Međunarodni festival fotografije Organ Vida donosi samostalnu izložbu nizozemske umjetnice Viviane Sassen pod nazivom Venera & Merkur, koja će u zagrebačkom MSU-u biti postavljena u obliku video projekcije s fotografijama iz projekta. Sam projekt nastao je 2020. kada je Dvorac Versailles od Sassen naručio umjetnički rad za izložbu Vidljivo/Nevidljivo (2019.) te joj tijekom šest mjeseci u tu svrhu bio omogućen pristup Versaillesu i njihovim arhivima. Fotografije i kolaži koje je Sassen izradila, surađujući pritom sa skupinom mladih žena koje žive nedaleko palače (a opet, daleko od njene raskoši i neumjerenog bogatstva), isprepliću starinsko i suvremeno, poznato i bizarno, apstraktno i figurativno, živuća tijela i skulpture.
Kad sam prvi put pročitala opis ovog projekta, zaintrigirao me, ali kad sam vidjela same radove, nisu bili ono što sam očekivala. Naime, moje (a i većine ljudi, vjerujem) asocijacije na Versailles su moć, velebnost, pompozna arhitektura i vrtovi… No, tvoja interpretacija slavne kraljevske rezidencije je prilično apstraktna, suvremena, pa čak i suberzivna. Učitavam li previše? Koliko ti je bitan narativ u fotografiji, odnosno preferiraš li da gledateljice same kreiraju svoj narativ?
Da, apsolutno. Mislim da je jako važno da gledatelji/ce kreiraju vlastite narative. Za mene je fotografija poput zrcala koje odražava naše vlastite predodžbe o društvu i nama samima.
U Zagrebu ćeš rad predstaviti u formi dvokanalne video projekcije, no postoji i istoimena knjiga. Kako vidiš razlike između tih formata, ali i između različitih lokacija na kojima izlažeš?
Vidim ovaj projekt kao neku vrstu hibrida koji se može transformirati prema potrebi. Kada se promijeni kontekst, mijenja se i sam rad – on evoluira ovisno o prostoru i okolnostima, bilo da je riječ o stranicama knjige, videu ili slikama na zidu. Volim pristupati svom radu na taj način, odgovara mi određena fluidnost. Ono što također obilježava moj rad je vraćanje mojoj arhivi, odnosno korištenje starih fotografija koje nanovo interpretiram kako bih stvorila nova djela. To je kao neka vrsta rječnika iz kojeg uzimam riječi i slažem nove rečenice, nove priče.
Dio ovog hibridnog rada su i poetski tekstovi koje u videu čita Tilda Swinton, dok se u knjizi tekstovi izmjenjuju s fotografijama. Možeš li nam reći nešto više o tome, koja je funkcija teksta u cijeloj priči?
Tekstove je napisala nizozemska pjesnikinja Marjolijn van Heemstra, a pozvala sam je na suradnju iz razloga što sam istražujući prošlost Versaillesa naišla na zanimljive priče koje sam željela uključiti u projekt kako bih dobila zaokruženu priču, a nisam to mogla učiniti samo putem fotografija. I inače često surađujem sa spisateljima/cama, a u ovom slučaju sam dala Marjolijn nekoliko priča iz povijesti dvorca, koje je ona pretvorila u pjesme. Kasnije, za video instalaciju, zamolila sam glumicu Tildu Swinton da pročita pjesme.
Tijekom šest mjeseci posjećivanja i istraživanja Versaillesa, koje si neočekivane ili manje poznate priče otkrila?
Zapanjuje kako su muškarci i žene bili tretirani različito. Ista pravila nisu vrijedila za sve – muškarcima su bila dopuštena ponašanja koja su za žene bila zabranjena. Primjerice, kralj je mogao imati puno ljubavnica (dapače, to je samo uvećalo njegov ugled i moć), a kraljica nije smjela imati nijednog ljubavnika, čak i ako je bila vrlo nesretna u braku.
Jedna od priča je da je Marija Terezija, žena Luja XIV., rodila dijete tamnije boje kože, što bi sugeriralo da je imala crnog ljubavnika. Naravno, dvor je pokušao zataškati cijelu priču pa su rekli da se beba činila tamnijom (“ljubičastom”) zbog nedostatka kisika te da je ubrzo preminula. Djevojčicu su zatim poslali u samostan na jug Francuske i omogućili joj džeparac do kraja života, pod uvjetom da nitko nikad ne sazna za njeno podrijetlo. Istovremeno, kralj je imao djecu s ljubavnicama, ali ta djeca su, iako nezakonita, bila puno bolje tretirana.
Ima puno intrigantnih priča, no kad ste u Versaillesu, to golemo bogatstvo vas na neki način zaslijepi pa je lako smetnuti s uma da su ovdje živjeli stvarni ljudi od krvi i mesa koji su imali probleme, prijateljstva i ljubavi onkraj svojih dvorskih funkcija.
Je li te priča o djetetu tamnije boje kože potaknula da u rad uključiš i crne djevojke, koje se pojavljuju na nekim fotogafijama? Na koji se način odvijala suradnja s djevojkama iz lokalne sredine?
Dok sam posjećivala palaču tijekom perioda istraživanja, imala sam osjećaj da je to toliko udaljeno od svakodnevnog života većine ljudi, ali i naše suvremene kulture, pa sam imala potrebu uspostaviti neku poveznicu između prošlosti i sadašnjosti, a činilo mi se važnim i da budem uključivija u svom pristupu.
Jedan dan sam u kafiću nedaleko dvorca uočila lokalnu djevojku Leïlu, koja mi se učinila nevjerojatnom i kul, imala je izražajne pletenice i okrugle naočale poput Harryja Pottera (smijeh)… Započele smo razgovor i saznala sam da studira psihologiju u Parizu, a rođena je i odrasla u blizini Versaillesa. Njena pojava bila mi je inspirativna i zamolila sam je da mi pozira te da povede i prijateljice. Zanimalo me kako one vide Versailles i kako se odnose prema tom okruženju, pa sam ih potaknula da ga na neki način prisvoje i iskoriste kao pozadinu za svoje fantazije i ideje. U nekom trenutku su zaboravile da sam ja uopće tamo, puštale su svoju glazbu, donijele vreće odjeće, radile selfije, zapravo organizirale svoj party – i sve to usred palače. Dala sam im slobodu, nisam se puno miješala. I inače preferiram suradničke projekte, volim omogućiti ljudima s kojima radim da osmisle vlastite ideje ili izmijene narativ.
Osim ljudskih tijela, u Veneri & Merkuru pojavljuju se i brojne skulpture iz Versaillesa, koje na trenutke djeluju gotovo senzualno, s određenim queer/dekonstruktivnim aspektom. Kakav imaš odnos prema tijelu u fotografiji, što te zanima, kako mu pristupaš?
Oduvijek me privlačilo ljudsko tijelo, posebno neobične forme i proporcije… Možda je to zbog činjenice da mi je otac bio liječnik i da sam odrasla okružena medicinskim knjigama, gledajući fotografije i ilustracije. A kada sam kao mala živjela u Keniji, stanovali smo do doma za djecu s tjelesnim oštećenjima poput dječje paralize i slično. Mnoga od te djece bila su mojih godina ili stariji i družila sam se s njima. U toj dobi nisam shvaćala da je to ozbiljna bolest, već sam ih prihvaćala zdravo za gotovo, nisam osjećala nikakav stah ili zazor, dapače, pronalazila sam određenu ljepotu u njihovim tijelima.
Radiš i kao modna fotografkinja, što izlazi na površinu i u ovom projektu. Ima li razlike u načinu na koji pristupaš modnoj i umjetničkoj fotografiji?
Nastojim ih držati razdvojenima jer su za mene to dvije različite stvari. Volim timski rad i grupnu dinamiku, volim surađivati s talentiranim i inspirativnim ljudima, kao i energičnost i brzinu modne fotografije. S druge strane, umjetnička fotografija je više introvertirana i podrazumijeva sporiji i često osamljeni rad. Zapravo bih rekla da jedna drugu nadopunjuju i to je odlično.
Što se tiče toga kako to drugi percipiraju, ljudima u modnom svijetu imponira što radim i kao umjetnica jer imaju osjećaj da se to na određeni način prenosi i na njih, ali moram biti oprezna i štititi taj aspekt svog rada jer lako vas mogu progutati. Ljudi iz svijeta umjetnosti pak još uvijek pokazuju svojevrsnu zadršku zbog činjenice da se bavim i komercijalnom fotografijom, što je prilično blesavo ako pogledate povijest umjetnosti – pa neka od najboljih djela nastala su u komercijalnim studijima ili po narudžbi. Upravo zahvaljujući modnoj i komercijalnoj fotografiji ja financiram svoje umjetničke projekte, što mi je jako bitno jer mi omogućuje puno slobode i da manje ovisim o, primjerice, tržištu umjetnina ili otkupu djela od strane muzeja.
Razgovor s Viviane Sassen vodit će kustosica Marina Paulenka u srijedu, 29. lipnja s početkom u 19 sati u MSU-u, a nakon razgovora uslijedit će službeno otvorenje izložbe Venera i Merkur, kao i 12. Međunarodnog festivala fotografije Organ Vida.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
