o dobrom i manje dobrom tekstu. I to je to. Svako pisanje smatram angažiranim u određenoj mjeri. Angažiramo svoju maštu, psihičku energiju, vlastiti korpus jezika, emocionalni svijet… Ako govorimo o angažiranom tekstu koji podrazumijeva naglasak na aktulne društvene teme, na političko, teren je siguran ako je prisutan dubinski i iskreni interes autora/ice za temu, u dobroj književnoj izvredbi. Opasnost o kojoj se često govori je moment kada bismo mogli postati pisari pamleta ili kakvog plošnog teksta u kojem zagovaramo popularnu, da ne kažem pomodnu ideju, problematiku, temu ili ideologiju pa nam zbog intencije angažiranosti izmakne magija književnosti. Događa se. Zbog toga su tu naši prijatelji, prvi iskreni čitači rukopisa, kolege i urednici da nam na to ukažu, a kasnije i kritika. Iz dobre kritike i dobronamjernih čitatelja možemo učiti. To je važno dopustiti.
Sad da se dotaknemo i naslovne pjesme: Autobus za Trnavu govori o autobusu u kojem se voze mnogi, ali tvoje oko posebice prati Romkinje, trudnice. U knjizi je nekoliko pjesama o Romkinjama. Koliko je za tebe bitno pisati o marginalnim društvenim skupina, trenucima u kojima jedan život susreće drugi, a društvo je konkretiziralo ponor između?
Pogled prema margini prostorno i doslovno doista me snažno pogonio u pisanju ove knjige. Na margini su te nevidljive priče i ljudi sa svojim čudesnim sudbinama i beskrajnom hrabrošću da ne odustaju od života. I u medijskom prostoru uvijek mi je zanimljivije sresti se s pričom i životom “običnog” čovjeka, puno zanimljivije od političko-estradnih tričarija i drama. Važno je pisati o marginalnim skupinama, to nas pomiče prema drugom i izmiče iz točke egoističnog uvjerenja da je važna samo naša udobnost i naša osobna priča. Uvijek to dosadno “ja” od kojeg se ne vidi i ne čuje ništa drugo.
Prostor je bio preokupacija i Plovnih mjesta, ali ovdje je on nekako jasno smješten i obitava na toj perferiji. Osim ciklusa o Indiji, pjesme su smještene u životni prostor koji dijeliš, u kojem bilježiš. Plovna mjesta nekako su ipak bila i prostorno rasutija, a sada se kroz cijelu priču probija i neko (često prešućeno) zajedništvo, susosjećanje. Odnos je bitna stavka ove knjige, čak i kada je jednosmjeran, u pokušaju…
U pjesmi Ima dana je taj stih o “mogućnosti ljubavi” kao dijalogu s nepoznatim svijetom “drugog”. Imati uz sebe “drugog” s kojim možemo biti slobodni izreći što nas muči, a da zbog toga ne budemo odbačeni, s kojim možemo ravnopravno raspravljati, a da neslaganje ne znači i kraj odnosa, s kojim se smijemo ne-složiti, s kojim možemo izraziti emocije, plakati, smijati se, cijeliti se i na koncu opstati, to je uspjeh. Veliki ljudski uspjeh! Lijepo si prepoznala da je odnos bitna stavka knjiga. Odnos je zaista ponekad u pokušaju, u neostvarenosti. Ništa ne frustrira tako jako kao kad preko puta imamo sugovornika s kojim udaramo u zid, koji ne želi ili ne može razumijeti. Ili smo mi ti koji ne mogu. Lakše je plutati po površini. No, površno uzvraća površnim.
Jedan od stalnih motiva su ti i nedjelje, one su kao stanice kroz knjigu.
Nedjelje su kroz pisanje bile mantre samotništva, doba refleksivnih samoinventura. “Nedjelje kroz godinu” kao sintagma evociraju liturgijsku godinu u smislu cikličnosti, dopuštanja vremenu da odradi sve što treba, započne, razvije i završi ono što je za završiti.
Već neko vrijeme vodiš Facebook stranicu Odvalimo se poezijom, a radiš često i tribine na kojima razgovaraš s različitim autorima, čita se poezija itd. I stranica i događaji su mahom posjećeni i prepoznati, a radi se isključivo o tvom entuzijazmu…
Odvalimo se poezijom produkt je mojeg poriva da svoju čitateljsku strast podijelim s drugima. Može se reći da je to moj osobni dnevnik čitanja koji dijelim s drugima. I na FB stranicu, na tribine i na događanja na Braču ljudi su dobro reagirali. Imam povratnu informaciju da je baš stranica Odvalimo se poezijom neke ljude potakla na čitanje, posuđivanje i kupnju pjesničkih knjiga, a neke čak i na pisanje. Znam koliko je meni značila i znači emisija na Trećeg programu Hrvatskog radija “Šest minuta poezije u šest” koju uređuje Irena Matijašević – mjesto koje mi otkriva nove autore, potiče na čitanje i daljnje upoznavanje određenih poetika. Pa tribina “Poezija u dvorištu” koju su prije skoro deset godina pokrenuli Branko Čegec i Miroslav Mićanović. Prtenjačine nevjerojatne emisije na Hrvatskom radiju “Metafora” i “Moj izbor”… Praćenje Goranova proljeća…
Možda pod svim tim utjecajima, spontano sam htjela otvoriti neki novi mali prostor, neku svoju pjesničku “firmu”. I ti novi fizički i virtualni prostori se šire, tu su sjajne tribine “Poezija na živo” Ivana Šamije, tvoja “Pjesnikinja petkom”, naša najstarija pjesnička tribina “Jutro poezije”… Ove godine i festival “Sa(n)jam knjige” u Puli imao je program “Poezija liječi,” što je bilo lijepo iznenađenje na koje je publika odlično reagirala. Dobro je da svatko radi iz neke svoje posebne ideje, viđenja i stila.
Može se zaključiti da poezija iz nekog razloga treba našem vremenu. Ili barem treba nekima, makar rijetkima, no ja sam sretna što poznajem takve ljude. Svojevremeno je u Zagrebu osvanuo grafit “fali pjesnika”. Cinici nisu dugo čekali da se narugaju (jer je ruganje najvažnija misija i poslanje cinika), u smislu što će nam, zaboga, pjesnici, viška je pjesnika.
Na kraju: to pitanje volim postavljati, radi sebe i radi drugih, ali što će nam poezija? Što će tebi?
Što će meni poezija? Poezija mi služi da me obogati susretom sa svijetom drugog, da se čudim onome što kod drugog ne razumiijem, da se divim nečijem talentu, temama, metaforama, slikama, konceptu, posebnosti nečije poetike koja mi je strana, a privlačna…Uči me zastajati i otvarati u sebi nepoznata mjesta. Pojačati pažnju. Pretumbati svoj ustaljeni način gledanja na svijet i ući u neko drugo obličje. Poezija liječi na nekoj magijskoj razini na kojoj se svi prepoznajemo kao jednaki. Kada u stihovima i u jedinstvenosti jezika drugog nađem dio svoje emocije, biografije ili razlomljenog identiteta, da, to me tješi, liječi i čini me na jedan poseban način budnom.
