Objavljeno

Izlazak iz sigurnosti svoje tinejdžerske sobe

Foto; Matej Jurčević

Ove su se godine reminiscencije na srednjoškolsko razdoblje u velikoj mjeri udomaćile u mojoj glavi skupa s nekom primjesom slatkogorke nostalgije. Nekako sam se prirodno pri završetku svoga studentskog života sjećanjem vratila završetku onog prethodnog, tinejdžerskog. Većinu ljeta sam provela u svojoj tinejdžerskoj sobi u kojoj prijašnja verzija mene i dalje sluša metal, otkriva poeziju i lijepi po zidu kolaže.

Da nam prostor u kojem odrastamo može postati itekako bitan čimbenik za preispitivanje i oblikovanje vlastita identiteta, potvrđuje svojom diplomskom izložbom Poslanica Denis Butorac, već zapaženi i nagrađivani autor. Upravo zahvaljujući prošlogodišnjoj Nagradi Marina Viculin udruge Organ Vida, Butorac je uspio ostvariti svoj umjetnički projekt, čiji postav možete vidjeti u ADU galeriji f8 do 23. studenog. Usprkos kiši, na dan otvorenja izložbe vladala je poprilična gužva, koja na sreću nije narušila moj doživljaj Denisovih radova, s čijim sam se koherentnim narativom „na prvu“ povezala.

Kako sam naziv izložbe sugerira, Denisove fotografije i nekoliko arhivskih materijala iz njegovog tinejdžerskog doba upućuju poruku, odnosno javno pismo, kako je u predgovoru izložbenog kataloga istaknuo Leopold Rupnik, ali i sam autor. Biblijski se motiv, izuzev naslova, proteže i kroz nekoliko radova – primjerice fotografiji uha s naušnicom u obliku križa ili autoportretu gdje autor zauzima pozu svetoga Sebastijana. Religijski aspekt radova svojevrsno je ironiziranje nametnute tradicije, pri čemu Denis upisuje vlastiti, samostalno kultivirani identitet, lišen obiteljskoga nasljeđa i tereta.

Fotografije performativnih procesa poput brijanja na irokezu i tetoviranja, ostavljajući dojam zakašnjelog teen angsta, zapravo korespondiraju s izloženim dnevnikom. Otvorene stranice dnevnika svjedoče o autorovom osjećaju izmještenosti u slavonskom selu gdje je odrastao, kao i u vlastitoj obitelji. Nešto što bi se moglo činiti potpuno benignim, poput šišanja na irokezu, kod Denisovih bližnjih je naišlo na kritiku, a kod njega probudilo svijest o nekoj vrsti zauzdanosti, neslobode pojedinca unutar zadanih društvenih okvira.

Prema drugom dijelu izložbe vodi nas galerijsko stubište pored kojeg su na zidu postavljeni vezovi s motivima raznobojnog cvijeća u stilu ornamenata, koji se mogu pronaći na slavonskom stolnom i posteljnom rublju. U razgovoru s umjetnikom koji je 16. studenog moderirao Leopold Rupnik, Denis je potvrdio simboličnu funkcionalnost galerijskog prostora – vezovi koji se nalaze iznad stubišta postavljeni su kao obiteljske fotografije u njegovu domu. Drugi dio izložbe, koji je smješten na katu poput Denisove tinejdžerske sobe, zapravo predstavlja autorovu podsvijest – obračun s nametnutim hipermaskulinim identitetom, odnosom s ocem i njegovim ratnim iskustvom te prihvaćanje femininog aspekta njegova identiteta.

Kritika patrijarhalne rodne binarnosti već se dala iščitati u izloženom dnevniku, koji se tradicionalno smatra ženskom spisateljskom formom, kao i u makro prikazu suznoga oka. Već spomenuti vezovi, kao tradicionalno ženska praksa kontrastiraju radovima nasuprot – 12 fotografija koje prikazuju izolirane čahure. Čahure, kao i očeve ratne fotografije, koje možemo vidjeti samo s poleđine, u službi su očeve arhive i iskustva, s čime se, kako u razgovoru tvrdi autor, nije mogao povezati tijekom svoga odrastanja. Središnji autoportret u spoju s vezom funkcionira kao konačno prihvaćanje, ali i priznanje femininog u svome identitetu, unatoč tome što je autoru kao djetetu bilo sugerirano da je „to nešto što rade žene“. Autor time daje omaž svojoj baki, koja se bavila vezenjem te paradoksalno nastavlja obiteljsku tradiciju kršeći patrijarhalne tradicionalne norme. Svakako bi valjalo istaknuti nesvakidašnji obiteljski portret – tanjur juhe sa šest žlica, od kojih jedna izvire, poput pojedinca, koji se unatoč pritiscima oslobađa iz društvenog kotla vrijuće juhe.

Denisovo odrastanje u Slavoniji i neuklopljenost u sredini u nekoj mjeri se podudaraju s mojim iskustvom i upravo se zato tijekom razgledavanja njegove izložbe u meni probudio neobičan osjećaj, neki vid utjehe, da ipak nisam bila sama sve to vrijeme, dok sam čamila u sobi i nadala se kako ću preko noći odrasti.


Povezano